Ključić oko vrata

utorak , 15.04.2008.

Dan je tako divno započeo. Zapravo, započeo je još divnije budući da je padala kiša. (Brrrr!)
Ubrzo je došla i večer, a skupa s njom i vrijeme za tuširanje Zaključam vrata, ključ ostane u bravi, brava u vratima, vrata u štoku, štok u zidu i sve 5.
Ispjevam svoju ariju pod tušem, obučem se i krenem van.
Aaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!

...

Krenem otključat, a ključ nešto prelagano otključava. Koji sad kolač opet zeza!?? Vrtim ključ, vrtim i kad sam ga napokon izvrtila shvatim da je puknuo. Dio u ruci, dio u bravi. Ponavljam, dio u ruci, dio u bravi!
Vrisnem mama i mogu misliti koje je sve scenarije izvrtjela u glavi. Tko zna što mi je moglo biti, a ja sam jednostavno zaglavila u kupatilu. Misija "kako me izbavit iz kupatila" započinje.
Kupatilo je na katu cirka 5m od zemlje, betona, trave (ovisno kako gledate). Tata je radio noćnu i ništa od mačo razbijanja vrata iako sam i ja iznimno dobra u razvaljivanju vrata. Bratova imaju rupu na sredini za što je zaslužna moja desnica. Što je najbolje ta rupa tamo čami i dan danas.
Problem je zapravo bio u tome što se vrata otvaraju prema unutra tako da i kad bih ih i htjela razvalit morala bih se provući kroz podosta minijaturu rupu.
Mama je u međuvremenu postavila ljestve uz prozor i krenula me nagovarat da se spustim.
Općepoznata činjenica je da su visine moj najveći neprijatelj. Vrti mi se već na visini od 2000 milimetara. Heh, hvala Bogu i od te ideje smo odustali.
Na posljetku nije to bilo ni tako loše biti zaključan u kupatilu samo što sam bila sve pospanija. Vremena je bilo sve manje i moje strpljenje je nestajalo. Sva sreće pa je susjed Brane relativno brzo došao i razbio vrata.
Ne znam što bi bilo da sam poslušala mamu? Sigurno me ne bi bilo ovdje ili bih hodala u gipsu jerbo kakve sam sreće, lomljenje mi nije stran pojam...(*)...a ni ljestve mi nisu baš najomiljeniji alat!

Odoh na msn....ako se opet ne zaključam.