NIKADA VIŠE UČITELJ

Hotel u kojem sam radio bio je ogroman. Imao je oko 1.300 ležajeva, što bi značilo, upravo je i toliko duša dolazilo u hotelski restoran na objed i to, tri puta dnevno. Hrana, klasika, uvjeti rada, katastrofa. Podizao sam nekoliko buna ali bez uspjeha. Bili su brojniji i jači od mene. S vremenom sam se i sam utopio u to sivilo.
Gosti su bili pretežno Nijemci, radnička klasa. Pošto se dobro služim tim jezikom permanentno sam bio pozivan da kolegama i šefovima prevodim kompliciranije dijaloge. Tako je bilo i toga dana. Restoranska sala bila je podijeljena na nekoliko „rajona“. Sala za Engleze, sala za Nijemce, sala za ostale zapadnjake, pa sala za istočnjake (Česi, Poljaci, Mađari), te sala za jugose. Što južnije, to tužnije.
Kao što već rekoh i toga dana imao sam zadaću da prevodim, nekoliko puta u ne baš ugodnim „uvjeravanjima“, između nezadovoljnih gostiju i tvrdoglavih šefova. Bili su to nimalo ugodni razgovori, ali ja kao dobro poznati „pacifista“ redovito bih uspio izgladiti nesporazume.
- „ Kolega, može mala pomoć“. Obratio mi se toga dana jedan kolega koji je bio u društvu jedne mlade zgodne Njemice.
Upitno sam ga pogledao.
- „ Nešto hoće ali ju ne razumijem“, reče mi.
Pogledao sam djevojku i upitao ju što mu želi reći.
- „ Cura hoće da ju naučiš nešto da kaže na hrvatskom kako bi se mogla hvaliti, kada se vrati kući, da je imala dečka hrvata na urlaubu“.
Bio mi je pun kufer tih mladih pastuha koji su samo „prašili“ strankinje, a u svoju edukaciju nisu ulagali ni pišljivog groša, za razliku od mene koji sam cijelu zimu radio na „sebi“.
Puno puta sam se pitao, kako u opće mogu spavati sa takvim tipovima koji ne znaju ni reći „skidaj gaće“, a kamoli nešto romantično. Možda, zapravo u tom činu, prije „onoga“, nije niti bilo važno znati neki strani jezik, zapravo, možda njihov „vlastiti jezik“ odradi cijelu pred-komunikaciju, možda, ali da im je išlo, išlo ih je.
Dok sam o tome razmišljao, promatrao sam tu mladu Njemicu. Imala je nešto više od 18 g., pa šta, urlaub, sunce, more, plaža i još jedan sex u nizu, super. Zna li izgovoriti ime svog novog hrvatskog „prijatelja“, ma nebitno. Kolegi, samo još jedna nova recka na pištolju, jebeš romantiku i tako sve završi na sexu.
- „ Pa što da ju naučim“?
- „ Nauči ti nju da kaže: „Mene treba jebati“. To će radovati i tebe i nas, a i njene prijatelje u Njemačkoj“.
Bio sam vidno iscrpljen te sam odlučio brzo otići na zasluženi odmor. Da ću tu mladu švabicu više sresti, šanse su bile 1 :100, dakle 0.
Nakon nekoliko dana, u prolazu me zaustavio jedan kolega koji je radio na recepciji.
- „ Ej, dobro da sam te sreo, za tebe me pitala jedna gospođa srednjih godina“.
- „ Nemoj samo o gospođama srednjih godina, te su zajebane, jednom ih opališ a one se odmah zaljube“. Bio sam u uvjerenju da je to opet neka pohotna polovnjača koja je bila aktuelna ranijih sezona.
- - „Ma neee, ova kaže da ti je bila profesorica u školi, predavala ti je matematiku, mislim da se zove Neda“.
Odmah sam je se sjetio. Bila mi je omiljena profesorica, čak sam neko vrijeme i bio zaljubljen u nju. Ja sam joj bio prva generacija nakon faxa.


Cjeli dan sam pjevao onu od Prljavaca - „Neeeedaaa, nije više tako ohola, Neeedaaa sada lakše kažeee daaaa“. Odlučio sam potražiti je odmah to veće u restoranu. Pomislih, sada, nakon toliko godina, ta razlika u godinama više se i ne vidi. Tko zna, možda mi se i ostvare dječački snovi.
Gosti sa moga „rajona“ toga su dana bili na izletu u Veneciju, kasnili su na večeru. Bila je to idealna prilika da potražim Nedu na rajonu za jugose. Taj rajon je bio na drugoj strani velikog restorana, u njega se ulazilo kao u „Geto“, na posebna vrata.
Te sam večeri obukao najljepšu košulju, lagano uštirkanu, nabacio parfem za izuzetne prilike. Treba impresionirati profesoricu u startu. Provirio sam kroz vrata, u dnu sale odmah sam je primijetio. Upravo je ulazila u restoran. Sada je bolje izgledala nego ranije. Bila je u društvu djevojčice od nekoliko godina. Muški su je škicali ispod oka pazeći da njihove „aždaje“ ne primijete kuda i u što gledaju. Znao sam da će to biti srdačan zagrljaj sa pusicom. Odlučio sam je „prepasti“ dok ne sjedne, tako će cijela sala vidjeti s kakvim se ja komadom pozdravljam i ljubim. Bilo mi je žao što nema one prepotentne gošće sa moga rajona, koju već par večeri pokušavam smuvati, da vidi „moje“ komade. Možda bi tada promijenila odluku.
- „ Dobro večer gospođo Nedo“. Moj uvježbani bariton zvučao je kao sinfonija.
Ostala je ukopana, nije mogla vjerovati da sam to ja. Taman kada smo se trebali “srdačno pozdraviti“, čuo se poznati glas.
- „ Halooo Franjo, ja naučiti, mene treba jebati, ona treba jebati, svi treba jebati“, bila je ponosna na izgovoreni pozdrav.
U Sali je nastao tajac, čuo se let muhe, tada je nastao „prasak“ od smijeha i aplauza.
E, jebiga, bila je to ona mala švabica koju je onaj idiot od kolege očito naučio puno više nego sam mu rekao. Švabica je prvo bila zbunjena, tada joj je očiti neko preveo što je rekla. Izjurila je iz sale u suzama. Bilo mi ju je žao.
Neda me samo pogledala strogo.
- „ Nisam znala da u slobodno vrijeme učiš strankinje našem jeziku“
Bilo me stid. Spasio me kolega koji mi je javio da su stigli „moji“ iz Venecije. Samo sam promrmljao Nedi da se nadam da ćemo se još vidjeti, njen osmjeh mi je davao nadu u to.
Tada sam čvrsto odlučio, NIKADA VIŠE UČITELJ.