Ne znam ja ništa. Ja sam ovdje biciklom.

srijeda , 25.06.2014.

Subota kao i sva druga.

Zapravo nije bila kao i svaka druga. Igralo se finale Lige prvaka. Real Madrid protiv Atletico Madrida.
Kao vrsna poznavateljica nogometa navijah za Atletico jer su bili simpatičniji i imali ljepše dresove. Zapravo ne sjećam se je li zbog toga ili zato što mi je Marko rekao da navijam za njih iako smo oboje znali da nemaju šanse.
Da, nije bilo šanse. Slavilo je Real.
Nakon ispijenog sokića od marelice, Igoru je stigla poruka od Nine da dođemo do nje jer slavi rođendan.
Jebemu, pa nisam znala. Nisam joj ništa kupila. Aj' barem sam se obukla ljepše nego inače ako ništa drugo.

Nakon što nam je smiksale koktelčiće i pustila Dobitnu kombinaciju samo za mene bili smo na putu za Alfu. Već tad sam shvatila kako nema šanse da prehodam ni metar dalje jer sam dobila žuljeve i istegla Tendo Calcanei iliti Ahilovu tetivu i sve to zbog toga što (reći će moja mama) nisam obukla najlonke.
Da, pomislili bi svi da je ovo kraj svim nedaćama te večeri, ali se varate.
Kao pravo muško, eksiram dva Ožujska na slamku plus Dalmatino i presjedim ostatak večeri.
Ajmo u Sens!, vikne odjednom Nina.
Kud svi Turci tu i mali Mujo pa se brže bolje saberem i skupim hrabrosti za trominutno teturanje u štiklama.
Jebem ti, moram pišat!, da, bilo je to vrlo ženstveno od mene, ali sam stvarno morala piškiti.
Dakle, bio je to moj prvi (i vjerojatno posljednji) ulazak u to leglo zla i stepenica od pol metra. Krenem za Markom i taman kad se spremim ući u hodnik dečko do mene kaže da je to muški i da moram gore.
Sad već skroz pijana gledam u te stepenice i razmišljam kako se popeti dok istovremeno pokušavam shvatiti logiku rasporeda wc-a. Ništa, polako, ali sigurno već na drugoj stepenici raskrvarim pola potkoljenice (ali to ću tek kasnije skontati) i nastavim do vrha.

Ja sam bio posljednji (neštonešto) što ti je (neštonešto) krišom u sobu svratio (neštonešto) i kome si srušila muški san., odjepljujem na Samardžića dok nabrzinu perem ruke uz misao da što prije moram dolje i pjevat tih par riječi jer Bitch, I'm gonna own that moment!
(Kratko pojašnjenje - ja zapravo ne znam pojma tko je dotični, ne znam kako sam zapamtila te stihove i ne znam zašto mi je u tom trenutku to bilo toliko bitno, ali je. Jednostavno mi je bilo bitno. Kad bolje promislim možda je to bilo zato što su nas Matija i Ante terorizirali u srednjoj i što su zbog mojeg imendana propustili njegov koncert pa sam im iz sažaljenja dopustila da održe Youtube koncert u mom dnevnom boravku.)
Uzbuđeno letim van dok se, ni pet ni šest, ubrzo nisam našla na podu. Kreten ispred mene se naglo zaustavio nakon čega sam se odbila od njega kao bumerang i roknila na pod budući da je pod bio užasno sklizak.
Nema veze!,razmišljam dok me dečko iza mene svesrdno diže s poda.
Od silne bjesnoće i neugode nisam mu rekla ni prokleto hvala, a mogao je biti ljubav mog života.

Vani je sjedilo cijelo društvo uključujući i Marka koji se opravdavao da je mislio da sam već izašla, da sam još uvijek u wc-u, da pričam sa Zrinkom koja je vadila staklo iz dlana ili da sam zbarila nekog konobara pa me nije htio smetati.
Zovi Taxi!!!, vičem na njega bijesna kao furija iako sam znala da jadan uopće nije kriv.
Kad smo napokon stigli u stan govorim mu da mi nađe sve žive antibiotike, antiseptike, Octeniseptove, Plivaseptove ili rakiju da sperem sramotu sa sebe.
U jednom trenutku sam počela trabunjat kako ću umrijet jer sam sigurno pokupila neku boleščuru prilikom penjanja na stepenice. Krv se slijevala s noge, suze s lica, a dostojanstvo je ostavljeno na stepenicama Sensa.

....
Jutro je provedeno u vrlo mamurnom, sramotnom i mučnom stanju. Ne zbog toga što sam vjerojatno još uvijek bila pijana nego zbog rasula nasred fensi birtiješine.
Toliko o tome.