Nakon stopostotno neprospavane noći, što zbog bolnog ramena, što zbog činjenice da sljedećeg jutra ostajem bez čitavog organa, dodatnih šokova mi zasigurno nije nedostajalo. Smjestili su me na krevet do zida oko pola 10 i ostavili s informacijm da je moja operacija ipak prebačena na jedanaesti. Nije dugo trebalo i već sam se skvrčila u fetus položaj s nadom kako ću barem ovdje uspjeti malo odspavati. Jea, rajt!
U pola 12 su se otvorila vrata sobe i dvije su furije ušle sa zavojima, škarama i dvijema inekcijama.
Diži se, idemo!
Ha? Gdje?
Pa na operaciju.
Iskreno, da su imale imalo drukčiji ulazak od ovog vjerojatno bih isplanira bijeg uzduž i poprijeko, ali ovako se nisam uspjela ni okrenuti, a na meni je već bio zaljepljen turban od zavoja i uručen gornji dio bolničke spavaćice....u slučaju da bude krvi.
Kad će to početi djelovatI? Imam li vremena poslat poruku svojima? Moram slikat ovo čudo na glavi... - sve mi to prolazi kroz glavu dok piškim po posljednji put. Posljednji put sa svojom štitnjačom.
Zašto ovo još uvijek ne djeluje? Zašto nisam pospana? Je li normalno da se ne mogu prestat smijati? - bezuspješno pokušavam zaustaviti navalu nepotrebnih pitanja dok me voze kroz bolničke hodnike.
I kao da dan nije mogao biti gori sam po sebi činjenica kako će posljednji glas koji ću čuti prije no što me potpuno umrtve biti Franka Batelić svakao nije odmogla frustraciji.
Dobro, sad bi bio pravi trenutak da počneš djelovati! Hoćeš li više!? - i dalje ratujem s vjetrenjačam dok mi sestra stavlja oksimetar na prst, a Frankino srce potpisuje da bez njega ne diše...
Post je objavljen 20.02.2019. u 10:59 sati.