Drugi bi sve imalo smisao, drukčije bih život disao da sam znao da postojiš.

ponedjeljak , 12.09.2016.

-INTERMEZZO-

Stigao je već i kraj šestog mjeseca. Kolokviji su bili položeni i preostajao je samo usmeni iz matematike. S obzirom na to da sam imala još desetak dana do toga, odlučila sam uzeti malu pauzu i napraviti Game of Thrones overdose.
U ta tri dana sam napokon uspjela pogledati zadnje tri sezone. Možda bolje da nisam jer predzadnju moram čekati 365, a zadnju i više od 365 dana. #JonSnowKingintheNorth

Ono što je malo popravilo žal za čekanjem sedme i osme sezone bio je tamburaški koncert u sklopu Brodskog glazbenog ljeta. Nije to obični tamburaški koncert! To je koncert na kojem moj ujo svaki puta odsolira Makedonski ples.
Ria i ja smo stigle nešto prije pola osam. Ono što je ovaj koncert učinilo još zanimljivijim bilo je gostovanje tamburaša iz Banja Luke iliti Banja LJuke kao što bi Ria rekla.
Nakon svakog koncerta bismo se zaputili prema kazamatu na kratko druženje, a tako je bilo i ovoga puta.
Sjeli smo za slobodan stol i nazdravili. Ujo kao domaćin nestao je unutar pet minuta i ostale smo same. Ubrzo su u kazamat stigli i gosti iz Banja Luke.
....

- Ne znam jesu ovi Banjalučani stvarno svi lijepi ili mi se čini?
- Dobri su. Pogotovo dirigent.
- Da!
- Nego...
(...)
- Uff...baš mi je dobar ovaj što je sada prošao - ovaj crni.
- Da!
- Nego...
....

Naše čitčetanje prekinuo je gospon Mario pozvavši nas na roštilj u drugi dio kazamata.
Iako nismo bile nešto naročito gladne (više žedne), otišle smo sjesti u drugi dio. Ubrzo nam se za stolom pridružio i Zvonko Kvesić te nekoliko cura iz banjalučkog orkestra.
Saznali smo da su odsjeli u Zvjezdanim noćima i da već sutra ujutro putuju nazad.
Nakon nekoliko minuta stigla je i Ana. S obzirom na gužvu za našim stolom, sjela je za nasuprotni.
Kako su se tanjuri praznili tako se i naš stol sve brže praznio i opet smo ostale same.
Vidjevši to Ana nas je pozvala da se premjestimo. Pogledavši stol do shvatile smo da se za tim stolom nalaze i ona dvojica što smo ih maloprije iskomentirale.

- Hej, jel' slobodno ovdje?, pitam.
- Naravno da jest. Samo sjednite., odgovara ljubazno.

Nisam uspjela ni privući stolac, a taj isti dečko se već okrenuo i nazdravio s nama.
- Ja sam Đorđe.
- Iva.
- Ria.
- David.
- Drago nam je.
Đorđe, jedan od vokalnih solista orkestra, bio je pričljiviji dio muškog tandema dok je David sramežljivo pio svoje pivo.

- Idem po pivo. Jel vama šta treba?, upita Đorđe.
- Ne treba. Imamo sve, hvala.
Pogledavši se s Riom obje smo znale da ukoliko sad nešto ne napravim niti neću. Uzela sam svoju Žuju i premjestila se do Davida.
- Ja mislim da vi večeras trebate pit s nama.
- Dogovoreno., odgovorio je sad već malo opuštenije.
Krenuli smo pričati o uobičajenim stvarima tipa jel im ovo prvi puta u Slavonskom Brodu, jesam li bila u Banja Luci, što studira(m), kakvu glazbu sluša(m) i, naravno, o čevapima.
Kako je to bilo u Jerryju Maguireu - You had me at hello., tako je i on mene imao na onaj - Dogovoreno.
....

- De, jel imaš žvaku?
- Šta će ti žvaka?, smije se ujo znajući koliko je sati.
- Ha-ha, glup si. Daj!
- Tko to ide u Banja Luku?, nastavlja i vadi zadnju žvaku iz džepa.
- Hvala! Vrlo ste ljubazni.

Znajući da su prošla dva sata iz ponoći i da je fajrunt blizu, a David samo večeras u Brodu, nisam imala što izgubiti i pozvala sam ga da prošetamo po tvrđavi. Prihvatio je prijedlog uz osmjeh i izašli smo do igrališta.

- Ovo ti je naše igralište. Tu sam na tjelesnom asistirala za pobjedu. Baš kao Niko Kranjčar i to lijevom nogom!
- Svaka čast.
- Ovdje ti je bila moja učionica. Uvijek sam sjedila u prvoj klupi tu pored prozora. Imaš najbolji pogled.
Tamo ti je gradsko poglavarstvo, a ono pored je glazbena škola.
- Ahaa, to je muzička škola?
- Da...muzička., ponavljam uz osmjeh ovo muzička jer sve što bi izašlo iz njegovih usta bi zvučalo tako lijepo...tako bosanski.
Nakon nekih petnaestak minuta šetnje bilo je jasno da bismo se u određenom trenutu trebali/mogli napokon i poljubiti, ali oboje smo još uvijek skupljali trunku hrabrosti za prvi korak.
- Koja ti je najdraža pjesma Bijelog Dugmeta? Dobro pazi što ćeš reći!
Molila sam Boga samo da ne kaže neku stvar iz postbebekovskog razdoblja jer bi svaka šansa da će ta šetnja završiti poljupcem pasti u vodu unatoč svim ostalim pozitivnim stvarima kojih definitivno nije nedostajalo.
Bez imalo razmišljanja odgovara - Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac.
....

- Definitivno ćemo se vratiti u Brod jedan vikend i onda ćeš me odvesti na čevape.
- Naravno. Taman imam pedeset kuna. Čekaj, imam...hmm...to je..., pokušavam u glavi konvertirati kune u marke, ali njegove ruke oko moga vrata ne pomažu mi ostati skoncentriranom.
- 12,5 maraka.
- Da, valjda. To ću čuvati dok ne dođete. Taman za dvije porcije čevapa.
- Dogovoreno.

Trokut kome je središte opisane kružnice u polovištu najdulje stranice je pravokutan, a pravi kut se nalazi nasuprot najduljoj stranici.

četvrtak , 08.09.2016.

- Još nema rezultata?
- Nema.

Četvrti i završni kolokvij iz matematike bio je napisan 9. lipnja. Trebao mi je samo (SAMO!) 31 bod kako bih mogla izaći na usmeni dio ispita.
Subota prije objave rezultata bila je rezervirana za čitanje lektire. Zadnji kolokvij iz Dječje književnosti bio je naredni tjedan, a na rasporedu su Heidi i Eko Eko.
Već sam prešla i desetu stranicu Heidi kada je uslijedio ujin poziv.
- Hoćeš na Balaševića? Imaš dvadeset minuta da dođeš.
- Haa? Naravno da hoću!
- Karta te čeka na ulazu. Reci da sam te ja poslao. Požuri!
- Uredu. Idem.
Zatvaram Heidi, skačem iz kreveta i letim na tuširanje. Prošlo je pola devet, a ja još uvijek sušim kosu.
- Jesi krenula?
- Za pet minuta sam tu.
- Svaka čast.
- A čak sam i kosu stigla oprati i (polu)osušiti.
Uzeli smo pivo, našli odlično mjesto i pričekali da mangupi tamburama prepreče put.
....

Kako to obično biva, iza nedjelje uslijedio je i ponedjeljak. Preciznije, ponedjeljak trinaesti.
Ništa čudno, ali lipanj je i to znači samo jedno - Antunovo. A ako mi on ne pomogne skupiti taj 31 bod, onda neće nitko!
Ustala sam ujutro u šest jer me čekalo moje mjesečno vađenje krvi, odnosno hormona štitnjače i nakon stvarno momački unakažene vene, mama i ja zaputile smo se na misu koja je bila na rasporedu u devet sati.

Vremenske prilike baš i nisu bile obećavajuće. Kiša je trebala pasti svakoga trena, a oltar je bio postavljen u dvorištu.
Nije prošlo ni deset minuta od početka, a prve kapi spustile su se na moju glavu. Do početka evanđelja spustilo ih se već na tisuće. Potpuno mokre kao i 90% ostalog puka dočekale smo kraj mise. Kolektivna pokora.
....

Poslijepodnevni san prekinula je Sofijina poruka - stigli su rezultati.
Iščupala sam mobitel s punjača i po petstoti put otišla na Loomen.
Ukupni rezultati.
Ovaj, onaj, ovaj, onaj, Iva Grubišić - 51 bod. 51! 51!! 51!!! Čak 20 više nego mi je trebalo.
Call it what you want, ali ima nešto u tom ponedjeljku trinaestom, a ja imam sve uvjete za usmeni dio ispita.