Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.

Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako. Nada je unutarnja snaga koja nas tjera da vjerujemo u bolje dane. To je pogled prema naprijed, čak i kad je sadašnjost teška. Nije uvjerenje da će sve biti savršeno, nego da nismo sami i da se isplati ustati, krenuti i pokušati iznova.

U kršćanskoj tradiciji, ova svijeća nas podsjeća na nadu koju je izraelski narod imao u dolazak Mesije. Oni su stoljećima čekali Spasitelja, nekoga tko će donijeti mir, pravdu i novo srce čovječanstvu. Danas ta nada znači vjeru da Bog i dalje djeluje, da se svjetlo rađa u malim stvarima i da promjena počinje u nama. Nadamo se mirnijem životu, boljim odnosima, manje briga, više istine i dobrote među ljudima. Nadamo se ozdravljenju tijela i duše. Nadamo se oprostu, novom početku i toplini koja nam ponovno daje snagu za život. Prva adventska svijeća nas podsjeća da te nade nisu naivne. One su pokret koji nas čini ljudima.

Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen.

Ljudi su različiti i zato je normalno da postoje i različiti načini življenja vjere. Netko vjeruje tiho, netko otvoreno, netko se trudi biti bolji, a netko vjeru koristi samo kao sliku o sebi. Upravo zbog takvih pojedinaca ne trba zaključivati da je cijela vjera pogrešna. U svakoj skupini postoje ljudi koji ne žive ono što govore. To ne znači da je ono u što vjerujemo bezvrijedno, nego da su oni sami nedosljedni. Nije problem ni biti otvoren i pokazivati da živiš u vjeri, ako je to iskreno i dolazi iz srca. Ja se ne sramim i ne trebam se skrivati, jer jako dobro znam kakva sam i tuđa mišljenja me ne zanimaju. Samo mi Bog može suditi. Ljudi često napadaju vjeru jer ne razumiju ili im smeta što netko ima mir, smjer i vrijednosti, pa je lakše napasti nego pokušati razumijeti.

Nitko nije savršen. Vjernik ne znači svetac ni nepogrešiva osoba. Svi griješimo, i to je normalno. To ne znači da smo licemjerni – ako bi svaki grijeh bio znak licemjerja, svi bismo bili licemjerni. Grijeh je sastavni dio života i svijesti. U kršćanskoj tradiciji spominje se iskonski grijeh, prvi grijeh. On je zapravo stanje čovjeka od prvih ljudi, Adama i Eve. Taj grijeh pokazuje da ljudi od početka imaju slobodnu volju, mogućnost biranja između dobra i zla, i da nisu programirani za savršene odluke. To znači čovjek dolazi u kušnju. Svaka osoba je suočena s vlastitim izborima, i u tim izborima se vidi snaga ili slabost karaktera.

Slobodna volja je temeljni dar čovjeku od Boga. Bog dopušta zlu da postoji jer ljudi moraju imati slobodu odlučivanja. Bez te slobode ne bi bilo ni rasta, ni učenja, ni istinske ljubavi. Ako bismo bili programirani da uvijek činimo dobro, ne bismo mogli zaista razumjeti što znači biti dobar. Mora postojati nešto suprotno, npr. toplo, hladno, ako postoji samo toplo, onda nam nikad ne bi bilo hladno, ne bi ni znali šta znači toplina, ni temperatura, jednostavno bi osjećali uvijek isto. Svatko može pogriješiti, i upravo kroz pogreške učimo i jačamo svoj duh.

Vjera također uči o dobru i zlu, i o tome zašto Bog dopušta sotoni da djeluje. Ne dopušta zlo zato što mu nije stalo ili zato što je slab, nego jer zlo pokazuje važnost izbora i pomaže ljudima da razumiju dobro. Zlo i patnja u svijetu nisu dokaz da Boga nema; naprotiv, oni nas podsjećaju na vrijednost slobodne volje i na potrebu da činimo dobro.

Sveti tekstovi, poput Biblije, nisu uvijek doslovni. Oni su učenja, simboli i priče koje pomažu razumjeti moral, život i odnos s Bogom. Vjera nije doslovno tumačenje nego traženje smisla i primjena tog smisla u svakodnevnom životu. Nema ništa loše u tome da netko drugačije vidi svijet ili postavlja pitanja, ali važno je poštovati ono što je drugima sveto.

Ljudi koji šire mržnju i ideologiju nisu ništa drugačiji od onih koji iskreno žive vjeru – i oni to isto rade otvoreno. Zato vjernik također može otvoreno pokazati svoju vjeru, ne da bi se nadmetao ili nametao, nego da bi donosio dobro i inspirirao. Vjera nije skrivanje ni pokazivanje radi priznanja; vjera je življenje, borba sa sobom, činjenje dobra i traženje smisla.

Na kraju, vjera je put koji uključuje grijeh, slobodnu volju, izbore, iskušenja i učenje. Nitko nije savršen, ali svatko može težiti dobru. Dok postoje oni koji griješe i krivo prikazuju vjeru, uvijek će postojati oni koji je žive iskreno i dobro, i upravo oni pokazuju pravu snagu vjere u svijetu.

Svake godine, kada dođe advent i Božić, gradovi se ukrašavaju. Ulice budu obasjane lampicama, trgovi ukrašeni velikim božićnim drvcima, a glazba i mirisi je svuda okolo i stvaraju poseban ugođaj. Uz svu tu raskoš i ukrase, nedostaje najbitnije – jaslice. Jednostavni prikaz rođenja Isusa koji su vjekovima simbol Božića.

Jaslice nisu samo dekoracija. One su priča. Priča o obitelji, o djeci o roditeljima, o kraljevima i siromašnima te o miru i tišini koju Isusovo rođenje donosi. One nas podsjećaju na pravo značenje adventa i Božića jer Božićno vrijeme nije samo svjetlo, blještavilo i zabava, nego trenutci za mir i zajedništvo. Kada nema jaslica, ta srž blagdana nestaje u gomili svjetala i komercijalnih atrakcija. Svi ti interaktivni ukrasi, svjetlosni tuneli i razne instalacije privlače turiste. Gradovi postaju izložbe božićne estetike, ali pritom zaboravljaju na ono što je ovaj blagdan kroz stoljeća zaista predstavljao.

Za mnoge ljude, posebno one koji su odrastali s vjerom i običajima, odsutnost ovih prikaza može učiniti blagdane praznima i hladnima. Dok hodamo ukrašenim ulicama, okruženi svjetlima i glazbom, često zaboravljamo na mir koji jaslice donose, na trenutak kada se zaustavimo i pomislimo o pravoj poruci adventa i Božića. Nije ni najveći problem u ukrasima, već da se zaboravljaju prave vrijednosti i značenje. Kao da se gubi sama bit adventa, odnosno došašća.

Advent predstavlja iščekivanje, radost i mir. To je onaj osjećaj kada se raduješ dolasku neke osobe koja ti mnogo znači u životu. I planiraš njegov dolazak, namještaš mu krevet, počistiš dom, pripremiš kolače, i ostala razna jela, dočekaš ga s poklonom koji nije ništa drugo nego jedna sitnica, ništa posebno, ništa veliko, ništa skupo, već sitnica koja predstavlja nit između dva srca, dvije duše. Tako je i advent, radujemo se Isusovu rođenju, njegovu dolasku, čistimo svoju dušu i otvaramo svoje srce i puštamo ga u naš dom, u našu obitelj i prijatelje.

Polako se pale 4 svijeće koje predstavljaju: Nada, Mir, Radost i Ljubav. Upravo one predstavljaju taj osjećaj iščekivanja nekoga tko nam znači. Nada – označuje buđenje čovjeka, početak puta, kada čovjek otvori svoje srce. Mir – dolazi iznutra, svijeća mira nas poziva da se čovjek smiri, oprosti i pomiri najprije u sebi, a onda i s drugima. Radost – ovo nije ona jeftina radost ili kratko veselje, već radost koja se rađa u čovjeku kada osjeti da nije sam, kada osjetimo Božju prisutnost, dolazak. Ljubav – je vrhunac pripreme, predstavlja potpuno povjerenje i predanje, ljubav je središte cijelog adventa jer Bog dolazi kao dijete – ranjiv, jednostavan i blag. Paljenje zadnje svijeće poziva čovjeka da otvori srce ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.

Te vrijednosti se polako zaboravljaju. Ne stavljaju se jaslice, dolaze neki novi simboli, zaboravlja se pravo značenje i gleda se samo zarada. Da li se ikada zapitate što vam je zaista važno, da li vizualni efekt ili duh koji se osjeti u tišini, molitvi i zajedništvu. Božić bez jaslica nije kraj svijeta, ali je podsjetnik da se u svakom blještavilu i spektaklu krije pitanje: jesmo li zaboravili srž ovog blagdana?

Tvoja koža na mojoj,
kao vatra koja se polako širi.

Dovoljno je jedan tvoj poljubac,
i već gubim dah,
kao da si me začarala.

Naše usne se traže,
po zimskoj noći,
kao gladne putnice,
koje se vraćaju kući.

I kad mi šapneš,
samo jedno malo “dođi”,
tijelo mi se zaledi,
i zapali u istom trenu.

Dodirneš mi vrat,
i sve u meni nestane,
osim želje da ti budem blizu,
da te držim,
da te osjećam.

Naše ruke klize,
bez žurbe.
Svaka linija tijela je pjesma,
koju znamo napamet,
bez i jedne riječi.

U tom trenutku,
nema svijeta,
nema vremena.

Postojimo samo mi,
u ovom ritualu strasti.

I nijedan dim svijeće,
nije svjetliji,
od načina na koji me gledaš,
dok se utapam u tebi.

To je trenutak,
kad želja postane ljubav,
i ljubav postane vatra,
koja nas obje blagoslovi,
svake noći,
kad se vratimo,
jedna drugoj.