Sve je ostalo moj problem. Mali ili pregolem. (3. dio)
subota , 24.09.2022.-"Ali ne mogu, shvati! Imam vožnju i dovršavam diplomski. Ajde sutra."
-"Ne mogu sutra. Ili danas ili nikako."
-"Žao mi je, ali ne mogu."
U tjednu u kojem me čekalo polaganje vozačkog ispita i obrana diplomskog rada, njegova poruka nakon dva mjeseca tišine mi zasigurno nije trebala.
Ponosna na sebe što sam mu se uspjela othrvati zadovoljno sam dovršavala prezentaciju za obranu. Kako iznenađenjima, kad je on u pitanju, nikad kraja tako mi je i ovog puta priredio nepotrebnu navalu kortizola i agresije.
-"On sutra ide po Martinu na aerodrom i oboje dolaze u Brod."
-"Zajebavaš me!??"
-"Ne.", veli Ria vjerojatno još ljuća od mene.
-"Zato je bilo ono - ili danas ili nikako."
-"Da."
...
Od tog tjedna ponovno su prošla dva mjeseca. Bio je početak rujna. Odradila sam teretanu i hrvala se s dilemom oprati kosu ili ju samo zavezati. Zavezala sam ju i izašla na piće s Riom i dečkima. Sjeli smo u Alfu i krenula je standardna zajebancija kad me spomen njegovog imena ošinuo direkt u slezenu.
-"Elvise..."
Ni ne sjećam se ostatka rečenice samo sam prestravljeno pogledala u Riu ne bi li se uvjerila jesam li dobro čula.
Kimnula je glavom i pogledom usmjerila na ulaz. Bilo je potrebno nekoliko sekundi i dečko u prugastoj majci prošao je pored mene.
Pogledali smo se oči u oči. Šok je bio obostran. Ne znam tko se više uzjebao. Pozdravio nas je i počastio još jednom rundom, a zatim se vratio za svoj stol. Nije prošlo ni desetak minuta i već sam dobila njegovu poruku. Želio je popričati sa mnom i ispričati mi se.
Naravno da smo se za nekoliko trenutaka već nalazili u drugom dijelu Alfe. Komentirao je moj parfem, mene...i neprestano se približavao sve više i više.
Obećao me izvesti na večeru sljedećeg dana. Glupa i još uvijek zaljubljena naravno da sam popustila i pristala. Popustila i pristala iako sam znala da je i dalje s Martinom i da mi je lagao od nultoga dana naše veze.
Prepričavanje te večere i njegovih isprika zaista nije potrebno jer je bilo vrlo lako za pretpostaviti kako će se večer završiti samo jednim odličnim seksom koji će me ponovno uništiti na nekoliko dana...tjedana.
...
Do studenog 2021. prošlo je dovoljno Elvis free dana i na pamet mi više nije palo ni E od Elvis. A onda...
-"Vjerojatno si me obrisala, a vjerojatno i zaboravila. Vjerojatno ovu poruku ne ćeš ni pročitati, ali sve je to uredu. I bolje da je tako, sve sam to zaslužio kad si ti u pitanju. Želim da znaš da sam požalio što sam se onako ponašao i što nisam ostao s tobom. Želim ti sve najbolje. Hvala ti!"
Imao je pravo. Obrisala sam ga.
Zaboravila?
Nisam...ali svakako mi više nije bio na listi prioriteta. Prošlo je nešto više od godinu dana od kada me je zadnji put ostavio u komadićima. Čitala sam poruku iznova i iznova i iznova i...iznova.
Nisam odgovorila.
Iznenađenjima niti ovog puta nije bilo kraja.
"Elvisova curo-cimerica je trudna. Treba roditi u šestom mjesecu.", glasila je Riina poruka samo četiri dana nakon netom spomenute Elvisove.
...
Napokon dolazimo i do lipnja. Lukino i Anjino vjenčanje.
Jedan propušten poziv u srijedu, a zatim i drugi u četvrtak. Do petka nas je dijelilo samo nekoliko sati.
Nisam ga vidjela skoro dvije godine. Svi me ispituju jesam li spremna. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno, ali bila sam potpuno spremna suočiti se Lukinim kumom - Elvisom. Jedina dilema bila mi je hoću li se pored Elvisa morati suočiti i s njegovom trudnom cimericom. Nisam morala. Ostala je u Njemačkoj.
Na vjenčanje smo zakasnili nekoliko minuta i ušli taman u trenutku izmjene zavjeta. Stajao je u plavom odijelu, pustio je bradu - Jebote!
Od trenutka kad smo se vidjeli u crkvi više se nismo ispuštali iz vida. Trudila sam se stajati po strani i ne dopustiti mu da mi se približi, ali bilo je bezuspješno. Bio je tu na metar, dva u svakom prokletom trenutku. Kako ispred crkve tako i tijekom ostatka večeri.
"Da mi te još jednom taknit', tilo sakriti od bure. More moga bi razmaknit', a ne mogu tvoje škure. Za mladost vrimena nima, a za jubav fali srca...", do kraja pjesme njegove ruke već su bile oko mene. Stvarno, ali najstvarnije nisam imala namjeru niti popričati s njim, a kamoli plesati, ali bilo je jače od mene, od njega, od nas.
-"Elvise, nemoj to raditi. Svi gledaju."
-"Pa šta. Prijatelji smo."
-"Da, ali cura ti treba roditi svaki trenutak..."
-"Pa smijem valjda plesati s tobom!?"
-"Da, ali podigni ruke."
Nije se dao smesti očitim preprekama i ostatak večeri proveo je koristeći svaku moguću priliku ne bi li mi se približio, zagrlio me, zavrtio i poljubio (u obraz!).
-"Ovo je mogla biti naša svadba."
-"Elvise, ti čekaš dijete s drugom. Šta je tebi!?"
-"Da sam ostao ovdje sigurno bismo bili zajedno."
-"Da sam ja završila pravo bila bih pravnica. Da sam....da sam..."
...
Prošla su i četiri sata. Ostala je samo ekipa i tamburaši.
"Kad bura me prene, a noć dušu zgrije, sidnen di bi otac sidija prije. Kroz pirju točin svoj život na stol šparan kapje smija, a prolivan bol..." do početka druge strofe već je bio za mojim stolom.
-"Hajde plesati sa mnom."
-"Ne mogu Elvise."
-"Molim te!"
-"Ne mogu."
-"Vratit ću se po tebe."
Drugi pokušaj. Dolazi do mog stola.
-"Ova pjesma je za tebe! Molim te izađi plesati sa mnom."
-"Elvise, ne mogu!"
-"Vratit ću se po tebe."
Treći pokušaj. Ponovno dolazi do mog stola.
"Samo ću jedno reći. Bio sam u toliko gradova i upoznao toliko žena, ali samo je jedna dama...Želim da svi znaju da sam idiot kako sam se ponašao prema njoj."
Sluša, gledam i ne vjerujem. Jednostavno ne vjerujem što se događa. Ok, da sam bila sama za stolom, ali definitivno nisam bila sama i sad su svi gledali u kuma i... Ivu.
Kao da dotada nije bilo dovoljno materijala za jednu tragikomediju, začinio je večer s toliko materijala da bi se moglo snimiti i 13 nastavaka iste.
-"Ova je pjesma za tebe!", govori dok se spušta na koljena. Uzima moje ruke i nastavlja.
-"Oprosti mi, molim te! Oprosti što sam se tako ponašao prema tebi."
-"..."
-"Ja sam kum, a vidiš da cijelu večer samo tražim gdje si ti."
-"..."
-"Želim da znaš da te i dalje volim."
-"Elvise, ne voliš me."
-"Htio bih da sve bude kao što je bilo. Htio bih ponovno biti s tobom."
-"HALLO!?? Ti čekaš dijete s drugom. Mi više nemamo o čemu pričati."
-"Istina, ona će biti mater moga djeteta, ali ja nju ne volim..."
-"Sam si odlučio."
...
-"Budi večeras sa mnom. Molim te."
-"Ne mogu."
Izjurila sam iz sale ne pozdravivši ni Luku ni Anju.
...
"Dobila si najljepšu pjesmu na vjenčanju.", ujo komentira cjelokupni Elvisov nastup prethodne večeri.
Naravno da su te subote uslijedila još dva propuštena poziva.
-"Do kad si tu?", popuštam.
-"Do kad se ne vidim s tobom.", odgovorio je instantno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Točan je k'o školski raspored. (2. dio)
utorak , 06.09.2022.Jedna poruka, odgovor, dogovor, treća, tisućita, poziv i već smo bili zajedno. Na daljinu, ali zajedno.
Do Božića smo dogurali i do Volim te.
Da, bilo je malo prerano i tračak sumnja se pojavio odmah nakon čitanja te poruke, ali zvučala je toliko lijepo, toliko toplo, toliko potrebno u tom trenutku.
Bio je to najsretniji i najtužniji Božića mog 27godišnjeg života.
Mama je brzo naslutila da se nešto događa i s njom sam ranije odradila razgovor "imam dečka i zove se tako kako se zove", ali s tatom sam tek trebala popričati. Okršaj se zahuktavao i eskalirao samo dva sata nakon Elvisovog Volim te.
Vozio me do Rije. Jedva sam čekala doći do nje da joj pokažem Elvisovu poruku i jedva sam čekala taj božićni izlazak, ali sva je čarolija nestala kad smo na 50ak metara od Riine kuće, ne znam ni sama kako, dospjeli na temu - imaš dečka!?
"Da, tata, ali on se zove..."
Iako je 50ak metara relativno kratka ruta jedva sam dočekala izaći iz auta.
Zalupila sam vratima i bijesno stala stiskati Riin interfon. Ja sam, otključaj i daj mi pivo i đin. Odmah!
"Popizdio je kad je čuo da se zove Elvis. Sve može, sve je super, ima fakultet, radi, zarađuje, ali jebeno ime. Jebeno ime im je najbitnije! Ne mogu vjerovati!", prosipam žuč u jednom dahu.
...
Malo za reći, ali tog Božića smo se svi međusobno izbjegavali. Mama je pokušavala smiriti situaciju iako znam da ni njoj nije bilo svejedno. Jedino što je rekla bilo je: "Ako je to za ljubav mog djeteta, prihvatit ću sve."
Tata je bio malo odrješitiji i konkretniji i kao božićnu čestitku dobila sam: "Možeš selit' iz kuće. Biraj, ali njega mi ne ćeš dovest u kuću."
U tom sam trenu otkazala i Božić i Novu godinu i svaku želju za životom. Napokon imam dečka, napokon sam sretna, a sve to nije bitno jer važno je zvati se Ernest.
S tatom više nisam pričala i razmjenjivali smo samo najnužnije informacije. Silent treatman je potrajao sve dok nisam prekinula s Elvisom. Ne zbog njegovog imena i vjeroispovijesti nego zbog...malo žurim, zapravo. Ubrzo ćemo doći do razloga.
...
"Mišu, rezervirao sam let. Dolazim ti u drugom mjesecu.", bila je poruka dan iz Nove Godine.
Stigao je dan ranije nego mi je rekao. Bilo je to pravo iznenađenje, a on jedino što mi je trebalo.
On i ja, napokon. Against all odds što reče jednom Phil Collins...
Prepričavajući cijelu ovu priču i ja sam se na tren ponadala kako ćemo ipak imati sretan kraj, ali slijedi ono što se zove - ŽIVOT.
Tih tjedan dana trebalo je biti naših tjedan dana. Bilo je sve samo ne naših!
Išao je do te mjere da si je dozvolio to da me ostavi da ga čekam tri jebena sata dok se nije sjetio poslati poruku da je zapio s prijateljima. I onda malo zatim usudio se nazvati me u 2 ujutro kako bih nekoj random ženskoj u gradu rekla da sam ja, citiram, NJEGOVA DJEVOJKA i da ga pusti na miru.
"Elvise, ajde molim te naruči si taksi i odi kući dok ne napraviš neku glupost.", savjetujem mu još uvijek u sasvim dobroj namjeri umjesto da ga pošaljem u PM.
Ne znam je li do hormona, do činjenice da sam ženskoga roda ili sam jednostavno samo glupa, ali jutarnja isprika i obećanje da će se iskupiti bili su sasvim dovoljni da se krenem spremati za naš večernji dejt. Večera, vino, košulja, vatrica, sve po PS-u. Naravno da je za sve to bio nagrađen puuuno više nego je zaslužio, ali ajde...i ja sam profitirala.
Ležali smo tako zagrljeni i pričali o raznim stvarima. Bilo me strah pitati što će dalje biti s nama, ali me poprilično hrabro uvjerio da je sedmi mjesec naš mjesec. "Kad diplomiraš doći ćeš kod mene u Frankfurt i napokon ćemo biti zajedno."
Zadnju večer proveli smo skupa čak punih sat i pol. Naravno da je Đani bitniji od Ive, ali tad mi je i tih sat i pol bilo dovoljno. Ponovili smo ono što nam je zapravo najbolje išlo i rastali se do travnja kad sam ja trebala doći njemu u Njemačku.
...
Prvi dan proljeća bio je izrazito sunčan i topao. Epidemiološke mjere malo su popustile i ponovno smo mogli na Poloj. Taj dan ću prehodati 25 jebenih kilometara, ali krenimo po redu.
"Gdje si? Bila sam s Anjom, trebam ti reći toliko toga.", zove me Ria nakon odrađena prva 4 kilometra.
"Evo me na Poloju. Aj sjedi na bajk, čekam te tu kod bazena.", odgovaram i nadodajem: "Koliko je loše od 1 do 10?"
"Ufff...jako!", odgovara kratko.
Stigla je kroz 10ak minuta i počela okretati moj svijet za 360 stupnjeva.
Znam da volim puno pisati, ali ovo ću prepričati što je kraće moguće čisto zbog svog mira i zdravog razuma.
Prvo sam dobila screenshoot fotografije zagrljene crnokose djevojke i Elvisa. Ta crnokosa djevojka nisam bila ja. Bila je Martina.
Martina je Elvisov cimer. U njegovom rječniku cimer se ne definira kao osoba s kojom dijeliš stan već se u njegovom rječniku cimer definira kao osoba s kojom si vezi dok si u vezi s drugom djevojkom u drugom gradu, drugoj državi. A najbitniji sastojak tog recepta je - u isto vrijeme!
Preostalog 21 kilometra se ni ne sjećam. Samo sam hodala, hodala, plakala, bjesnila, hodala dok se nisam našla u svojoj sobi. Otvorila sam prozor, uzela našu sliku i svom snagom ju otresla na beton. Psi su počeli lajati, spustila sam se brzo dolje ne bih li pokupila razbijeno staklo. Mama je izašla nekoliko sekundi za mnom. Uzela je lopaticu u ruku i ništa me nije pitala. Bilo joj je jasno.
Pivo, helex, rakija, helex, helex, nevjerica, pogled na taj screenshoot...ne nužno tim redoslijedom, ali to je bilo na dnevnom redu narednih par dana. Te večeri nisam imala snage za sukob i suočavanje i jednostavno sam ignorirala njegov poziv. Ujutro sam mu poslala poruku objašnjavajući mu da ako sam pristala biti s njim u vezi ne znači da sam pristala biti i u vezi s Martinom.
Naravno da je odmah krenulo izvrtanje riječi, okrivljavanje društvenih mreža, uvjeravanje da to nije istina i da mu je Martina samo prijateljica. Cimerica. Što li već. Jednostavno se nije dao smesti i na tome mu skidam kapu.
Nastavili smo se natezati još nekih mjesec dana kada sam mu rekla da želim da mi se više ne javlja. Nije prihvatio tu "prijetnju" i našli smo se negdje na sredini - dolazi u sedmom mjesecu i onda ćemo popričati i sve će mi objasniti. I dalje me voli i dalje mu puno značim i dalje će misliti na mene.
komentiraj (0) * ispiši * #
Njegova priča ima glavu i rep. (1.dio)
petak , 02.09.2022.10. listopada
Religije svijeta. Slušam predavanje već tri sata.
Ne znam o čemu se točno radi jer predavanje ne prati ono što bi trebalo pratiti, ali pravo je vrijeme za prošetati se do wc-a.
Jebem ti!
Menga mi je procurila po novim riflama. Nemam vestu, nemam jaknu, nemam druge hlače, ali IMAM za prošetati lijepih i neugodnih 20 metara do predavaonice - možda i ne najgori walk of shame. Pauza je taman počela i stojim naslonjena na zid bezuspješno pokušavajući dozvati Gabrijelu da mi donese mobitel. Tata je, srećom, brzo bio tu, pokupio me i pričekao da se presvučem da me vrati na preostala tri sata Religija svijeta.
...
"Možemo svi ići u pi*** materinu! Uzet će nam kuću." Tako je nekako glasio bijes i svađanje mojih roditelja. Nas troje smo samo prisluškivali s vrha stepenica ne bismo li razaznali o čemu je riječ. Long story short - nisu na uzeli kuću, sredili smo sve, ali o tome drugom prilikom.
Ono zašto je ovaj podatak bitan jest to da u tom trenutku više nisam bila ni za što, a najmanje za dogovoreni izlazak s Riom.
"E, ja neću večeras van. Pričat ću ti."
...
"Ma idemo van. Nek' ide život. Vidim da u Alfi svira Zora.", glasila je poruka Rii nešto malo iza osam.
"Ako večeras nekog ne zbariš onda nisi Grubišićka!", viče mi brat dok izlazim iz kuće. Ne znam je li bilo do njegovog pep talka ili do činjenice da sam prvi put u životu obukla suknju u grad, ali počela sam se bolje osjećati. Od Pipe do Mlinara uspjela sam Rii ukratko prepričati dogodovštine tog petka desetog.
Skrenuvši od Mlinara na korzo prema nama je išao je ON.
Izmjenivši ukratko plan puta i večeri dogovorili smo se s njim naći u Alfi. Bio je to Riin prijatelj iz srednje škole. Plava košulja, tamnoput, čvrst stisak ruke, stav, pogled, sve!
"A šta znaš, možda ti je baš Elvis suđen!?" viče Ria dok koračamo prema Beercu. Od tog trena već sam i zaboravila na Religije svijeta, na mengu, na hlače, na bankrot, svađe i činjenicu da je vani jebeno prehladno za početak listopada. Jedan đin, drugi, pivo i krenule smo prema Alfi.
Tamo nas je dočekalo uobičajeno društvo s malom iznimkom - bio je tamo i on. Baš kako smo se ranije dogovorili. Ni ne sjećam se kako je priča zapravo krenula samo se sjećam da smo se već nakon 15 minuta ljubili nasred Alfe.
"Novo svitanje i staro pitanje što te nemaaaa, nemaaaa...."
11. listopada
Nisu prošla ni dva sata otkako sam legla u krevet, a već je zvonio alarm. "Jebem ti taj znakovni jezik subotom ujutro!", gunđam i gunđam i gunđam, a onda pogledam mobitel i vidim njegovu poruku. Naravno, ploča se preokrenula i u tom sam trenu mogla odraditi i 20 sati znakovnog jezika 10 puta mamurnija nego sam tad bila. Nije bilo 20 sati, bila su samo 3 sata, ali odradila sam ih s lakoćom znajući da ću se taj dan ponovno vidjeti s njim.
Pivo, čips i velika Milka + on, ja i vatra u kaminu. Vrh svijeta!
...
"Osjećala sam se k'o da mi je prvi put. Znači, još uvijek se ježim..." prepričavam Rii netom opisani dejt dok ispijamo već drugo pivo u Pipi i čekamo Elvisa da dođe u grad. Sasvim logičan slijed događaja za jednu subotu.
"Ti i ja bismo definitivno bili zajedno da ne idem u Njemačku.", ostajem zbunjena i poluljuta na izgovorene riječi, ali pripisat ćemo to nepreležanom mamurluku, novom turom opijanja i velikom navalom pobrkanih hormona. Znam da odlazi, ali zašto to sad spominje?
12. listopada
"Mišu oprosti zbog sinoć...", glasila je poruka isprike. Vjerojatno ni sam nije znao zbog čega se točno ispričava, ali pravilo tako nalaže kad skužiš da je žensko nadrkano i ljuto...iako to žensko ni samo ne zna zbog čega točno. Moguće da je do toga što sam nakon Marka prvi put pronašla nekoga tko me imao na onaj - hello!, a sutra ujutro već odlazi.
"Iskupio" mi se ribljom večerom koja je bila začinjena s pet čevapa jer fina Iva ne jede ribu, ona jede čevape. Ispili smo bocu vina i preselili na kauč.
"Jebote, sav sam protrnuo." kratko je prokomentirao vjerojatno najbolji seks kojeg sam dotad imala u životu. "Obostrano..." promrmljam i uputim se u kuhinju oprati posuđe. Nije dugo trebalo i već smo bili na trećoj rundi. On, ja, kauč i vatra iz kamina.
...
12. listopada...i dalje.
"Mišu, jel spavaš? Ajde dođi do Alfe. Evo tu ja, Đani i njegova djevojka." Bilo je nekoliko minuta prije ponoći.
13. listopada.
Nije me trebao dugo nagovarati i kroz pola sata sam sjedila pored njega smijući se njegovim srednjoškolskim/fakultetskim pričama i pričama o bivšim ljubavima. Little did I know da će se neka druga tako možda smijati i "mojoj" priči s njim.
komentiraj (0) * ispiši * #
I'm OK, I'm alright. I just gotta get out of this prison cell.
petak , 22.02.2019.Bsdfsdjfpqfkeopwldfsjkl
Nije valjda d..dr...dren?
Ijsdfjsdkačsdkowsdfkljklaorjrnf.
Što ako je?
Kksfjkjdfkwrewrcvnnpš.
Bolje se nemoj ni buditi.
Isfjflsdfsfasrjlkewljlktdfgsdhkjshdgsig.
Probudila sam se taman za večeru. Palenta i jogurt.
Ne sjećam se s čime mi se bilo bolnije suočiti - večerom ili cijevi koja će me vjerno pratiti narednih pet dana, ali se sjećam da sam ponovno trebala piškiti.
Ako ste mislili da je rađanje djeteta (ili možda zgib) najteža stvar u životu onda se vjerojatno nikada niste susreli s drenom.
Povrh toga, vjerojatno se nikada niste susreli s drenom i potrebom da piškite par sati nakon duboke kome.
Long story short, uspjela sam!
...
U bolnici sam provela tjedan dana. Možda bih i ranije uspjela pobjeći da se, drenu unatoč, u priču nije umiješao i kalcij sa svojom hipokalcijemijom.
Parestezija, sasvim simpatična stvar. Ruka mi trne, noga mi trne, druga ruka, druga noga, metalni okus u ustima, totalna konfuzija.
Kalcij glukonat već 45 minuta tapka u moju venu, dren me guši, a oni mi donose ručak.
"Kako da jebeno jedem?", svađam se sama sa sobom dok ležim razapeta između cjevčica i pite s povrćem.
Taj dan bio je zadnji dan u kojem su bile dopuštene posjete. Bio je siječanj, vrijeme gripe i odlučili su ih preventivno zabraniti. Mama i tata uspjeli su me još jednom vidjeti. Mama me nahranila, počešljala, pomogla mi s presvlačenjem i svaki sram ostao je na podu tog kupatila. Ništa mi više nije bilo bitno osim toga da sam napokon presvukla gaće i majicu.
Sobu sam dijelila s ukupno sedam cimerica. Bile su to različite dijagnoze i različite životne priče, ali svaka od njih mi je na neki način olakšala boravak u tom kavezu od nekoliko kvadrata. Od totalne gerijatrije spašavalo nas je samo mojih 25 godina. Sudeći po tome mogla sam proživjeti još koji četrdesetak godina bez ovog bolničkog iskustva, ali thanks to my štitnjačica nisam ostala uskraćena.
"Sljedeći put u bolnicu idem samo kad budem trebala roditi!" Ono, kao da se mene nešto pita, ali mantram si ovu misao već 16789 put dok bezuspješno pokušavam usnuti jer Sanval nikako ne surađuje s mojim tijelom.
"Ustaj! Moraš šetati. Ostat ćeš tu puno duže ne budeš li se kretala.", kori me doktorica četvrtog dana boravka.
Gdje da šetam? S kim da šetam? Kako da šetam? Zašto da šetam ako mi se samo ide kući? ...
Ipak, poslušala sam njezin savjet.
Zgrbljenih ramena s raščupanom kosom i majicom koju nisam presvukla već tri dana uzimam svoju vrećicu s drenom i krećem u tour de bolnički hodnik. Šetnja nije bila dugačka, ali svakako je pripomogla mentalnom zdravlju. Vratila sam se u krevet i čekala večeru. Obroci su uvijek bili najveće iznenađenje bolničkog iskustva. Nervozno iščekujem što li se to večeras krije na pladnju i kakav sam jackpot osvojila ove večeri. Bilo je dobro kada sam uopće mogla prepoznati sastojke svoga tanjura, a vjerujte mi, bilo je dana kada ni to nisam uspjela.
...
Ponedjeljak, šesti dan boravka u bolnici bio je najljepši dan mog dvadesetpetogodišnjeg života. Odlučili su mi skinuti dren. Uzbuđeno i uplašeno krenula sam s Tomislavom do susjedne sobe. Sjela sam na krevet i zažmirila. Nisam znala što me čeka i možda i bolje da nisam jer bih opet planirala bijeg uzduž i poprijeko (ovog puta s drenom).
Grčim i stišćem šake već nekoliko minuta dok se bore s vađenjem istog.
"Možeš otvoriti oči, gotovo je.", govori Tomislav u trenutku u kojem udišem svoj drugi najvažniji udah nakon onog prvog davne 1992.
Kao da je netko maknuo tisuću tona s mojih prsa. Mogla sam nesmetano ustati, udahnuti, mogla sam se okrenuti, mogla sam se pogledati u ogledalo. Da, po prvi puta u šest dana mogla sam se pogledati u ogledalo bez da panično stavljam ruku preko očiju kako ne bih vidjela cijev drena.
Od onih strašnih postoperativnih stvari preostalo je samo vađenje konaca, ali to se sad činilo kao dječja igra.
"Sutra bi mogla kući. Vidjet ćemo samo kakav će biti kalcij i magnezij.", obasjava me sunce po prvi puta u tih tjedan dana.
Tog dana nisam hodala već sam trčala bolničkim hodnikom. Pojela sam i ručak i večeru! Opalila sam nekoliko dren-free selfića i uspjela zaspati.
Ujutro me čekalo standardno mjerenje temperature i vađenje krvi. Vađenje krvi u tih nekoliko dana postalo mi je toliko normalno i prirodno da više nisam ni trepnula kad bi mi se približili. Malo za reći, ali tog jutra s guštom sam se prepustila vađenju iste jer je zajedno s njom napokon izvađena i braunila.
"Idemo izvaditi konce.", bio je to zadnji korak prije pakiranja i odlaska kući.
Ponovno sam sjela na isti krevet, zažmirila i krenula grčiti i stiskati šake.
-"Gotovo!"
"Ha? Već?"
-"Da, vidim da si se već počela grčiti, ali gotovo je."
-"Nisam ni osjetila."
Naravno da nisam ni osjetila jer me onaj dren valjda pripremio i na preživljavanje atomske bombe...i porod...i lom 73 kosti u isti tren.
Tog dana počeo je padati snijeg. Bilo je užasno hladno. Silazim bolničkim stepenicama do auta i krećem svojoj kući. Sretna. Umorna i sretna.
Za nekoliko sati ležat ću svom krevetu oprane kose (nakon jebenih osam dana!), u čistoj majici, s i dalje niskom razinom kalcija u krvi i bez štitnjače.
komentiraj (0) * ispiši * #
Got no feel, I got no rhythm. I just keep losing my beat.
srijeda , 20.02.2019.Nakon stopostotno neprospavane noći, što zbog bolnog ramena, što zbog činjenice da sljedećeg jutra ostajem bez čitavog organa, dodatnih šokova mi zasigurno nije nedostajalo. Smjestili su me na krevet do zida oko pola 10 i ostavili s informacijm da je moja operacija ipak prebačena na jedanaesti. Nije dugo trebalo i već sam se skvrčila u fetus položaj s nadom kako ću barem ovdje uspjeti malo odspavati. Jea, rajt!
U pola 12 su se otvorila vrata sobe i dvije su furije ušle sa zavojima, škarama i dvijema inekcijama.
Diži se, idemo!
Ha? Gdje?
Pa na operaciju.
Iskreno, da su imale imalo drukčiji ulazak od ovog vjerojatno bih isplanira bijeg uzduž i poprijeko, ali ovako se nisam uspjela ni okrenuti, a na meni je već bio zaljepljen turban od zavoja i uručen gornji dio bolničke spavaćice....u slučaju da bude krvi.
Kad će to početi djelovatI? Imam li vremena poslat poruku svojima? Moram slikat ovo čudo na glavi... - sve mi to prolazi kroz glavu dok piškim po posljednji put. Posljednji put sa svojom štitnjačom.
Zašto ovo još uvijek ne djeluje? Zašto nisam pospana? Je li normalno da se ne mogu prestat smijati? - bezuspješno pokušavam zaustaviti navalu nepotrebnih pitanja dok me voze kroz bolničke hodnike.
I kao da dan nije mogao biti gori sam po sebi činjenica kako će posljednji glas koji ću čuti prije no što me potpuno umrtve biti Franka Batelić svakao nije odmogla frustraciji.
Dobro, sad bi bio pravi trenutak da počneš djelovati! Hoćeš li više!? - i dalje ratujem s vjetrenjačam dok mi sestra stavlja oksimetar na prst, a Frankino srce potpisuje da bez njega ne diše...
komentiraj (0) * ispiši * #
Run, rabbit, run. Dig that hole and when at last the work is done don't sit down, it's time to dig another one.
nedjelja , 29.04.2018.-Doći ćeš u srijedu.
-Ha? Sad u srijedu?
-Da.
-Ali ne mogu... nisam ni izustila rečenicu do kraja, a suza je već kliznula niz lice.
-Zašto?
-Idem na koncert u petak, a i pišem kolokvij iz matematike taj dan, objašnjavam dok se druga suza utrkuje s trećom.
-Na kakav koncert ideš?
-Na S.A.R.S. u Lisinski. Dobila sam karte za rođendan, čekam ga već dva mjeseca.
-Ajde vidjet ćemo onda neki drugi datum.
Nakon što mi je prije svega dvije minute izvukao cijev iz nosa (endoskopija nosa i sinusa), šokirat me viješću da za šest dana trebam doći na vađenje štitnjače, svakako nije bilo potrebno. Mogli smo to odgoditi i za neki drugi dan, recimo....nikad!
Stvarno sam se ponadala kako ću uspjeti izbjeći sav taj cirkus barem još nekoliko mjeseci, ali to je bilo već treće stručno mišljenje koje je glasilo - predlažem učiniti totalnu tireoidektomiju.
Nema potrebe podjećati na moj strah od igala i vađenja krvi, a činjenica da bih trebala izvaditi cijeli organ (plus nošenje drena) svakako su bili jasni razlozi kategoričkog pokušaja obrane od istog.
S.A.R.S. kao S.A.R.S. bi imao koncert u nekome drugom gradu, kolokvij bih napisala nekom drugom prilikom (na kraju je bio i odgođen) i sve se dalo lako riješiti, ali jednostavno nisam bila spremna na težinu izgovorenih riječi jer su odjednom postale stvarne. Više nisu pisale samo na papiru.
-Doći ćeš onda 10.1. Jel' ti to odgovara?
-Ako moram...odgovaram jednako potreseno kao i maloprije.
.....
-Ti si otpilila Đanića zbog S.A.R.S.a? To još nisam doživio, smije se tata u hodniku bolnice.
-Pa što sam trebala? Rekao je da dođem u četvrtak. Ne mogu doći u četvrtak. Ne mogu doći ni 10., ali tko me pita.
Bio je to poprilično sunčan prosinački četvrtak.
komentiraj (0) * ispiši * #
Where do you go to my lovely?
petak , 30.06.2017.Jebenim apsolutnim vrijednostima unatoč, drugi kolokvij je zapravo prošao neočekivano dobro. 66 bodova.
Sasvim dobra podloga za potruditi se na trećem kolokviju i nekako se približiti usmenom ispitu.
Kvadratne, logaritamske i eksponencijalne funkcije zaokupirale su me tih par tjedana.
Pripremljena kao nikada do tada sjedam u svoju klupu do prozora i čekam zadatke.
- Kolegice, jeste zadovoljni kako ste napisali?, pita me asistentica na izlasku iz učionice.
- Paa, jesam. Sve sam riješila tako da ćemo vidjet kako će biti., odgovaram poprilično samouvjereno.
Prolazi već mjesec dana, a od ispravka ni i. Tog četvrtka smo već započeli s gradivom za četvrti kolokvij.
Naslov - kombinatorika.
- Danas smo započeli s kombinatorikom. Pa ne da ću roknit ovaj kolokvij nego ono....a još nam nije ispravila ni treći., jadam se Rii.
- Proći ćeš, vjeruj mi. Idemo večeras na pivo, nema izvlačenja.
Nevoljko pristajem na ponuđeni prijedlog, a loš predosjećaj sve više mi okupira misli.
Sjele smo u Kuću piva i naručile Brodsko. Jedan gutljaj, drugi i pogled mi skene na mobitel. Imamo objavu u grupi.
Nervozno uzimam mobitel i otvaram obavijest.
82. Iva Grubišić, 82!
- Ivane, daj pivo. I meni i Rii i sebi. ODMAH!, skačem sa stolca.
Ponovno gledam u objavu i u nevjerici prosljeđujem mobitel Rii da potvrdi kako stvarno piše 82, a ne 28.
- 82. Čestitam, jesam ti rekla da će sve biti dobro.
....
Zbrojivši dosadašnji broj bodova do usmenog su me dijelila samo 24 boda koja trebam skupiti na završnom kolokviju.
Ta samo 24 koštala su me više živaca nego svih prethodnih 17 godina školovanja. Uz maloprije spomenutu kombinatoriku našla se tu i stereometrija. U startu sam odustala od kombinatorike i posvetila se geometriji prostora.
Petak prije završnog kolokvija, Mirna i ja smo izašle na pivo. Opet uz dosta nagovaranja uspjela me izvući iz kreveta.
Ovog puta je pivo završilo s mineralnom i željom za skorašnjim povratkom u krevet. Sada već na obostrano inzistiranje.
- Iva, jel ono...?
- Nije. I ja sam pomislila na prvu, ali, ALI..., ne uspjevam dovršiti misao, a on prolazi pored mene i odlazi prema šanku.
Mirni i dalje nije bilo jasno što se događa.
Iskreno, nije ni meni bilo jer - Of all the gin joints in all the towns in all the world, he walks into mine.
(Pretpostavimo da vam iz nekog razloga dugujem objašnjenje svog uzbuđenja pa krenimo.
Drugi je mjesec. Učenje linearnih funkcija je na maksimumu, a na YT-u se vrte tutorijali Tonija Miluna.
Naizgled sasvim normalna situacija do trenutka kad u jednom od videa ugledam i njega.
Objašnjavao je pojam parnosti i neparnosti funkcija. Znatiželjno biće kakvo jesam potpomognuto snažnim highschool-crush-resemblance-lookom odlučih ga proguglati.
Dva mutual prijatelja i SB kao hometown bili su sasvim simpatična koincidencija u tom trenutku mog života.
S osmjehom na licu pospremila sam highschool-crush-resemblance-look dečka u Mozillinu povijest i krenula dalje.)
Sad kad smo utvrdili razlog moje euforije mogli bismo nastaviti s pričom.
- Hoćeš ga ići tražiti instrukcije?, Mirna zafrkava.
- Naravno.
(...)
- Glupo pitanje, ali jesi ti s Tonijem napravio onaj video na YT-u?
Najgluplji ulet ikada, ali uzmimo u obzir činjenicu da to nije niti trebao biti ulet.
- Da. Kako znaš? Jesu ti pomogli videi?
- I više nego pomogli. Svaka vam čast obojici.
- A što studiraš?
- Učiteljski ovdje u Brodu. Taman imam kolokvij u četvrtak pa se pripremam.
- Jel trebaš instrukcije? (malo za reći, ali pogubih se u tom trenutku)
- Jel me zezaš ili? To bi bilo fantastično!
- Najozbiljnije. Koje gradivo pišeš? Samo mi pošalji zadatke.
....
Učionica je tog jutra bila vrlo prazna. Nas dvadesetak najhrabrijih nervozno smo čekali zadatke.
Nervoza je ubrzo prerasla nevjericu, nevjerica u stanje šoka, a stanje šoka doveo me do ruba suza kad sam krenula čitati zadatke. Kako god probam riješiti zadatak uvijek mi fali jedan element ili jedan podatak.
Pišem na papir sve moguće formule kojih se sjećam, probam ih okretati na sve moguće načine, ali nikako da privedem i jedan prokleti zadatak kraju.
Riješila sam nebrojeno zadataka iz Dakića/Elezovića, kombinatoriku mi je objašnjavio lik koji je radio s Tonijem Milunom. Zar je moguće da mi sve to ništa ne vrijedi?
Nekako sam se uspjela natjerati da ostanem sjediti u učionici čitavih sat i pol ne bih li zdumala neko rješenje.
Predala sam zadaćnicu i izašla van.
komentiraj (0) * ispiši * #
And there's not a spark in sight. What a waste of a lovely night.
ponedjeljak , 20.02.2017.I treći semestar je riješen, ali...
Taman kad pomisliš kako imaš čitavu veljaču za sebe i besposličarenje kolokvij iz matematike kaže - you wish!
Skoro jednoglasno izglasali smo 20. veljače za drugi kolokvij iz funkcija i linearnih funkcija. Da se nas pitalo moglo je to biti i u šestom mjesecu, ali 20. veljače zvuči puno bolje nego 16. veljače kako se prvotno predlagalo.
Da sam u svojih dvanaest godina osnovne i srednje škole vježbala upola kao u protekla dva tjedna vjerojatno bih sad pisala diplomski rad na PMFu, ali....nisam.
S obzirom na samo dva sata održanih vježbi iz dotičnog kolegija bili smo prepušteni sami sebi uz asistentičine najljepše želje koje su glasile nekako ovako - Imate pregršt literature na internetu pa si potražite.
Jedne instrukcije, druge instrukcije, treće i već je prošao prvi tjedan vježbanja. Sjecišta pravaca, određivanje jednadžbi pravaca, implicitni oblik, segmentni oblik, uvjet okomitosti i paralelnosti - jedino društvo proteklih nekoliko dana.
Nakon sramotno niskog (ali opet dovoljnog za prolaz) broja bodova ostvarenog na prvom kolokviju, broj bodova na drugom trebao bi biti minimalno dvostruko veći, but we'll see about that.
....
Nego, sudeći po kalendaru 14.2. rezerviran je za Valentinovo.
- Večeras idemo na pivo. Ne mogu više. Izludit će me ova matematika.
- Pokupim te u pola 8., odgovara Mirna
- Što misliš jel Iskra još uvijek radi? Kupimo si medovik? Haaaa?, ushićeno molim Boga da kaže da.
- Hmm, ne znam. Prošlo je osam, ali možemo pogledati.
Valjda se i Bog odlučio smilovati mom jadnom životu tako da je Iskra radila do devet.
- Može od svake vrste po jedan i ...., Mirna odlučno naručuje macaronse dok ja cvilim po pekarnici jer nema medovika.
- Imate sahericu i doboš tortu. Saherica vam je jako fina.
- Hmm, ne znam. Što ćemo?, prebacujem lopticu na Mirninu stranu.
- Dajte nam onda dva komada.
- Ne znam koji mi je bolji. Možda ovaj s mentom....ili nugatom.
- Meni je ovaj jaffa., nastavlja Mirna dok se macaronsi rune po autu.
- E, sad fino možemo na pivo. Jel imam što po zubima?, spremam se izaći iz auta.
- Nemaš.
....
Četvrte instrukcije, pete instrukcije, šeste i već je prošao i drugi tjedan vježbanja. Tomu sukladno, vremena za vježbanje bilo je jako malo jer me kolokvij očekivao unutar sljedećih 48 sati.
Nedjelja je, odvija se propovijed, a ja sam zaokupljena mišlju je li korijen iz 2 realan broj? Što se događa ako dobijem korijen iz 2? Hoće li prokleta funkcija bili injektivna, surjektivna ili bijektivna ukoliko mi je x jednak korijenu iz 2.
Može li se to riješiti ili je problem ukoliko dobijem minus 2 pod korijenom?
U glavi počinjem vrtiti skupove brojeva.
Hmm...korijen iz dva je iracionalan broj. Iracionlni brojevi? Što je podskup čega?
Čini mi se da su iracionalni podskup realnih brojeva. Da, tada je moguće dobiti rješenje u skupu realnih brojeva.
Ali korijen iz minus 2.
Minus 2 pod korijenom, minus 2 pod korijenom, minus 2.
To je i! Dobit ću i....i? Mali iskompleksirani gad!
Postalo mi je jasno zašto se nitko ne želi igrati s njim.
I taman kad je i zadnja kovanica zazveckala u košarici privela sam svoj dubiozni monolog kraju.
....
JEBENE APSOLUTNE VRIJEDNOSTI! To je sve što ću reći.
komentiraj (0) * ispiši * #
P = (a+c)v / 2
subota , 31.12.2016.Dva su dana prije 7.7. i još uvijek nema rasporeda kada tko polaže usmeni ispit iz matematike. Grupno smo se tješili sve do trenutka kada su nam u pola dva iza ponoći javili da se ispit odgađa za sljedeći četvrtak, 14.7.
- Iva, pa to je odlično. Imaš još tjedan dana da se potpuno pripremiš., smiruje me mama tog jutra.
- Da, ali sad moram čekati još TJEDAN DANA. Hoću samo da to sve više prođe., histerija ne popušta.
....
Bilo je 11 sati kada sam stigla na faks tog četvrtka. Ispit je trebao započeti u pola 12, ali naravno da su si opet dali za pravo odgoditi ga pola jedan.
Opet kolektivno nezadovoljstvo, ali uredu je jer još uvijek mogu ponoviti sve što želim.
Prva petorka je ušla nešto prije jedan sat i nestrpljivo smo čekali ishod. Prošlo je već sat vremena otkako su ušli, ali nitko još nije izašao. Pred učionicom nas je bilo još šest puta toliko i definitivno nam se nije sviđao tempo polaganja jer je i druga godina imala ispit taj isti dan i činilo se kao da ćemo dočekati jutro u tom hodniku.
Negdje oko tri sata profesorica je izašla i pozvala nas da uđemo pisati ispit.
Izvadila sam potreban pribor, zaželjela Gabrijeli sreću i čekala svoja pitanja.
1. Sud. Operacije sa sudovima. Negacija ekvivalencije.
2. Zbrajanje u skupu prirodnih brojeva. 2+3
3. Skup R. Apsolutna vrijednost realnog broja. (R, +) Abelova grupa.
4. 4 karakteristične točke trokuta. Konstruirati ih na tupokutnom trokutu.
5. Definiraj kružnicu. Talesov teorem.
6. Vrste četverokuta. Izvod za površinu trapeza.
Kada sam vidjela listu pitanja jednostavno nisam mogla vjerovati očima. Da me netko pitao da si sama odaberem šest pitanja ne bih si mogla odabrati boljih šest pitanja nego su mi bila dana.
U učionici nas je bilo dosta i trebalo je vremena da profesorice pregledaju sve napisano. Marija je prva bila gotova i naravno da je položila s izvrsnim. Meni i Gabrijeli je dvojka bila sasvim dovoljna.
Šest je sati i napokon sam došla na red. Profesorica je pregledala sva četiri ispisana papira ne komentirajući apsolutno ništa. Kako uvijek pretpostavljam najgore tako sam i ovoga puta pretpostavila da zasigurno ništa ne valja.
- Kako zovemo ovo?, osvrće se na drugo pitanje.
- Hm, zovemo...", totalna blokada.
- Probajte se sjetiti.
Nakon silnih kombinacija u glavi niti jedan odgovor koji bi odgovarao na to pitanje mi nije padao napamet.
- Stvarno se ne mogu sjetiti., otpuhujem zabrinuto.
- Kartezijev produkt.
- Joj, da.
- Ajde mi još samo ovaj trokut konstruirajte malo veći.
Uzimam trokute i šestar i ponovno krećem u borbu s tupokutnim trokutom i njegovom opisanom i upisanom kružnicom, težištem i ortocentrom.
- Iva, prošla sam., čujem sreću u Gabinom glasu dok je izlazila iz učionice.
Koliko mi je bilo drago zbog nje toliko se nisam mogla previše veseliti jer mi je treća visina pobjegla 2 milimetra od sjecišta prethodnih dviju i ortocentar mi nije precizno određen.
- Treća visina mi je pobjegla za dva milimetra, hoću li ponovno konstruirati?, upitam prestravljeno profesoricu jer sam mislila kako će me ta dva milimetra koštati cijelog ispita.
- Ma ne morate. Sve je ostalo pedantno napravljeno. To će biti dovoljan. Ne mogu vam dati više s obzirom da vam je pismeni ispit napisan za dovoljan.
- Profesorice, ne možete vjerovati koliko mi znači ova dvojka...
Kupim svoj pribor, uzima indeks i odlazim do profesorice Ružice koja upisuje moj izvrsni dovoljan. Bilo je dvadeset minuta do sedam kada sam izašla iz učionice.
....
- Moramo to još jednom proslaviti večeras. Godina je riješena. Idem se istuširati i spremiti doma jer sam od 11 na faksu pa možemo otići i nešto pojesti u Uno. Ja častim.
Ujo i bratić su me pokupili oko 9 sati. Ana samo što nije stigla iz Zagreba, a četiri pizze stižu za naš stol.
Živjela dvojka iz matematike!
komentiraj (0) * ispiši * #
Drugi bi sve imalo smisao, drukčije bih život disao da sam znao da postojiš.
ponedjeljak , 12.09.2016.-INTERMEZZO-
Stigao je već i kraj šestog mjeseca. Kolokviji su bili položeni i preostajao je samo usmeni iz matematike. S obzirom na to da sam imala još desetak dana do toga, odlučila sam uzeti malu pauzu i napraviti Game of Thrones overdose.
U ta tri dana sam napokon uspjela pogledati zadnje tri sezone. Možda bolje da nisam jer predzadnju moram čekati 365, a zadnju i više od 365 dana. #JonSnowKingintheNorth
Ono što je malo popravilo žal za čekanjem sedme i osme sezone bio je tamburaški koncert u sklopu Brodskog glazbenog ljeta. Nije to obični tamburaški koncert! To je koncert na kojem moj ujo svaki puta odsolira Makedonski ples.
Ria i ja smo stigle nešto prije pola osam. Ono što je ovaj koncert učinilo još zanimljivijim bilo je gostovanje tamburaša iz Banja Luke iliti Banja LJuke kao što bi Ria rekla.
Nakon svakog koncerta bismo se zaputili prema kazamatu na kratko druženje, a tako je bilo i ovoga puta.
Sjeli smo za slobodan stol i nazdravili. Ujo kao domaćin nestao je unutar pet minuta i ostale smo same. Ubrzo su u kazamat stigli i gosti iz Banja Luke.
....
- Ne znam jesu ovi Banjalučani stvarno svi lijepi ili mi se čini?
- Dobri su. Pogotovo dirigent.
- Da!
- Nego...
(...)
- Uff...baš mi je dobar ovaj što je sada prošao - ovaj crni.
- Da!
- Nego...
....
Naše čitčetanje prekinuo je gospon Mario pozvavši nas na roštilj u drugi dio kazamata.
Iako nismo bile nešto naročito gladne (više žedne), otišle smo sjesti u drugi dio. Ubrzo nam se za stolom pridružio i Zvonko Kvesić te nekoliko cura iz banjalučkog orkestra.
Saznali smo da su odsjeli u Zvjezdanim noćima i da već sutra ujutro putuju nazad.
Nakon nekoliko minuta stigla je i Ana. S obzirom na gužvu za našim stolom, sjela je za nasuprotni.
Kako su se tanjuri praznili tako se i naš stol sve brže praznio i opet smo ostale same.
Vidjevši to Ana nas je pozvala da se premjestimo. Pogledavši stol do shvatile smo da se za tim stolom nalaze i ona dvojica što smo ih maloprije iskomentirale.
- Hej, jel' slobodno ovdje?, pitam.
- Naravno da jest. Samo sjednite., odgovara ljubazno.
Nisam uspjela ni privući stolac, a taj isti dečko se već okrenuo i nazdravio s nama.
- Ja sam Đorđe.
- Iva.
- Ria.
- David.
- Drago nam je.
Đorđe, jedan od vokalnih solista orkestra, bio je pričljiviji dio muškog tandema dok je David sramežljivo pio svoje pivo.
- Idem po pivo. Jel vama šta treba?, upita Đorđe.
- Ne treba. Imamo sve, hvala.
Pogledavši se s Riom obje smo znale da ukoliko sad nešto ne napravim niti neću. Uzela sam svoju Žuju i premjestila se do Davida.
- Ja mislim da vi večeras trebate pit s nama.
- Dogovoreno., odgovorio je sad već malo opuštenije.
Krenuli smo pričati o uobičajenim stvarima tipa jel im ovo prvi puta u Slavonskom Brodu, jesam li bila u Banja Luci, što studira(m), kakvu glazbu sluša(m) i, naravno, o čevapima.
Kako je to bilo u Jerryju Maguireu - You had me at hello., tako je i on mene imao na onaj - Dogovoreno.
....
- De, jel imaš žvaku?
- Šta će ti žvaka?, smije se ujo znajući koliko je sati.
- Ha-ha, glup si. Daj!
- Tko to ide u Banja Luku?, nastavlja i vadi zadnju žvaku iz džepa.
- Hvala! Vrlo ste ljubazni.
Znajući da su prošla dva sata iz ponoći i da je fajrunt blizu, a David samo večeras u Brodu, nisam imala što izgubiti i pozvala sam ga da prošetamo po tvrđavi. Prihvatio je prijedlog uz osmjeh i izašli smo do igrališta.
- Ovo ti je naše igralište. Tu sam na tjelesnom asistirala za pobjedu. Baš kao Niko Kranjčar i to lijevom nogom!
- Svaka čast.
- Ovdje ti je bila moja učionica. Uvijek sam sjedila u prvoj klupi tu pored prozora. Imaš najbolji pogled.
Tamo ti je gradsko poglavarstvo, a ono pored je glazbena škola.
- Ahaa, to je muzička škola?
- Da...muzička., ponavljam uz osmjeh ovo muzička jer sve što bi izašlo iz njegovih usta bi zvučalo tako lijepo...tako bosanski.
Nakon nekih petnaestak minuta šetnje bilo je jasno da bismo se u određenom trenutu trebali/mogli napokon i poljubiti, ali oboje smo još uvijek skupljali trunku hrabrosti za prvi korak.
- Koja ti je najdraža pjesma Bijelog Dugmeta? Dobro pazi što ćeš reći!
Molila sam Boga samo da ne kaže neku stvar iz postbebekovskog razdoblja jer bi svaka šansa da će ta šetnja završiti poljupcem pasti u vodu unatoč svim ostalim pozitivnim stvarima kojih definitivno nije nedostajalo.
Bez imalo razmišljanja odgovara - Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac.
....
- Definitivno ćemo se vratiti u Brod jedan vikend i onda ćeš me odvesti na čevape.
- Naravno. Taman imam pedeset kuna. Čekaj, imam...hmm...to je..., pokušavam u glavi konvertirati kune u marke, ali njegove ruke oko moga vrata ne pomažu mi ostati skoncentriranom.
- 12,5 maraka.
- Da, valjda. To ću čuvati dok ne dođete. Taman za dvije porcije čevapa.
- Dogovoreno.
komentiraj (0) * ispiši * #
