TUCAJ, TUCAJ
Moj brak, nakon toliko godina, proživljava najdublju krizu. Supruga već danima „reži“ na mene. U početku nisam razumio razloge njene ljutnje, ali danas mi je sve sasula u oči.
Naime, svako poslijepodne oko 16 sati zazvoni kućni telefon, baš u vrijeme kada nas dvoje uživamo u poslijepodnevnoj kavici. S druge strane, nakon što se supruga javi, mlade dame inzistiraju na tome da razgovaraju samnom.
- „Dobar dan, vi ste gospodin Franjo? Radimo istraživanje javnog .........“.
Nekog sranja obično. Ali ja sam toliko sretan što rade istraživanje, a ne potraživanje, da mi ne pada na pamet da otkačim te dame, pa se upuštam u razgovor. Mlade su to damice i imaju milozvučan glas. Ponekad me pokušavaju zbuniti, ali ja se ne dam. Ima tu razno raznih istraživanja. Na primjer, jučer me Teodora pitala:
- „ Što vam se više sviđa, AJfon ili AJpod“?
- „ Zlato moje, meni ti je jako fin AJvar“. Htjedoh joj reći da mi se sviđa i Ispod, ali me supruga tako strogo pogledala da sam se ............., ne bih u detalje.
Teodoru sam oduševio odgovorom. Toliko se smijala da sam se uplašio da se ne zaguci od smijeha.
Volim i ona sexualna istraživanja. Tada se obično udaljim od stola kako supruga ne bi čula moje odgovore. E tu se izlažem na pasja kola.
Obično me takvi pozivi jako oraspolože. Postao sam već ovisnik o njima. Neki dan, u uobičajeno vrijeme ovih poziva, zazvonio je telefon. Malo prije termina. Supruga se javila po običaju. Vidio sam na njoj da je nabrijana da odbrusi kako me nema, ali bila je jako ljubazna. Bilo mi je sumnjivo ali .......
- „ Dobar dan, zovem iz banke, prema evidenciji dugujete .....“.
- „ Mršššššššššš“.
- „ Zamisli ti ovog idiota iz banke, pa tko njemu daje za pravo da ometa moj poslijepodnevni mir i uživanje u kavici u društvu moje drage ženice“.
Samo me pogledala. Da pogled ubija ja bih već davno bio pokojni. To me već pomalo ljuti. Ove polovnjače od pedeset godina vade se na valunge i razna sranja koja im se dešavaju u tim godinama. Sada već prepoznajem te simptome. U početku su me zbunjivali. Vani ciča zima a ona se počinje skidati, iz čistog mira počinje vikati na mene. Posebno je opasna situacija kada ju opali valunga, a ona priprema ručak. E to su trenutci kada moj život ne vrijedi ništa, pogotovo kada u rukama ima nož. Zato u jutarnjima satima držim odškrinuta vrata. Ako zagusti, hitno se povlačim na rezervne položaje.
Kada malo bolje pogledam, žene su oduvijek bile u prednosti. Mi muški se ne možemo izvlačiti „na one dane“, na pms, valunge. Jedino nam je ostalo da se izvlačimo na impotenciju, ali ovi vražji doktori izmislili su neke L'directe, Viagre i koje čega. Prije par dana u ljekarni sam tražio jedne tablete za želudac, naravno, nisu ih imali, ali kada sam pitao imaju li tablete za potenciju mlada ljekarnica počela mi ih je nabrajati a da se nije niti zabunila. Nisam izdržao.
- „ Znači lijekove za potenciju imate, a za moj želudac nemate“. Bio sam ciničan.
- „ Znate, da je kod vas uredu ono (pokazala je tamo), ne bi vam trebali niti lijekovi za želudac“. Nije mi ostala dužna
Htjedoh joj objasniti da ja nemam problema s tim, ali kada sam vidio njen pogled pun sažaljevanja, naprosto sam odustao.
Tu ljekarnu sam prekrižio za vijeke vjekova. Bio sam istinski ljut.
- „ Balavica jedna, ne zna ona sa kim ima posla, kada sam ja .....“.
- „ Što kada si ti, pa vidiš da su te svi prokužili, sve tvoje priče svode sa na aorist“?
E sada sam i suprugu prekrižio, svađa bi kulminirala da nije zazvonio telefon.
- „ Evo opet jedna od onih tvojih, jedino još njih možeš folirati“.
S druge strane bila je, meni omiljena sugovornica, Marina. Po glasu je bila malo starija koka.
S njom sam se već skompo. Obećala mi je ponuditi prijateljstvo na fejsu. Znala je sve o meni. Kako i ne bi, kada tamo sve piše.
Mnoge stvari, kod moje supruge, koje do sada nije niti primjećivala, počele su je nervirati. Npr. moje pjevanje. Zapravo, nakon svakog razgovora sa onim „istraživačkim“ damama, sama po sebi bi mi u uho dolazila ona pjesma: „Hany, Hany, pliz, pliz, ja bi jedan liz, liz“. To bih ja znao pjevati cijelo večer.
Nakon razgovora sa Marinom, moje pjevanje je bila kap koja je prelila čašu. Valjda ju je opičila, ponovo, ona vražja valunga. Nisam niti primijetio kada je nestala na par minuta. Kada se vratila, na stol ispred mene bacila je neku vrećicu.
- „ Evo ti orasi, pa malo TUCAJ, TUCAJ, mulac jedan.
Post je objavljen 25.10.2012. u 02:16 sati.