I'm OK, I'm alright. I just gotta get out of this prison cell.

petak , 22.02.2019.

Bsdfsdjfpqfkeopwldfsjkl
Nije valjda d..dr...dren?
Ijsdfjsdkačsdkowsdfkljklaorjrnf.
Što ako je?
Kksfjkjdfkwrewrcvnnpš.
Bolje se nemoj ni buditi.
Isfjflsdfsfasrjlkewljlktdfgsdhkjshdgsig.

Probudila sam se taman za večeru. Palenta i jogurt.
Ne sjećam se s čime mi se bilo bolnije suočiti - večerom ili cijevi koja će me vjerno pratiti narednih pet dana, ali se sjećam da sam ponovno trebala piškiti.
Ako ste mislili da je rađanje djeteta (ili možda zgib) najteža stvar u životu onda se vjerojatno nikada niste susreli s drenom.
Povrh toga, vjerojatno se nikada niste susreli s drenom i potrebom da piškite par sati nakon duboke kome.
Long story short, uspjela sam!

...
U bolnici sam provela tjedan dana. Možda bih i ranije uspjela pobjeći da se, drenu unatoč, u priču nije umiješao i kalcij sa svojom hipokalcijemijom.
Parestezija, sasvim simpatična stvar. Ruka mi trne, noga mi trne, druga ruka, druga noga, metalni okus u ustima, totalna konfuzija.
Kalcij glukonat već 45 minuta tapka u moju venu, dren me guši, a oni mi donose ručak.
"Kako da jebeno jedem?", svađam se sama sa sobom dok ležim razapeta između cjevčica i pite s povrćem.
Taj dan bio je zadnji dan u kojem su bile dopuštene posjete. Bio je siječanj, vrijeme gripe i odlučili su ih preventivno zabraniti. Mama i tata uspjeli su me još jednom vidjeti. Mama me nahranila, počešljala, pomogla mi s presvlačenjem i svaki sram ostao je na podu tog kupatila. Ništa mi više nije bilo bitno osim toga da sam napokon presvukla gaće i majicu.

Sobu sam dijelila s ukupno sedam cimerica. Bile su to različite dijagnoze i različite životne priče, ali svaka od njih mi je na neki način olakšala boravak u tom kavezu od nekoliko kvadrata. Od totalne gerijatrije spašavalo nas je samo mojih 25 godina. Sudeći po tome mogla sam proživjeti još koji četrdesetak godina bez ovog bolničkog iskustva, ali thanks to my štitnjačica nisam ostala uskraćena.
"Sljedeći put u bolnicu idem samo kad budem trebala roditi!" Ono, kao da se mene nešto pita, ali mantram si ovu misao već 16789 put dok bezuspješno pokušavam usnuti jer Sanval nikako ne surađuje s mojim tijelom.

"Ustaj! Moraš šetati. Ostat ćeš tu puno duže ne budeš li se kretala.", kori me doktorica četvrtog dana boravka.
Gdje da šetam? S kim da šetam? Kako da šetam? Zašto da šetam ako mi se samo ide kući? ...
Ipak, poslušala sam njezin savjet.
Zgrbljenih ramena s raščupanom kosom i majicom koju nisam presvukla već tri dana uzimam svoju vrećicu s drenom i krećem u tour de bolnički hodnik. Šetnja nije bila dugačka, ali svakako je pripomogla mentalnom zdravlju. Vratila sam se u krevet i čekala večeru. Obroci su uvijek bili najveće iznenađenje bolničkog iskustva. Nervozno iščekujem što li se to večeras krije na pladnju i kakav sam jackpot osvojila ove večeri. Bilo je dobro kada sam uopće mogla prepoznati sastojke svoga tanjura, a vjerujte mi, bilo je dana kada ni to nisam uspjela.

...
Ponedjeljak, šesti dan boravka u bolnici bio je najljepši dan mog dvadesetpetogodišnjeg života. Odlučili su mi skinuti dren. Uzbuđeno i uplašeno krenula sam s Tomislavom do susjedne sobe. Sjela sam na krevet i zažmirila. Nisam znala što me čeka i možda i bolje da nisam jer bih opet planirala bijeg uzduž i poprijeko (ovog puta s drenom).
Grčim i stišćem šake već nekoliko minuta dok se bore s vađenjem istog.
"Možeš otvoriti oči, gotovo je.", govori Tomislav u trenutku u kojem udišem svoj drugi najvažniji udah nakon onog prvog davne 1992.
Kao da je netko maknuo tisuću tona s mojih prsa. Mogla sam nesmetano ustati, udahnuti, mogla sam se okrenuti, mogla sam se pogledati u ogledalo. Da, po prvi puta u šest dana mogla sam se pogledati u ogledalo bez da panično stavljam ruku preko očiju kako ne bih vidjela cijev drena.
Od onih strašnih postoperativnih stvari preostalo je samo vađenje konaca, ali to se sad činilo kao dječja igra.
"Sutra bi mogla kući. Vidjet ćemo samo kakav će biti kalcij i magnezij.", obasjava me sunce po prvi puta u tih tjedan dana.
Tog dana nisam hodala već sam trčala bolničkim hodnikom. Pojela sam i ručak i večeru! Opalila sam nekoliko dren-free selfića i uspjela zaspati.

Ujutro me čekalo standardno mjerenje temperature i vađenje krvi. Vađenje krvi u tih nekoliko dana postalo mi je toliko normalno i prirodno da više nisam ni trepnula kad bi mi se približili. Malo za reći, ali tog jutra s guštom sam se prepustila vađenju iste jer je zajedno s njom napokon izvađena i braunila.
"Idemo izvaditi konce.", bio je to zadnji korak prije pakiranja i odlaska kući.

Ponovno sam sjela na isti krevet, zažmirila i krenula grčiti i stiskati šake.
-"Gotovo!"
"Ha? Već?"
-"Da, vidim da si se već počela grčiti, ali gotovo je."
-"Nisam ni osjetila."
Naravno da nisam ni osjetila jer me onaj dren valjda pripremio i na preživljavanje atomske bombe...i porod...i lom 73 kosti u isti tren.

Tog dana počeo je padati snijeg. Bilo je užasno hladno. Silazim bolničkim stepenicama do auta i krećem svojoj kući. Sretna. Umorna i sretna.
Za nekoliko sati ležat ću svom krevetu oprane kose (nakon jebenih osam dana!), u čistoj majici, s i dalje niskom razinom kalcija u krvi i bez štitnjače.

Got no feel, I got no rhythm. I just keep losing my beat.

srijeda , 20.02.2019.

Nakon stopostotno neprospavane noći, što zbog bolnog ramena, što zbog činjenice da sljedećeg jutra ostajem bez čitavog organa, dodatnih šokova mi zasigurno nije nedostajalo. Smjestili su me na krevet do zida oko pola 10 i ostavili s informacijm da je moja operacija ipak prebačena na jedanaesti. Nije dugo trebalo i već sam se skvrčila u fetus položaj s nadom kako ću barem ovdje uspjeti malo odspavati. Jea, rajt!
U pola 12 su se otvorila vrata sobe i dvije su furije ušle sa zavojima, škarama i dvijema inekcijama.

Diži se, idemo!
Ha? Gdje?
Pa na operaciju.

Iskreno, da su imale imalo drukčiji ulazak od ovog vjerojatno bih isplanira bijeg uzduž i poprijeko, ali ovako se nisam uspjela ni okrenuti, a na meni je već bio zaljepljen turban od zavoja i uručen gornji dio bolničke spavaćice....u slučaju da bude krvi.
Kad će to početi djelovatI? Imam li vremena poslat poruku svojima? Moram slikat ovo čudo na glavi... - sve mi to prolazi kroz glavu dok piškim po posljednji put. Posljednji put sa svojom štitnjačom.

Zašto ovo još uvijek ne djeluje? Zašto nisam pospana? Je li normalno da se ne mogu prestat smijati? - bezuspješno pokušavam zaustaviti navalu nepotrebnih pitanja dok me voze kroz bolničke hodnike.
I kao da dan nije mogao biti gori sam po sebi činjenica kako će posljednji glas koji ću čuti prije no što me potpuno umrtve biti Franka Batelić svakao nije odmogla frustraciji.
Dobro, sad bi bio pravi trenutak da počneš djelovati! Hoćeš li više!? - i dalje ratujem s vjetrenjačam dok mi sestra stavlja oksimetar na prst, a Frankino srce potpisuje da bez njega ne diše...