NEMA GICE DO PRASICE

Oduvijek sam volio fešte u malim mjestima. Ćevapi, ražnjići, pečena prasica, hladno pivo, uz to slušaš neki raštimani bend koji tuli sa bine „I tebe sam sit kavanoooooo, dabog da se proširila“, u obradi po naški. Još samo da su kozu doveli na binu, ubijedili bi me, garant.
Tada se sjetih velikih hrvatina i velikih istrijana koji su me, u vrijeme dok sam radio na radiju, nazivali i pljuvali po meni kada bi se u eteru zavrtila pjesma Đorđa Balaševića, Halida Bešlića i drugih, po njima „neprikladnih elemenata“. A ja sam znao i tada, a znam i sada da je politika kurva, a „sitni zub“, stoka. Ma nisu Oni vrijedni mog dragocjenog vremena koje mi je još preostalo.
Moje vrijeme bavljenja politikom je davno iza mene. Ja sam se borio protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja i tu je moja borba završila. Sada neka se bore mlađi.
Mnogi me pitaju zašto u svojim kolumnama izbjegavam komentirati politička zbivanja, ja im odgovaram, iz jednog prostog i jedinog razloga, ja sam iznad njih. Ja sam jedan od sretnika koji ne gleda Dnevnik, ne čitam novine koje se bave politikom i šundom, ne volim stiliste i modne mačke, proroke, političke komentatore, uglancane šminkere, nabildane tipove koji ne znaju sastaviti dvije rečenice. Volim ljude, iskrene i poštene, neopterećene svakodnevnim sranjima. Volim i uživam biti u društvu „pozitivaca“, valjda sam i zato često sam.

Dok gledam, kako na bini neka djevojčica, koja ima veliku želju postati afimirana pjevačica, skakuće, kladim se sam sa sobom da ispod mini suknjice, koju smo mi nekada zvali „dominđos“, nema niti malo tkanine, tek možda neki špag koji joj se zavukao u guzu i strah me, nakon tolikog silnog skakutanja, da joj se špag ne zapetlja i zaštopa vitalne organe. Vidjelo se da je pjevačica uvježbala svoju plesnu točku, o pjevanju nebih, pošto je revala ko' magarac Bepo koji je pobijedio na Tarskoj fešti.
Kada sam već kod Bepa, on je za nagradu dobio trodnevni vikend paket na imanju koje ima tri magarice, koje su se baš tih dana „tjerale“. Sada Bepo mrči ko' sumanut, pa me sve strah za njegovo srce, nije ni on više u cvijetu mladosti.
Ovo je zapravo sve bio uvod, da bi javnosti obznanio da je Bepo učesnik jedne velike zavjere i prevare. Za poznatu „Tarsku trku“ Bepo se nije posebno pripremao osim što ga je Ante redovno, svake večeri šetao po Lanterni i turistima nudio slikanje sa Bepom i na Bepu. Foto 10 Kn, bite. Pa se ti misli, sezona duga, a turista ko u priči.
Te večeri Tar je bio krcat turistima i domaćim izjelicama. „Grabilo“ se na sve strane. Ja sam nekako uspio ugrabiti jednu plećku prasice sa malo rebara, čisto za glodanje. Pošto nije bilo sjedećih mjesta, (neki domoroci su još u petak zauzeli mjesta, a na pišanje bi išli na smjenu), ja sam sjeo na neku prečku ispod bine i tako glodajući praseća rebarca promatrao već spomenutu pjevačicu iz „žablje perspektive“. Nije to ni bila tako loša pozicija. Sve se dodro vidjelo. Za moje srce, malo i previše.
A tada iza sebe, odjednom začuh neko komešanje, već sam pomislio „evo frke“ i taman kada sam se htio povući na rezervni položaj, pogled mi pade na nedirnuti komad praseće plećke , odlučih braniti svoj teritorij do zadnjeg komada pečenja.
- „ Slušaj, ja ću Bepa dopeljati do oniga kantuna poli banke, a ti sa magaricom izađi iz one ulice poli mesnice, kada Bepo osjeti miris magarice da se tjera , moj ćo, on će popizdit i pojurit, pobjeda je naša“.
- „ Vero, si ti pamitan čovik“.
- „ A jušto, čovik moj“.
Društvo kako došlo, tako ošlo. Ja sam i dalje zbunjen globao praseća rebarca i zaljevao hladnim Istarskim, iz Buzeta i razmišljao. Što li su naumili. Nakon nekoliko minuta frka. Bepo na startu trke, Ante zadužen za Bepa odbija ga jahati, boji se, Bepo zavrnuo uši nazad. Tuče sve magarce oko sebe. Prijeti mu diskvalifikacija. U igru uskače Kruno, glavni jahač na Ranču Lanterna. Voditelj trke vidi da je vrag odnio šalu i daje znak za start utrke. Bepo pobjeđuje za šest duljina. Ne staje na cilju, juri u malu uličicu gdje je i mesnica. Tada sam sve shvatio. Mangupi su Bepa narajcali, šečući ispred njega magaricu koja se tjerala, a nju su tada odveli do cilja tik pred sam start utrke.
Taman sam glodao i zadnje rebro prasice kada je oficialni spiker proglasio pobjednika utrke.
- „ Pobijedili su, magarac Bepo i njegov jahač Kruno sa ranča Lanterna“.
Kruno se pojavio sam, bez Bepa i dobio I nagradu, pršut.
Bepa su tražili dva dana, kada su ga pronašli bio je ofucan ko očerupana kokoš ali je zadovoljno revo, a tko nebi.
Uzeh u ruku i onu plećku pokojne prasice, dobro je, kožica je još hrskava, tada mi padne na pamet ona stara, NEMA GICE DO PRASICE.