NIKADA VIŠE UČITELJ

Hotel u kojem sam radio bio je ogroman. Imao je oko 1.300 ležajeva, što bi značilo, upravo je i toliko duša dolazilo u hotelski restoran na objed i to, tri puta dnevno. Hrana, klasika, uvjeti rada, katastrofa. Podizao sam nekoliko buna ali bez uspjeha. Bili su brojniji i jači od mene. S vremenom sam se i sam utopio u to sivilo.
Gosti su bili pretežno Nijemci, radnička klasa. Pošto se dobro služim tim jezikom permanentno sam bio pozivan da kolegama i šefovima prevodim kompliciranije dijaloge. Tako je bilo i toga dana. Restoranska sala bila je podijeljena na nekoliko „rajona“. Sala za Engleze, sala za Nijemce, sala za ostale zapadnjake, pa sala za istočnjake (Česi, Poljaci, Mađari), te sala za jugose. Što južnije, to tužnije.
Kao što već rekoh i toga dana imao sam zadaću da prevodim, nekoliko puta u ne baš ugodnim „uvjeravanjima“, između nezadovoljnih gostiju i tvrdoglavih šefova. Bili su to nimalo ugodni razgovori, ali ja kao dobro poznati „pacifista“ redovito bih uspio izgladiti nesporazume.
- „ Kolega, može mala pomoć“. Obratio mi se toga dana jedan kolega koji je bio u društvu jedne mlade zgodne Njemice.
Upitno sam ga pogledao.
- „ Nešto hoće ali ju ne razumijem“, reče mi.
Pogledao sam djevojku i upitao ju što mu želi reći.
- „ Cura hoće da ju naučiš nešto da kaže na hrvatskom kako bi se mogla hvaliti, kada se vrati kući, da je imala dečka hrvata na urlaubu“.
Bio mi je pun kufer tih mladih pastuha koji su samo „prašili“ strankinje, a u svoju edukaciju nisu ulagali ni pišljivog groša, za razliku od mene koji sam cijelu zimu radio na „sebi“.
Puno puta sam se pitao, kako u opće mogu spavati sa takvim tipovima koji ne znaju ni reći „skidaj gaće“, a kamoli nešto romantično. Možda, zapravo u tom činu, prije „onoga“, nije niti bilo važno znati neki strani jezik, zapravo, možda njihov „vlastiti jezik“ odradi cijelu pred-komunikaciju, možda, ali da im je išlo, išlo ih je.
Dok sam o tome razmišljao, promatrao sam tu mladu Njemicu. Imala je nešto više od 18 g., pa šta, urlaub, sunce, more, plaža i još jedan sex u nizu, super. Zna li izgovoriti ime svog novog hrvatskog „prijatelja“, ma nebitno. Kolegi, samo još jedna nova recka na pištolju, jebeš romantiku i tako sve završi na sexu.
- „ Pa što da ju naučim“?
- „ Nauči ti nju da kaže: „Mene treba jebati“. To će radovati i tebe i nas, a i njene prijatelje u Njemačkoj“.
Bio sam vidno iscrpljen te sam odlučio brzo otići na zasluženi odmor. Da ću tu mladu švabicu više sresti, šanse su bile 1 :100, dakle 0.
Nakon nekoliko dana, u prolazu me zaustavio jedan kolega koji je radio na recepciji.
- „ Ej, dobro da sam te sreo, za tebe me pitala jedna gospođa srednjih godina“.
- „ Nemoj samo o gospođama srednjih godina, te su zajebane, jednom ih opališ a one se odmah zaljube“. Bio sam u uvjerenju da je to opet neka pohotna polovnjača koja je bila aktuelna ranijih sezona.
- - „Ma neee, ova kaže da ti je bila profesorica u školi, predavala ti je matematiku, mislim da se zove Neda“.
Odmah sam je se sjetio. Bila mi je omiljena profesorica, čak sam neko vrijeme i bio zaljubljen u nju. Ja sam joj bio prva generacija nakon faxa.


Cjeli dan sam pjevao onu od Prljavaca - „Neeeedaaa, nije više tako ohola, Neeedaaa sada lakše kažeee daaaa“. Odlučio sam potražiti je odmah to veće u restoranu. Pomislih, sada, nakon toliko godina, ta razlika u godinama više se i ne vidi. Tko zna, možda mi se i ostvare dječački snovi.
Gosti sa moga „rajona“ toga su dana bili na izletu u Veneciju, kasnili su na večeru. Bila je to idealna prilika da potražim Nedu na rajonu za jugose. Taj rajon je bio na drugoj strani velikog restorana, u njega se ulazilo kao u „Geto“, na posebna vrata.
Te sam večeri obukao najljepšu košulju, lagano uštirkanu, nabacio parfem za izuzetne prilike. Treba impresionirati profesoricu u startu. Provirio sam kroz vrata, u dnu sale odmah sam je primijetio. Upravo je ulazila u restoran. Sada je bolje izgledala nego ranije. Bila je u društvu djevojčice od nekoliko godina. Muški su je škicali ispod oka pazeći da njihove „aždaje“ ne primijete kuda i u što gledaju. Znao sam da će to biti srdačan zagrljaj sa pusicom. Odlučio sam je „prepasti“ dok ne sjedne, tako će cijela sala vidjeti s kakvim se ja komadom pozdravljam i ljubim. Bilo mi je žao što nema one prepotentne gošće sa moga rajona, koju već par večeri pokušavam smuvati, da vidi „moje“ komade. Možda bi tada promijenila odluku.
- „ Dobro večer gospođo Nedo“. Moj uvježbani bariton zvučao je kao sinfonija.
Ostala je ukopana, nije mogla vjerovati da sam to ja. Taman kada smo se trebali “srdačno pozdraviti“, čuo se poznati glas.
- „ Halooo Franjo, ja naučiti, mene treba jebati, ona treba jebati, svi treba jebati“, bila je ponosna na izgovoreni pozdrav.
U Sali je nastao tajac, čuo se let muhe, tada je nastao „prasak“ od smijeha i aplauza.
E, jebiga, bila je to ona mala švabica koju je onaj idiot od kolege očito naučio puno više nego sam mu rekao. Švabica je prvo bila zbunjena, tada joj je očiti neko preveo što je rekla. Izjurila je iz sale u suzama. Bilo mi ju je žao.
Neda me samo pogledala strogo.
- „ Nisam znala da u slobodno vrijeme učiš strankinje našem jeziku“
Bilo me stid. Spasio me kolega koji mi je javio da su stigli „moji“ iz Venecije. Samo sam promrmljao Nedi da se nadam da ćemo se još vidjeti, njen osmjeh mi je davao nadu u to.
Tada sam čvrsto odlučio, NIKADA VIŠE UČITELJ.

MALA OŠ' BOMBONU

Moja Simca 1000 klizila je nečujno toga jutra praznim ulicama moga grada. Bilo je travanj početkom osamdesetih. Volio sam taj auto. Ne zato što sam se zbog njega oženio, već što je bio poseban. Često sam ga palio na guranje. Domaći mehaničari derali su me ko „Musa Kesedžiju“. Kada bi im dolazio u radionu, osmjeh bi im se razvlačio od uha do uha, evo novih 100-200 maraka. Bio je to Francuski auto, dijelovi skupi kao suho zlato i ne samo dijelovi. Redovito bi mi obračunavali troškove odlaska u Trst kao da su iznajmljivali privatni Jambo Jetza odlazak po dijelove. Tada sam, jednoga dana, rekao dosta. Odvezao sam se do Trsta, direktno u servis Simce, Prošao sam najjeftinije do sada, a Simca sada „prede“ kao usnula maca.
Tako je bilo i toga jutra. Dvostruki auspuh zagušio je i najmanji šum motora. Talijan mi je uvalio polovni radio, reče stereo. Slušao sam hitove sedamdesetih. Tada u daljini primijetih kako se lagana proljetna haljina, živih boja, lagano, u ritmu, njiše trotoarom.
Nisam mogao ne uživati u tom prizoru. Moja se Simca „šunjala“ za njom. Prvi puta mi nije bilo žao para koje sam dao za popravak.
Kao što sam već rekao, volio sam taj auto, bio je poseban. Fiće i tristači izlazili su pomalo iz mode. Fiatove aute vozili su momci starije populacije, oženjeni mahom. Stidljivo su se počeli pojavljivati i Stojadini. Svi ti auti imali su jednu manu. Sjedišta su se spuštala vrteći do besvijesti jedan kotačić od kojih si dobio ili žuljeve ili muskul fiber. Ako je svrha „obaranja“ sjedišta bio sex, dok se „oborilo“ ili si izgubio volju ili si zaboravio zašto ga obaraš. Zato sam volio Simcu, ona je imala jednu ručicu. U tren, sjedište je bilo „oboreno“. Ta ručica je bila vrlo važan dio u mom autu. Kontrolirala se prije, za vrijeme i poslije upotrebe. Čak sam radio i periodične tehničke preglede. Podmazivanje je bilo redovito.

Imala je problema sa burom koja je lagano puhala i podizala joj proljetnu haljinu. Po prvi puta sam poželio da bura zapuše malo jače. Primijetila je moje „šunjanje“. Tada sam odlučio da je vrijeme da stupim u akciju.
- „ Oprostite, koji put vodi do vašeg srca“?
Prvo me iznenađeno pogledala, tada se od srca nasmijala.
- „Odvedi me na kavu na neko fino mjesto, pa ću ti ga možda pokazati“.
Izletio sam iz auta da joj otvorim vrata. Pažljivo sam promatrao te duge elegantne noge koje manirima prave dame sjedaju u auto. Bila je vrlo elegantno obučena. Štikle su davale čvrstinu njenim nožnim mišićima. Nisam mogao a ne primijetiti da je bila vrlo lijepa, procijenio sam je da je u ranim tridesetima.
Tih dana baš i nisam bio posebno solventan ( a kada sam bio), ali odlučio sam, vodim je na kavu u Portorož. Nakon toga povratak, pa šetnja uz Lungo Mare. Moram se pokazati mojim kompićima, a onda, bože moj. Cimer leti iz sobe. Ima sreće, nedjelja je i prikazuju se dvije kino predstave.
Kavica je prošla više nego dobro. Rekla je da radi na psihijatriji na Rabu. Da je kod nas došla malo da se odmori, da je rastavljena i da sam joj ja jako drag.
Bio sam oduševljen. Iako je razlika u godinama bila velika, ma koga to briga. Doktorica je komad i po. Bio sam na putu da se zaljubim.
Nakon kavice i „uslikavanja“ pred mojom ekipom koja je bila u šetnji sa sitnom dječicom i suprugama, vidio sam poglede divljenja njihovih supruga i poglede zavisti „mojih prijatelja“.
Dan smo završili u njenom hotelu. Pomislih, cimer će mi biti sretan, a i soba nam baš i nije bila u extra stanju.
Ništa se nije desilo među nama, osim pokoja pusiaca. Odlučio sam biti đentlmen do kraja. Rekla mi je da će ostati desetak dana. Čemu žuriti. Iz hotela sam izašao kasno u noć.. Veselo sam skakutao i plesao dok sam išao prema autu. Pozvala me je na jutarnju kavu.

Toga sam jutra posebno posvetio pažnju jutarnjoj toaleti. Otišao sam i do svoga frizera da mi baci laganu frizuru. Bio sam spreman. Ovaj „trofej“ s kojim ću se „družiti“ sljedećih nekoliko dana i pojavljivati se u javnosti, podiže reiting u neslućene visine. Em doktorica, em dobar komad uz to stariji komad, e to je već u švalerskim krugovima značio level više.

Došavši pred hotel, nisam mogao, a da ne primijetim nazočnost većeg broja milicajaca i kola Hitne pomoći. Jednoga od milicajaca sam i poznavao, te ga upitah:
- „ Što se to dešava“?
- „ Ma neka luđakinja je pobjegla iz umobolnice na Rabu. Jutros je odvalila ogledalo iz kupatila u hotelu i na trgu ga stavila pred sebe i klečeći se klanjala i „pjevala“. Na kraju ga je razbila i sva se izrezala. Navodno je u ludnicu dospjela, nakon što ju je muž ostavio, ubola ga je nožem u jaja“.
Instiktivno sam skupio noge. Pomislih, koja koincidencija, luđakinja pobjegne iz ludnice na Rabu, a doktorica u istom hotelu na odmoru.
Toga se trenutka pojavila „moja doktorica“ na vrhu stepenica, sa lisicama na rukama, u pratnji dva inspektora i medicinara. Gledala me u oči. Imala je lijep osmjeh. Kada je prišla, samo se još ljepše nasmijala i tiho rekla:
- „ Hvala“.
Ostao sam zbunjen. Prije ulaska u milicijski auto, bacila je još jedan pogled.
Bio sam zbunjen, mislio sam da sanjam. Iz toga stanja prekine me glas jednog kolege koji radi u tom hotelu.
- „ Ej, nije li to onaj „tvoj“ komad od jučer“?
Naravno, sljedeća dva mjeseca bio sam tema za sprdanje moje ekipe, pa i šire.
Tada sam odlučio da pod hitno moram mijenjati pristup komadima, maniti se doktorica, profesorica i inih ica, osim kuharica, konobarica i sobarica.
Tu uvijek pali onaj ulet, MALA OŠ' BOMBONU.

DOBAR I LUD, DVA SU BRATA


Bilo je to još jedno nedjeljno prijepodne koje se nije nimalo razlikovalo od svih zimskih prijepodneva. Tu zimu sam, zbog manjka sati u firmi, provodio u „mom gradu“. Naime te sam godine došao iz vojske te sam imao manjak sati. Trebalo je „crnčiti“ dok su drugi kolege hladili jajca i uživali u zimskim delicijama. Nije niti to bilo toliko loše, uživao sam u jelima koje mi je spremao Đani, kotlete na sto načina. Često sam se pitao, zna li taj čovjek išta drugo spremiti osim kotleta. Prag moje tolerancije je vrlo visok ali sam pukao kada mi je donio ručak i objasnio mi je da mi je spremio „Pojarski kotlet“, što bi u prijevodu bilo, „pohana pljeskavica“ bez mirisa i okusa, zapravo okus je bio specifičan, činilo mi se da jedem pohovanu „vileda spužvu“.
Odlučio sam to nedjeljno jutro prođirati se po gradu, možda sretnem nekog „prijatelja“ koji će me pozvati k sebi na nedjeljni ručak. Takvih prijatelja baš i nisam imao, ali onih, koji su gradeći kuće redovito me pozivali na istovar cigle i cementa, ooo, njih sam imao bezbroj. Valjda im je moja tjelesna konstitucija osiguravala brzi istovar tereta. Jednom prilikom nas je Brane, koji je bio šef kuhinje u našem hotelu, zamolio da „dignemo“ jedno „milijun“ cigala na prvi kat njegove kuće u izgradnji. Nas nekoliko mlađih kolega odmah smo prihvatili izazov da to odradimo. Bože moj, Brane je ipak šef kuhinje, a to je garancija dobre klope do kraja ljeta. Toga dana, za večeru smo dobili oskudnu porciju špageta bolonjez, ma nebi mi ni znali da je to bolonjez da nismo pročitali na tabli, što imamo za večeru. Špageta pun tanjur, mesa ni za lijek. Bili smo totalno razočarani, toliko muke i truda za tanjur špageta. Tada sam bio istinski ljut. Odbio sam to večerati i zatražio od dežurnog kuhara razgovor sa šefom kuhinje, Branom. Kada sam upitao Branu zar smo to zaslužili nakon tolikog truda, samo me hladno pogledao.
- „ Dečki naučite se reda, danas su mi tri majstora stajala zbog vas, ako nešto obećate tada to i izvršite. Samnom nema zaje...
- „ O čemu ti pričaš, pa digli smo ti svu ciglu na kuću“.
- „ Ovo je nečuveni bezobrazluk, gubite mi se s očiju bitange jedne i zapamtite loše ćete se hraniti ove sezone“.
E sada smo stvarno bili ljuti, dogovor je pao, ujutro idemo i svu ciglu ćemo vratiti nazad pa neka si ju sam diže.
Već u 7 sati bili smo na okupu, jedan iz grupe ponio je malo „domaće ljute“, bila je u skladu sa našim raspoloženjem. Došavši na gradilište krenuli smo skidati ciglu, nakon pola sata dojurio je neki tip u autu. Uz zavjesu prašine izletio je iz auta sa „pajserom“ u ruci i počeo se derati što mi to radimo, jesmo li normalni. Goran, koji je bio najbliži da dobije pajserom po glavi, rekao mu je da ga to i nije briga, te da skidamo ciglu sa Branine kuće, pošto je ispao peder prema nama. Tip se počeo smijati kao lud. Ništa nam nije bilo jasno, na kraju nam je otkrio istinu.
- „ Dečki pa to je moja kuća, Branetova je ova pored moje“.
Hitno sam potražio onu bocu „ljute domaće“.
- „ Ja sam sinoć, nakon posla, došao sa ekipom da dignemo ciglu na kat. Kada smo vidjeli da je već gore, ništa mi nije bilo jasno, mislio sam da je moja žena našla prijepodne ekipu koja je to na brzinu odradila, ali kada je ekipa već bila tu smazali smo par kila odojka i gajbu piva“.
Tada sam povukao još jedan gutljaj „ljute domaće“.
- „ Ajd molim vas, dignite nazad ove cigle koje ste jutros skinuli, pa tko će ponovo okupiti ekipu“.
Ništa nam i drugo nije preostalo, pomislih, oni odojak, a mi špagete. Jebeš takav život.
Kada smo to završili bacili smo se na dizanje cigle na Branetovu kuću. Ipak je on šef kuhinje, spašavaj živu glavu ili još bolje, spašavaj gladni želudac.
Između nas je pao dogovor, nikome niti riječ o tome.
Poslijepodne kada sam došao na posao jedan od starijih kolega mi se obratio.
- „ Čuj, nešto bih te zamolio, ako imaš sutra vremena da sa ekipom dođete na moje gradilište, da mi dignete cigle na kat, samo, ja bih ti prije pokazao moju kuću, da nebi dizali ponovo na pogrešnu“.
Pogledao sam ga hladno, samo dobna razlika bila je razlog da glasno nisam izgovorio mjesto na koje sam ga stjerao.
Ponovo se pokazalo, DOBAR I LUD, DVA SU BRATA.

NEMA GICE DO PRASICE

Oduvijek sam volio fešte u malim mjestima. Ćevapi, ražnjići, pečena prasica, hladno pivo, uz to slušaš neki raštimani bend koji tuli sa bine „I tebe sam sit kavanoooooo, dabog da se proširila“, u obradi po naški. Još samo da su kozu doveli na binu, ubijedili bi me, garant.
Tada se sjetih velikih hrvatina i velikih istrijana koji su me, u vrijeme dok sam radio na radiju, nazivali i pljuvali po meni kada bi se u eteru zavrtila pjesma Đorđa Balaševića, Halida Bešlića i drugih, po njima „neprikladnih elemenata“. A ja sam znao i tada, a znam i sada da je politika kurva, a „sitni zub“, stoka. Ma nisu Oni vrijedni mog dragocjenog vremena koje mi je još preostalo.
Moje vrijeme bavljenja politikom je davno iza mene. Ja sam se borio protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja i tu je moja borba završila. Sada neka se bore mlađi.
Mnogi me pitaju zašto u svojim kolumnama izbjegavam komentirati politička zbivanja, ja im odgovaram, iz jednog prostog i jedinog razloga, ja sam iznad njih. Ja sam jedan od sretnika koji ne gleda Dnevnik, ne čitam novine koje se bave politikom i šundom, ne volim stiliste i modne mačke, proroke, političke komentatore, uglancane šminkere, nabildane tipove koji ne znaju sastaviti dvije rečenice. Volim ljude, iskrene i poštene, neopterećene svakodnevnim sranjima. Volim i uživam biti u društvu „pozitivaca“, valjda sam i zato često sam.

Dok gledam, kako na bini neka djevojčica, koja ima veliku želju postati afimirana pjevačica, skakuće, kladim se sam sa sobom da ispod mini suknjice, koju smo mi nekada zvali „dominđos“, nema niti malo tkanine, tek možda neki špag koji joj se zavukao u guzu i strah me, nakon tolikog silnog skakutanja, da joj se špag ne zapetlja i zaštopa vitalne organe. Vidjelo se da je pjevačica uvježbala svoju plesnu točku, o pjevanju nebih, pošto je revala ko' magarac Bepo koji je pobijedio na Tarskoj fešti.
Kada sam već kod Bepa, on je za nagradu dobio trodnevni vikend paket na imanju koje ima tri magarice, koje su se baš tih dana „tjerale“. Sada Bepo mrči ko' sumanut, pa me sve strah za njegovo srce, nije ni on više u cvijetu mladosti.
Ovo je zapravo sve bio uvod, da bi javnosti obznanio da je Bepo učesnik jedne velike zavjere i prevare. Za poznatu „Tarsku trku“ Bepo se nije posebno pripremao osim što ga je Ante redovno, svake večeri šetao po Lanterni i turistima nudio slikanje sa Bepom i na Bepu. Foto 10 Kn, bite. Pa se ti misli, sezona duga, a turista ko u priči.
Te večeri Tar je bio krcat turistima i domaćim izjelicama. „Grabilo“ se na sve strane. Ja sam nekako uspio ugrabiti jednu plećku prasice sa malo rebara, čisto za glodanje. Pošto nije bilo sjedećih mjesta, (neki domoroci su još u petak zauzeli mjesta, a na pišanje bi išli na smjenu), ja sam sjeo na neku prečku ispod bine i tako glodajući praseća rebarca promatrao već spomenutu pjevačicu iz „žablje perspektive“. Nije to ni bila tako loša pozicija. Sve se dodro vidjelo. Za moje srce, malo i previše.
A tada iza sebe, odjednom začuh neko komešanje, već sam pomislio „evo frke“ i taman kada sam se htio povući na rezervni položaj, pogled mi pade na nedirnuti komad praseće plećke , odlučih braniti svoj teritorij do zadnjeg komada pečenja.
- „ Slušaj, ja ću Bepa dopeljati do oniga kantuna poli banke, a ti sa magaricom izađi iz one ulice poli mesnice, kada Bepo osjeti miris magarice da se tjera , moj ćo, on će popizdit i pojurit, pobjeda je naša“.
- „ Vero, si ti pamitan čovik“.
- „ A jušto, čovik moj“.
Društvo kako došlo, tako ošlo. Ja sam i dalje zbunjen globao praseća rebarca i zaljevao hladnim Istarskim, iz Buzeta i razmišljao. Što li su naumili. Nakon nekoliko minuta frka. Bepo na startu trke, Ante zadužen za Bepa odbija ga jahati, boji se, Bepo zavrnuo uši nazad. Tuče sve magarce oko sebe. Prijeti mu diskvalifikacija. U igru uskače Kruno, glavni jahač na Ranču Lanterna. Voditelj trke vidi da je vrag odnio šalu i daje znak za start utrke. Bepo pobjeđuje za šest duljina. Ne staje na cilju, juri u malu uličicu gdje je i mesnica. Tada sam sve shvatio. Mangupi su Bepa narajcali, šečući ispred njega magaricu koja se tjerala, a nju su tada odveli do cilja tik pred sam start utrke.
Taman sam glodao i zadnje rebro prasice kada je oficialni spiker proglasio pobjednika utrke.
- „ Pobijedili su, magarac Bepo i njegov jahač Kruno sa ranča Lanterna“.
Kruno se pojavio sam, bez Bepa i dobio I nagradu, pršut.
Bepa su tražili dva dana, kada su ga pronašli bio je ofucan ko očerupana kokoš ali je zadovoljno revo, a tko nebi.
Uzeh u ruku i onu plećku pokojne prasice, dobro je, kožica je još hrskava, tada mi padne na pamet ona stara, NEMA GICE DO PRASICE.