SEKSUALNI ODGOJ
Nije mi običaj da se petljam u politiku, niti da ju komentiram. O politici i političkim zbivanjima imam svoje mišljenje. Zbog činjenice da se mnogi ne bi složili sa mojim stavovima i razmišljanjima, držim se one dalmatinske, Meštrove izreke „neću politiku u moju butigu“. Ali kako je i Meštar često bivao uvučen u politička zbivanja, tako su i mene ovih dana, htjeli to oni ili ne uvukli u komentiranje nekih događanja.
Ovih dana diže se velika prašina oko Zdravstvenog odgoja, kako ga neki zovu, dok ga drugi zovu Sexualni odgoj. Popovi, oni manje rangirani svojoj pastvi na Misama prodaju svoju teoriju o sexualnom odgoju. Oni više rangirani, e ti već imaju priliku da preko medija objasne „kako se prave djeca“. Pa već kada je tako i ja si uzimam slobododu da prokomentiram aktualna zbivanja oko te teme. Za razliku od njih, ja sam službeno napravio dvoje djece, neslužbeno, samo Bog zna.
U mom djetinjstvu o sexu smo prva saznanja sticali od starijih tipova koji su se hvalili svojim sexualnim vratolomijama. Danas vidim da je to bila hrpa laži, ali jbg. bolje išta nego ništa. O spolnim organima saznao sam sve već u ranoj mladosti. Mi djeca sa sela nismo nosili gaće skoro do polaska u školu. Tako da smo odmah vidjeli razliku između piše i nepiše. Nismo se puno čudili, a čemu se i čuditi, samo što sam ja dugo mislio da su se curice porezale. Zbog te činjenice ja sam svoga pišu čuvao ko zjenica oka. Pošto igračaka za igru baš i nije bilo, jedina zanimacija nam je bila natezati pišu po cijeli dan. Jedino bi zanimljivo bilo kada bi se taj vražiji pišo znao probuditi,e to je kod curica izazivalo čuđenje. Igrali smo se mi i mame i tate, pa doktora. Sexualni vrhunac u tim igrama bi bio kada bi muž dreknuo na ženu, „ ženo donesi der jednu ladnu pivu“. Naravno, djeca su oponašala svoje roditelje. Djeca i danas oponašaju roditelje. Djeca i danas kopiraju roditelje htjeli oni to ili ne, s toga u koliko se u kući priča o tim stvarima tada i djecato kao spužve upijaju. Ja ne pamtim da sam u svom djetinjstvu ikada vidjeo da je moj otac poljubio mamu onako „filmski“ (tako smo mi nekada nazivali dugi poljubac potpomognut jezikom), danas takav poljubac zovu „žvaljenje“ (es ti romantike).
Kako smo odrastali tako smo i mi postajali znatiželjniji. Edukacija nam je bila zajednička. Svi smo čitali ČIK, jedini porno časopis. Tada smo saznali da se djeca „prave“, a ne da ih donose rode. Naravno, saznali smo i da se curice nisu porezale. Počele su intenzivne špijunaže i voajerizmi. Bušile su se rupe u školskim wc-ima. Gledali smo curice kako idu piškiti i bilo nam je to ful cool, iako smo iste te curice godinama gledali kako bez gačica piške pred nama kao što smo i mi to radili pred njima. Prvi susret sa dlačicama kod djevojčica bio je za nas veliki šok, mi smo za to rekli, „narasli su joj brkovi među nogama“. E na te curice smo već gledali sa strahopoštovanjem.
Ma škicele su one i nas. Bacale su poglede na neše međunožje i procjenjivale veličinu tako da smo mi, malo educiraniji zarolali čarapu i gurnuli u gaće. Neka se ima.
Tako je tekao naš sexualni odgoj. Da li sam kasnije, kada sam se tom tematikom počeo intenzivnije baviti, bio zakinut. Mislim da nisam. Jedino sam kod prvog ljubljenja skoro pao u nesvijest. Zaboravio sam disati. Dobro, kasnije je bilo i nekih grešaka u koracima, ali se nisu drastičnije odrazili na moj sexualni život. Bilo je tu puno mistike, ponekada i straha ali sve sam pregrmio i bez sexualnog odgoja.
Treba li danas uvesti za djecu Sexualni odgoj u škole, stvarno ne znam. O tome nemam neko svoje mišljenje. Ali me jedino brine činjenica da se možda gubi dio draži, dio nepoznatog, dio erotike, a s druge strane, tvrditi da bi djeca trebala učiti matematiku na način iz moga vremena (brojalice i tabla), a ne koristiti računalo bilo bi glupo sa moje strane. Činjenica je da ja danas nisam ništa lošiji matematičar, iako je brojalica i tabla sa kredom bila moj pribor za učenje, od današnje generacije koja putem računala to puno brže izračuna. Poanta ove priče je da i ja i ovi mladi ljudi moramo u konačnici dobiti isti rezultat. Time hoću reći da brže i ne znači bolje. Pogotovo ako se radi o sexu, tu je brzina poželjna samo u koliko je muž u blizini. S toga dragi moji stručnjaci, savršeno me zaboli hoćete li ili nećete uvesti sexualni odgoj u škole. Ja se prebacujem na Hrvatski jezik. Od sada proučavam padeže. Malo ču se duže zadržati oko Instrumentala (s kim ili s čim), dok sam do sada proučavao Genitiv (koga, čega).
Zdravi mi i veseli bili uz Zdravstveni i SEXUALNI ODGOJ.

SRETNO VAM SKIJANJE
Sjećam se bio je ponedjeljak, mjesec prosinac 92' godine. Kako pamtim te datume? Sve događaje koji su promijenili moj život pamtim, iako onaj švabo Alhaimer, pokušava da mi zamuti pamčenje, neuspijeva u tome. Dan da je bio ponedjeljak pamtim po tome što smo svakog ponedjeljka za večeru „tukli“ po pohancima koji su ostali od nedjeljnog ručka i to ne po bilo kakvim pohancima, već po batkovima koje je obožavao „ljubi ga majka“. Moja supruga se držala načela da hrane uvijek treba biti dovoljno u koliko nam dođu gosti. Zato je kuhala količine kao da očekuje „vojsku spasa“. Danas, kada smo u kući ostali samo nas dvoje, ne mijenja naviku.
„Neka se nađe, možda nam neko svrati pa da imamo čime ga počastiti“.
„Ženo božija, ko da nam svrati, pa mjesecima nam nitko ne zalazi u kuću, ajde priznajem da su nekada i znali doći neki gosti ali samo da bi ispipali mogu li posuditi neku lovu na malo duži period, sada kada su namirisali da love nema, nitko nam niti ne dolazi. Ne dolazi nam ni onaj majstor za peć od kada nema rakije u kući, namirisao je i on krizu, a neznam jesi li primjetila da se niti mačak ne vraća kući svakoga dana“.
„Neka, neka se nađe, možda neko ipak navrati“, ona je i dalje bila uporna.
Ali danas sam je provalio dok sam „tukao“ po posljednjim komadima odojka koji su ostali od zadnjih praznika. Cilj joj je skuhati što više, tako da se to razvuće na par dana. Već sam počeo roktati od ovoga odojka.
Kao što sam i počeo, bio je ponedjeljak 92' godine. Za vrijeme večere moja kći je sazvala zbor stanara naše kuće. Bio sam pomalo iznenađen ali i ljut. Zna se tko može sazvati zbor stanara! Predsjednik, a predsjednik sam ja, ali kada sam pogledao u suprugu i sina bilo mi je jasno. Prisutni kvorum je već odradio pripremni sastanak, a ovaj večeras je samo formalnost koju treba pro forme verificirati. Kći je počela:
„Vidi tata, svi koji si to mogu priuštiti idu poslije nove godine na skijanje. Jedino mi idemo kod bake na kolinje. Mi smo odlučili da prekinemo tu tradiciju i da ove godine svi zajedno odemo lijepo na skijanje. Dobro, ti se groziš hladnoće, ali u hotelu je bazen sa lijepim pogledom na skijalište. Ti ćeš se lijepo banjati i gledati mene i brata kako skijamo, mama će uživati u šetnji i svi sretni“.
Nisam mogao samo tako ovu njihovu podlu odluku prihvatiti, iako, ruku na srce, bila mi je već puna kapa odlaska na kolinje svake godine. O nekoj promjeni i sam sam razmišljao ali skijanje, to mi niti jednog trenutka nije padalo na pamet. Neke toplice sa vrelom vodom, e to mi je često padalo na pamet.
„Od kuda tebi ideja da si mi to „možemo priuštiti“. Bacio sam značajan pogled prema supruzi koja je složila nevinu facu.
„Vidi ja jesam još mala ali nisam glupa. Na sebi imaš toliko zlata da bi se postidili i lokalni đilkoši. Kupio si si novi auto, a mama, kada misli da mi spavamo, svako veće tuće po kalkulatoru i nešto zbraja. U onoj crnoj torbi, koju nikada pred nama ne otvaraš, nosiš jedan pištolj, a u onoj „oficirskoj“ drugi. Pa naoružaniji si nego NATO. Pričaš o tome da planiraš kupiti kuću. Čini mi se da se ima“.
Taman kada sam htio da dignem galamu, supruga me strogo pogledala.
„Ni pisnuo da nisi, djeca hoće na skijanje, idemo na skijanje. Ovdje ti je broj telefona hotela koji se njima sviđa, sutra ih nazovi i rezerviraj 14 dana, zapravo ja sam već rezervirala, ti samo sutra uplati“.
Pokušao sam smanjiti broj dana, ali njen pogled je govorio sve. Nakon sastanka svi su bili sretni. Na stol je, za desert, stigla zdjela puna šnenokli. Znali su sve moje slabosti.
Hotel na samom skijalištu, predivno, u hotelu pola ljudi iz moga grada, neopisivo. Neka, neka su samo supruga i djeca sretna. Prvi dan sam išao sa djecom iznajmiti opremu. Pošto su još bili mali dobro sam se uznojio noseći svu opremu do staze. Trebalo je naći i učitelja skijanja. Napokon kada sam sve obaveze riješio odlučih konačno otići na hotelski bazen i lijepo se izbanjati. Ulazak u „grijani“ bazen, brrr. Voda je bila hladnija nego vanjska temperatura. Nakon deset minuta sam poplavio, potražio sam spas u sauni. Za saunu sam se bolje pripremio. Ponio sam novine, cigarete. Nadao sam se da ću unutra zateći neku dobru koku za neformalno druženje. Sauna je bila prazna. Ona debela baba što me vodila u saunu čudno me gledala. „Ovo vam je prvi puta u životu da idete u saunu“? „Ma neee, uf koliko sam ja puta već bio“. Morao sam slagati da ne ispadnem seljak. Baba je nestala. Nakon dvije minute počeo sam teško disati, u trećoj više nisam imao zraka, a u petoj sam počeo gubiti svijest. Iz saune sam izletio brzinom metka. Jebale vas i vaše banje i vaše saune. Otišao sam na aperitiv bar na cugu, bio sam ljut. Na aperitivu sam našao Vilija, dugogodišnjeg prijatelja koji je sa porodicom bio smješten u susjednom hotelu. Kada je čuo da ne skijam počeo me nagovarati da sutra iznajmim opremu, da uzmem učitelja skijanaja i da će mi se sigurno svidjeti.
Za večerom sam ispričao supruzi i djeci kako sam proveo dan. Ostali su ozbiljni iako sam im u očima mogao isčitati podsmjehe. Znali su da im je daljnji ostanak ugrožen u koliko mi ili si pod hitno ne nađem neku zanimaciju. Tada sam im rekao da mi je prijatelj predložio da i ja učim skijati i da ozbiljno razmatram tu mogučnost. Svi su bili oduševljeni.
Jutarnji odlazak na skijalište. Odlučio sam odmah iz garderobe iskijati na stazu. Pa šta, vidio sam ja i veće mulce od sebe da skijaju. Prva mala uzbrdica. Stigao sam skoro do vrha, rekoh skoro. Tada sam krenuo u nazad. Iza mene je bilo desetak djece, neka škola skijanja. Porušio sam ih kao domino kocke. Dojurila je neka ženska, ja sam još ležao raskrečen kao žaba. Pored mene su prolazili neki poznanici iz moga grada, ma šta neki. Prolazili su svi koji su bili u hotelu. Kao da su jedan drugom javljali da ja ležim raskrečen kao žaba. Pomoći niotkud. Tada je na mene počela vikati i ona njihova učiteljica skijanja. Konačno spas. Pomogao mi je Janez, moj učitelj skijanja. Utješio me. „Ništa strašno, to se svakome od nas desilo samo ljudi zaboravljaju, dobro, baš da desetero djece srušiš i nije uobičajeno, al' jbg“.
Nikada nisam volio školu, a ovu skijašku, e nju sam odmah zamrzio. Janez i ja radili smo na baby stazi s tim da su mala dječica imala privilegiju da se „tanjurom“ (sky lift) voze gore. Meni su zabranili kada sam pokidao treći konopac koji je držao „tanjur“. Morao sam „stepati“gore, nakon svakog spuštanja. Nakon tri dana već sam dobro napredovao. Najviše sam napredovao u padanju. Imao sam i svoj fan klub. Na stazi nakojoj sam ja učio znalo se skupiti stotinjak gledatelja. Kasnije sam čuo da su organizirali i internu kladionicu. Nakon škole skijanja, koja je trajala svakoga dana po 2 sata, bio sam toliko umoran da bi otišao prileći. Trajalo bi to i do večere. Na večeri o skijanju nije nitko pričao, svi su se pravili ludi, bilo im je neugodno. Tada sam odlučio. Proskijaću pa makar mi to bilo zadnje.
Sljedečeg jutra Janez me čekao na baby stazi.
„Janez idemo odmah na onu dugačku i široku stazu, Dosta je zajebancije. Hoću da skijam a ne da zabavljam ljude“. Janez me pokušavao odgovoriti da nisam još spreman, da je preopasno. Nisam se dao. Krenuli smo na onu „opasnu“ stazu. Moji fanovi su išli za nama. Toga ih je jutra bilo nešto više. Dolazak na automat za poništavanje karata za žičaru mi je i danas trauma. Opet ta mala uzbrdica i opet sam skoro stigao do vrha, skoro. Opet je iza mene bila škola skijanja i opet sam ih sve oborio. Ona učiteljica skijanja bila je prava kučka. Opet se derala na mene kao da je luda. Nije im bilo dosta što se ona dere na mene, nego su i neke mame počele dreku na mene. Od toga dana niti moja djeca me više nisu zvala tata.
Stigao sam na vrh. Upitao sam prvog koji je došao do mene dali je to Triglav. Bilo je jezoviti visoko. Tada je stigao i Janez. Ja sam se toliko ukopao štapovima u snijeg da sam ih jedva izvukao. Nakon sat i po vremena Janez i ja smo stigli do kraja staze. Dočekao me aplauz mojih fanova ali i razočaranje što nisam niti jednom pao. Janez me pohvalio. Otišli smo popiti kuhanu rakiju. Tu smo našli i onu bijesnu učiteljicu, Nakon treće rakije sve mi je oprostila.Tada mi je Janez priznao.
„Znaš, ti i jedna slijepa djevojka ste mi do sada bili najteži učenici, a 25 godina radim kao učitelj skijanja“.
Janezu sam dao otkaz, ostali smo dobri prijatelji još dugo godina nakon toga. Kada god bi proskijao pored njega uvijek je svojim učenicima, sa suzama radosnicama u očima govorio o meni.
Odlazak na skijanje za moju obitelj nakon te 93' godine postalo je redovito. Obišli smo mnoga skijališta. Upoznali nove prijatelje. Družili se i zabavljali. Nikada nisam ozbiljnije pao, čak mogu reći da sam i dobro skijao s obzirom na moje porijeklo i zemljopisnu pripadnost.Danas više ne odlazim na skijanje. Djeca su porasla, mi smo ostarili, tako da nam ostaju samo lijepe uspomene na ta vremena. Jedino što za kraj mogu poručiti svima koji ovih dana odlaze na skijanje: SRETNO VAM SKIJANJE i uživajte u životu.