EL DORADO

ponedjeljak , 25.02.2008.

EL DORADO

Kada ponovno osvane El Dorado, zlatan i savršen

I kada tamnopute djevojke ponovo napune mi vinsku čašu

Pjesma će poteć,riječi će krenut,zlato se rasipat

A oko srca će nestati andaluzijski gnjev,draga slobodo!

Sunce će robovati našim sjajem,Mjesec će skriti mjene

Odbacimo lopate! Skrijmo se pod hladom! Jer danas se vraća što je naše.

Vraćamo život!

Ne oduzimaj nam posljednji uzdah!

Bože mladosti, još samo hrabrosti! Posljednji pohod u nepoznato sve nas straši!
...
El dorado čeka!
Mrtav i zlatan!

The story of life is quicker than the blink of an eye

ponedjeljak , 18.02.2008.

Ako već niste (u što sumnjam ako ste Hendrixov fan) pročitali Sobu ogledala, napravili ste jednu od najfatalnijih pogr(ij)ešaka u životu.
Superiornost ove knjige je u jednostavnosti. Jednostavnosti riječi, misli, djela i samog autora.
Pisci biografija često provode vrijeme po grobljima prepisujući epitafe,ali rijetko se dogodi da baš stoje uz grobara koji lopatom otkopava izgubljeni grob,kao što se meni dogodilo tijekom pisanja ove knjige
I što biste sad očekivali nakon ovakvog uvoda?
Većinu vas ne bi niti zanimao nastavak.
Ovih 300 i kusur stranica promijenilo je moj stav o životu, 60-ima, životu u 60-ima i o samom imenu Jimi Hendrix.
Prikazivali su Hendrixa kao boga električne gitare, a taj status ikone oduzeo mu je ljudskost!
Ironija je u tome što je početak njegovog života ustvari predstavljao početak kraja, borbu za opstanak, osobnost i na kraju borbu za vlastito ime.
Ovo je priča o jednom tipu. On kreće na put postati voodoo dijete, a vraća se natrag biti čarobni dječak! (Uvod u Hear my train comin)
Možda vas većinu i neće dirnut ovaj moj post, ali barem znam da je moja dužnost obavljena.
Ovo je jedna od najboljih biografija koje sam čitala. Jebem ti mater to sam ja napisao - i ajde sad reci da ćeš nakon ove rečenica ostat ravnodušan. Brrr
Što sam više čitala sve sam više doživljavala taj svijet koji je meni prije par godina bio samo obično razuzdano stoljeće hipijevaca i geto tuča, a kako i neće kad ustvari ustanoviš da su svi tvoji idoli toga doba umrli na krevetu/na podu/u kupaonici/kadi i to od viška adrenalina u krvi - pff...kako da ne!
Očito im moć razlučivanja i nije bila baš najbistrija kad nisu znali koje tablete im trebaju tj. ne trebaju!
Nakon svega preostaje mi samo jedno - završiti s Danielovim citatom.
Jednom sam se napio i ujutro bljuvo...i prije neg sto sam krenuo bljuvat upalim mp3 i nađem Bold as Love...bljuvo sam i sluso Jimi-a...i nikad se nisam osjecao blize njemu nego tad...cini mi se da sam ga mogao dotaci!!!