Where do you go to my lovely?

petak , 30.06.2017.

Jebenim apsolutnim vrijednostima unatoč, drugi kolokvij je zapravo prošao neočekivano dobro. 66 bodova.
Sasvim dobra podloga za potruditi se na trećem kolokviju i nekako se približiti usmenom ispitu.
Kvadratne, logaritamske i eksponencijalne funkcije zaokupirale su me tih par tjedana.
Pripremljena kao nikada do tada sjedam u svoju klupu do prozora i čekam zadatke.
- Kolegice, jeste zadovoljni kako ste napisali?, pita me asistentica na izlasku iz učionice.
- Paa, jesam. Sve sam riješila tako da ćemo vidjet kako će biti., odgovaram poprilično samouvjereno.

Prolazi već mjesec dana, a od ispravka ni i. Tog četvrtka smo već započeli s gradivom za četvrti kolokvij.
Naslov - kombinatorika.
- Danas smo započeli s kombinatorikom. Pa ne da ću roknit ovaj kolokvij nego ono....a još nam nije ispravila ni treći., jadam se Rii.
- Proći ćeš, vjeruj mi. Idemo večeras na pivo, nema izvlačenja.
Nevoljko pristajem na ponuđeni prijedlog, a loš predosjećaj sve više mi okupira misli.
Sjele smo u Kuću piva i naručile Brodsko. Jedan gutljaj, drugi i pogled mi skene na mobitel. Imamo objavu u grupi.
Nervozno uzimam mobitel i otvaram obavijest.

82. Iva Grubišić, 82!
- Ivane, daj pivo. I meni i Rii i sebi. ODMAH!, skačem sa stolca.
Ponovno gledam u objavu i u nevjerici prosljeđujem mobitel Rii da potvrdi kako stvarno piše 82, a ne 28.
- 82. Čestitam, jesam ti rekla da će sve biti dobro.
....

Zbrojivši dosadašnji broj bodova do usmenog su me dijelila samo 24 boda koja trebam skupiti na završnom kolokviju.
Ta samo 24 koštala su me više živaca nego svih prethodnih 17 godina školovanja. Uz maloprije spomenutu kombinatoriku našla se tu i stereometrija. U startu sam odustala od kombinatorike i posvetila se geometriji prostora.
Petak prije završnog kolokvija, Mirna i ja smo izašle na pivo. Opet uz dosta nagovaranja uspjela me izvući iz kreveta.
Ovog puta je pivo završilo s mineralnom i željom za skorašnjim povratkom u krevet. Sada već na obostrano inzistiranje.
- Iva, jel ono...?
- Nije. I ja sam pomislila na prvu, ali, ALI..., ne uspjevam dovršiti misao, a on prolazi pored mene i odlazi prema šanku.

Mirni i dalje nije bilo jasno što se događa.
Iskreno, nije ni meni bilo jer - Of all the gin joints in all the towns in all the world, he walks into mine.

(Pretpostavimo da vam iz nekog razloga dugujem objašnjenje svog uzbuđenja pa krenimo.
Drugi je mjesec. Učenje linearnih funkcija je na maksimumu, a na YT-u se vrte tutorijali Tonija Miluna.
Naizgled sasvim normalna situacija do trenutka kad u jednom od videa ugledam i njega.
Objašnjavao je pojam parnosti i neparnosti funkcija. Znatiželjno biće kakvo jesam potpomognuto snažnim highschool-crush-resemblance-lookom odlučih ga proguglati.
Dva mutual prijatelja i SB kao hometown bili su sasvim simpatična koincidencija u tom trenutku mog života.
S osmjehom na licu pospremila sam highschool-crush-resemblance-look dečka u Mozillinu povijest i krenula dalje.)

Sad kad smo utvrdili razlog moje euforije mogli bismo nastaviti s pričom.
- Hoćeš ga ići tražiti instrukcije?, Mirna zafrkava.
- Naravno.
(...)

- Glupo pitanje, ali jesi ti s Tonijem napravio onaj video na YT-u?
Najgluplji ulet ikada, ali uzmimo u obzir činjenicu da to nije niti trebao biti ulet.
- Da. Kako znaš? Jesu ti pomogli videi?
- I više nego pomogli. Svaka vam čast obojici.
- A što studiraš?
- Učiteljski ovdje u Brodu. Taman imam kolokvij u četvrtak pa se pripremam.
- Jel trebaš instrukcije? (malo za reći, ali pogubih se u tom trenutku)
- Jel me zezaš ili? To bi bilo fantastično!
- Najozbiljnije. Koje gradivo pišeš? Samo mi pošalji zadatke.
....

Učionica je tog jutra bila vrlo prazna. Nas dvadesetak najhrabrijih nervozno smo čekali zadatke.
Nervoza je ubrzo prerasla nevjericu, nevjerica u stanje šoka, a stanje šoka doveo me do ruba suza kad sam krenula čitati zadatke. Kako god probam riješiti zadatak uvijek mi fali jedan element ili jedan podatak.
Pišem na papir sve moguće formule kojih se sjećam, probam ih okretati na sve moguće načine, ali nikako da privedem i jedan prokleti zadatak kraju.
Riješila sam nebrojeno zadataka iz Dakića/Elezovića, kombinatoriku mi je objašnjavio lik koji je radio s Tonijem Milunom. Zar je moguće da mi sve to ništa ne vrijedi?
Nekako sam se uspjela natjerati da ostanem sjediti u učionici čitavih sat i pol ne bih li zdumala neko rješenje.
Predala sam zadaćnicu i izašla van.