Nije u redu vrijeđati vjeru ili ismijavati nešto što je drugome sveto. Svaki čovjek ima pravo na svoja uvjerenja, na ono što mu daje smisao, snagu i mir. Čak i ako se ne slažemo s nečijom vjerom ili je ne razumijemo, to ne daje pravo da tuđu svetost omalovažavamo ili vrijeđamo. Poštovanje tuđih uvjerenja nije slabost, nego znak zrelosti i razumijevanja. Vjera je osobna i duboko važna stvar, i upravo zato zaslužuje pažnju, a ne ismijavanje.
Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen.
Ljudi su različiti i zato je normalno da postoje i različiti načini življenja vjere. Netko vjeruje tiho, netko otvoreno, netko se trudi biti bolji, a netko vjeru koristi samo kao sliku o sebi. Upravo zbog takvih pojedinaca ne trba zaključivati da je cijela vjera pogrešna. U svakoj skupini postoje ljudi koji ne žive ono što govore. To ne znači da je ono u što vjerujemo bezvrijedno, nego da su oni sami nedosljedni. Nije problem ni biti otvoren i pokazivati da živiš u vjeri, ako je to iskreno i dolazi iz srca. Ja se ne sramim i ne trebam se skrivati, jer jako dobro znam kakva sam i tuđa mišljenja me ne zanimaju. Samo mi Bog može suditi. Ljudi često napadaju vjeru jer ne razumiju ili im smeta što netko ima mir, smjer i vrijednosti, pa je lakše napasti nego pokušati razumijeti.
Nitko nije savršen. Vjernik ne znači svetac ni nepogrešiva osoba. Svi griješimo, i to je normalno. To ne znači da smo licemjerni – ako bi svaki grijeh bio znak licemjerja, svi bismo bili licemjerni. Grijeh je sastavni dio života i svijesti. U kršćanskoj tradiciji spominje se iskonski grijeh, prvi grijeh. On je zapravo stanje čovjeka od prvih ljudi, Adama i Eve. Taj grijeh pokazuje da ljudi od početka imaju slobodnu volju, mogućnost biranja između dobra i zla, i da nisu programirani za savršene odluke. To znači čovjek dolazi u kušnju. Svaka osoba je suočena s vlastitim izborima, i u tim izborima se vidi snaga ili slabost karaktera.
Slobodna volja je temeljni dar čovjeku od Boga. Bog dopušta zlu da postoji jer ljudi moraju imati slobodu odlučivanja. Bez te slobode ne bi bilo ni rasta, ni učenja, ni istinske ljubavi. Ako bismo bili programirani da uvijek činimo dobro, ne bismo mogli zaista razumjeti što znači biti dobar. Mora postojati nešto suprotno, npr. toplo, hladno, ako postoji samo toplo, onda nam nikad ne bi bilo hladno, ne bi ni znali šta znači toplina, ni temperatura, jednostavno bi osjećali uvijek isto. Svatko može pogriješiti, i upravo kroz pogreške učimo i jačamo svoj duh.
Vjera također uči o dobru i zlu, i o tome zašto Bog dopušta sotoni da djeluje. Ne dopušta zlo zato što mu nije stalo ili zato što je slab, nego jer zlo pokazuje važnost izbora i pomaže ljudima da razumiju dobro. Zlo i patnja u svijetu nisu dokaz da Boga nema; naprotiv, oni nas podsjećaju na vrijednost slobodne volje i na potrebu da činimo dobro.
Sveti tekstovi, poput Biblije, nisu uvijek doslovni. Oni su učenja, simboli i priče koje pomažu razumjeti moral, život i odnos s Bogom. Vjera nije doslovno tumačenje nego traženje smisla i primjena tog smisla u svakodnevnom životu. Nema ništa loše u tome da netko drugačije vidi svijet ili postavlja pitanja, ali važno je poštovati ono što je drugima sveto.
Ljudi koji šire mržnju i ideologiju nisu ništa drugačiji od onih koji iskreno žive vjeru – i oni to isto rade otvoreno. Zato vjernik također može otvoreno pokazati svoju vjeru, ne da bi se nadmetao ili nametao, nego da bi donosio dobro i inspirirao. Vjera nije skrivanje ni pokazivanje radi priznanja; vjera je življenje, borba sa sobom, činjenje dobra i traženje smisla.
Na kraju, vjera je put koji uključuje grijeh, slobodnu volju, izbore, iskušenja i učenje. Nitko nije savršen, ali svatko može težiti dobru. Dok postoje oni koji griješe i krivo prikazuju vjeru, uvijek će postojati oni koji je žive iskreno i dobro, i upravo oni pokazuju pravu snagu vjere u svijetu.