Love Street

ponedjeljak , 25.04.2016.

- Idemo večeras?
- Idemo!

Nakon izmijenjene tri riječi i dva interpunkcijska znaka trebalo je izdržati još tih sedam i pol sati koliko nas je dijelilo od susreta. Kiša je padala cijelo jutro. Oblaci su se počeli razmicati tek oko podneva. Stigavši s faksa, bacila sam torbu na krevet i sišla jesi u kuhinju. Nekako se poklopilo da su i tata i mama radili poslijepodnevnu smjenu, a brat bio u školi tako da sam imala čitavo poslijepodne samo za sebe. Pustila sam si na gramofonu The Cure, a zatim i Doorse i krenula napraviti crtež iz likovnog. Iako sam imala još dva seminara za dovršiti, poentilizam mi se učinio zanimljivijim te sam se primila kista.
Točkice su me toliko zaokupirale da nisam ni primijetila kako je ploča odavno došla do kraja. Ustala sam se okrenuti ploču kada mi je stigla poruka na WhatsApp-u. Znam da je to mogao biti samo on jer se jedino s njim čujem preko WhatsApp-a.
Nije se valjda predomislio!?, pomislih. Nervozno sam uzela mobitel u ruke i otvorila poruku.
Ako i ovoga puta odeš kući u dvanaest ne pričam više s tobom.
Nisam mogla vjerovati da se sjetio. Zadnji puta kad smo izašli morala sam juriti kući u ponoć poput Pepeljuge.
Ne brini!, odgovorila sam kratko.

Već je bilo skoro sedam sat i polako me počela hvatati trema. Prošlo je osam godina od tog izlaska. Toliko se toga promijenilo u tom periodu. I on, i ja, i mi, ali ono što je ostalo isto svo ovo vrijeme je snažna želja da barem još jednom odemo na to prokleto pivo. Otvorila sam ormar i počela kopati po njemu kao krtica.
Ovo ne, ovo možda, ovo ni slučajno, ovo bi moglo proći, hmm....može!
Izvukla sam crnu haljinu s cvjetićima i teksas jaknu. Znala sam da ću se smrznuti, ali ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje. Krenula sam si ispeglati robu kada sam čula mobitel kako zvoni u sobi. Šlampava kakva jesam, potpomognuta Mollynim motanjem ispred nogu, ispružila sam se po stepenicama koliko sam dugačka i široka.
Jebem ti, Molly! Kud se motaš?, ljutito se pokušavam dignuti da se stignem javiti na poziv. Još dvije stepenice i bila sam u sobi. Taman kad sam posegnula za mobitelom, mama prekine poziv.
Krenula sam već drugi puta prema dasci za peglanje kada je netko pozvonio na vratima.
Pa hoću li uspjeti ispeglati tu haljinu još danas?, mrmljam odlazeći do ulaza. Bio je to brat koji nije mogao otključati vrata jer sam ovog puta ja ostavila ključ u bravi. Inače je to bila njegova specijalnost.
- Šta ti je to na laktu?, pita zbunjeno.
- Šta mi je na laktu?
- Pa krv ti curi.
- Baš lijepo! Nisam ni skužila. Molly mi se uplela pod noge i rasula sam se po stepenicama.

Uzela sam ubrus i stavila na ruku. Rasjekla sam podlakticu dobrih osam cm, a masnicu na koljenu ću otkriti za nešto manje od pola sata. No, dobro. Napokon sam uključila peglu i ispeglala haljinu.
- Zvala je mama, rekla je da će ona i tata otići kod kumova i da se dobro obučeš jer je vani hladno.
- Ok, budem.
Sva sreća pa idu kod kumova jer da vidi što planiram obući, ne bi me ni pustila van. Otišla sam se istuširati. Uzela sam britvicu u ruke i taman kad sam krenula prema nozi shvatim da sam zaradila ne jednu već dvije modrice. Jednu na desnom koljenu, drugu par centimetara niže od koljena, ali na lijevoj nozi. Nema veze, ni to nije bio razlog zbog kojeg bih se osjećala loše.
Kada je i zadnji mjehurić sapunice skliznuo s mojih stopala požurila sam u sobu na brzinsko oblačenje jer je bilo već pola devet. Stavljam svoju plavu Niveu i navlačim najlonke, a zatim i starke. Sušim kosu i bezuspješno pokušavam pronaći okruglu četku kako bih barem malo ukrotila šiške. Parfem stavljen, jakna obučena i jurim prema kupatilu ne bih li stavila barem maskaru kad sam već totalni tudum za ostale stvari vezane uz šminkanje.
Aaaaa, glupačo!, častim se komplimentom jer sam se upravo ubola u oko. Nije bilo smisla ništa više pokušavati. Ubacila sam mobitel u torbu, javila se bratu i krenula prema izlazu. Inače ne postoji ta sila koja bi me natjerala da otpješačim ni do pekarnice po kiflu (pekarnica je dvadeset koraka od moje kuće), ali ovog puta me čekao on. Već sam toga trenutka kasnila preko pet minuta.
Sjedio je na stepenicama pred ulazom u osnovnu i pušio svoju cigaretu.

Stala sam na metar od njega i promucala - Bok. Promucala sam što zbog hladnoće što zbog činjenice da ponovno stojim pred njim.
- Kasniš!
- Sorry. Nije do mene, morala sam pješačiti.
Ustao se i krenuo prema meni. Pružila sam ruku. Potpuno ju je zanemario i zagrlio me. Nisam se ni snašla, a zagrljaj je već bio gotov. I dalje sam nepomično stajala pred njim.
- Dobro, hoćeš reći nešto više? Maca popapala jezik?, smije se i gleda u mene.
- Da, ovaj, sad ću. Malo mi je hladno pa ne mogu baš razmišljati., odvratim.
(...)
- Gdje ćemo?, preuzimam inicijativu.
- Hoćemo si uzeti nešto za piti. Mislio sam da odemo do tvrđave.
- Odlična ideja.

Zaputili smo se prema gradu i dalje koračajući u nekoj polutišini. Ušli smo u Konzum i zaustavili se ispred police s pivima. Pomno birajući odlučili smo se za dva Guinnessa u konzervama. On je još ubacio i bocu vina.
Izašli smo van i krenuli prema tvrđavi. Polako sam počela otpuštati kvačilo i teme su se počele nizati. Prešavši mostić našli smo se ispred naše gimnazije gdje je sve i krenulo. Došli smo do ulaza u Klasičnu gdje sam mu ispričala trenutak kada sam ga prvi puta vidjela.
- Tog smo dana, mislim da je to bio prvi tjedan srednje, imali sistematski pregled. Doktorica mi je nekoliko puta slušala srce. Znala sam da nešto nije uredu. Na kraju mi je napisali uputnicu za kardiologa. Dijagnoza - šum na srcu.
Odmah sam pomislila da mi se bliži kraj i da umirem. Da, da umirem od šuma na srcu s četrnaest godina. Izašla sam sa svojom uputnicom i sjela na ovu klupu. Netko u žutoj majici je sjeo pored mene. TI si sjeo.
- (smijeh) Stvarno si mislila da ćeš umrijeti?, počeo me zezati.
- Da, pa rekli su mi da imam šum na srcu, pobogu!, opravdavam se iako razloga za opravdavanje nije ni bilo.
- Ja sam nosio žutu majicu?
-Da.
- Mislim da se možda i sjećam te majice.

Nastavili smo koračati po sitnim kamenčićima. Odlučili smo se popeti na bastion. Trava je i dalje bila mokra iako je kiša prestala padati još u podne. Sjeli smo na vrećice i otvorili pivo.
- Ne znam zašto ljudi imaju toliko predrasuda prema Guinnessu?
- Zato što ne razumiju., odgovorio je bez puno filozofiranja.
Sljedeće smo prešli na razgovor o fakultetima. Moja dva i njegov jedan. Ispričala sam mu razloge odlaska s prava i kako se tek sada mirim s učiteljskim fakultetom koji sam u međuvremenu počela voljeti nakon što sam uspjela očistiti čitavi semestar. On mi je ispričao o svojoj medicini i što planira specijalizirati.


- Sjećaš li se našeg El Dorada?
- Naravno da se sjećam. Uvijek mi bude drago kada naletim na te stihove.
Predložila sam mu da bismo opet mogli nešto napisati zajedno.
Zašto ne!?, odgovara.
Već smo bili na pola ispijene boce vina kada sam se sjetila uzeti mobitel i pustiti nam Doorse.
On je posegnuo za ruksakom i izvadio joint.
- Znam da smo jednom rekli da ćemo ovo napraviti.
- O, da, sjećam se!, nervozno čekam dok on prebire po torbi u potrazi za upaljačem.
Počela je svirati Riders on the Storm, a prvi oblačić dima nestao je u zraku. Kada je i posljednji oblačić iščeznuo, Light my Fire je krenula. Onaj osjećaj je opet bio tu. Kao da nikada nije niti nestao.

Pričali smo kao da nikada nismo ni prestali pričati. Nekoliko minuta kasnije, bio je red da ja posegnem za svojom torbom. Izvadila sam dvije knjige.
- Nisam se mogla odlučiti pa sam ti kupila obje. Znam da ih možda već i imaš, ali sam ti ih obećala kupiti jednom.
- Cvjetovi zla?, ostao je iznenađen.
- Da. Cvjetovi i Rimbaud.
- Ne mogu vjerovat. Hvala ti!
Krenuo je prema meni i ono što bi možda završilo poljupcem završilo je prolivenom bocom vina jer je u tom trenutku zapeo za istu i srušio ju na travu. Oboje smo se nasmijali ne obraćajući pažnju na činjenicu kako smo ostali bez pola litre stvarno dobrog crvenog vina. Sjedili smo još nekoliko minuta zureći u svjetla koja je bacao granični prijelaz.
Po glavi su mi se počeli vrtjeti Azrini stihovi -
Dijete u noći, kao ti i ja. Stranac u prolazu, kao ti i ja. Cvijeće na granici tone u san. Daleko od ljubavi, kao ti i ja...

- Jel to kiša?, uznemireno se trgnem iz sanjarenja.
- Učinilo ti se., umiruje me.
- Je! Kako ne osjetiš? Vidi!
- Što ćemo?
- Ne znam, ali mislim da stvarno počinje padati.
- Hoćemo do mene?
- Svejedno. Mislim, može....
Dok smo stigli do Korza, kiša je već nemilosrdno padala. Preostajalo nam je dvadesetminutno hodanje do njegovog stana. Trčali smo pokisli, ne mogavši doći do zraka.
- Još malo. Eno ulaz.
- Hvala Bogu!

Štulić se i dalje vrtio u mojoj glavi.
Jutro na obali, kao ti i ja. Napušteni brodovi plivaju lijeno. Rastočene olupine kao ti i ja...

(Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je namjerna.)