Jašemo zajedno, umiremo zajedno

ponedjeljak , 15.09.2008.

Početak priče:

Sigurno se svi sjećate početka. Dosta se toga promjenilo.
Krenuo sam na faks, narastao sam, počeo učiti, a u međuvremenu sam i nogu slomio, ali to je manje bitno.
Bitno je to da sam ostao realan i nastavio vas izvještavati o svom manjeviše (ne)normalnom životu. Mnogo toga ste mogli vidjeti na fotografijama, videima i rekonstrukcijama. (Hvala vam na komentarima zbog kojih sam se osjećao zaista moćno)
Uglavnom, svega toga ne bi bilo da nisam imao pomoć. Evo priznajem - pomoć. Aaaaa!!!!!!
U vrlo važnim trenutcima mog života, počevši od vrtića, imao sam pratnju/prijatelja/svog supisca i subildera/jedanog od članova dobro vam poznate Lemilice (šta je s njom uopće!?) - MAJSTORA!
Inače nije od velikih riječi, ali nosi osmjeh za cijeli svijet. Vrlo je sretna osoba, nadasve plava i u znaku prugica. To je moj fotograf, ujedno i najbolji fotograf na svijetu ili kako bi on to sam rekao - Ja sam fotograf! Najbolji fotograf!

Nastavljamo:

Uuuuu, sad sam se sjetio. Petnja. Sklisko je sklisko.
Budući da rekonstrukcije ovog nemilog, ali odveć uzbudljivog događaja nažalost nema potrudit ću se opisati kako je bilo. Ustao sam ujutro i pomislio Gdje su mi čarape? (čarape koje će mi taj dan spasiti život)
Kad sam se napokon spremio, pred ulazom me čekala Škoda i krenuli smo.
Divnu šetnju uz branu pokvario je moj gubitak iksice - neki bi rekli pravog i jedinog Božjeg dara.
Krenuo sam nepromišljeno po nju kad mi je moj vjerni prijatelj rekao kako će on to obaviti jer je bio u japankama.
Fjuf, tup, pad, pljus!
Pao je. Aaaaaa, što sad? Nisam puno paničario i krenuo sam za njim. Nije bilo šteta njega u vodi već svega što je imao uza se - mobitel, novci, stik....otišlo sve u kolač.
Fljuf, tup, pad, pljus!
Aaaaa, našao sam se i ja u vodi iako ovako spretan kakav jesam, brzo sam se uspio izvući iz vodice zahvaljujući svojim superneskliskim nepromočivim čarapama i nastavio gledati svog plavog prijatelja još desetak minuta kako mi pokušava opsovat.
....
Onda sam se sjetio svih zajedničkih pijanki, svih zajedničkih derneka, svih zajedničkih čevapa i bacio mu čarape. Tu je kraj!

MOTO: Nikud ne idi bez čarapa!

(Zahvaljujem Domagoju i Ivici što su mi dopustili da opišem ovaj "nemili, ali odveć uzbudljiv" događaj)