Dragi moji,
evo uspjela sam noćas pješice hodočastiti i Gospi u Sinj, kako bih se i na taj način temeljito preporučila i pripremila za nadolazeću misijsku ekvadorsku godinu...
Bilo je lijepo i naporno i zanimljivo...
Nakon sv. mise s nadbiskupom Barišićem u Solinu (a vidjela sam u koncelebraciji i Don Bloga - v. Anđelka Kaćunka ) u 21h, svi smo potražili svoje ekipe za pješačenje...I tu je već bilo simpatičnih i smiješnih komentara...
Srela sam jednog starijeg kolegu iz studentskih dana, i upoznala ga s curama s kojim ću ja ići...Antonija je već išla ranije, a Kate i ja po prvi put do Sinja (išle smo već na relacijama Zagreb-Bistrica, pa ja jednom, a možda i više puta - Široki Brijeg-Međugorje, ali ovu još ne...). A moj kolega se pohvalio da ide svake godine do Sinja, i da je prvi put išao pješice 1987, a Kate kaže: "Super, te godine sam se ja rodila : ) "...Eto, tako išle su različite generacije mladih i "mladih"...
Krenuli smo oko 22h, i prvih nekoliko sati je bilo čisto ugodno - još sam komentirala s curama kako je prelagano, kako uopće i nije neki izazov, a kad smo nakon par sati hoda vidjeli putokaz i da je do Sinja još samo 23km, veselo sam komentirala:"Ma, to je ništa - za čas smo tamo..."...Putem smo molili krunicu i čavrljali uglavnom o duhovnim temama...
I ovdje je p. Luka bio jedna od glavnih tema, i to u različitim grupicama mladih hodočasnika...Kate je hvalila njegovu knjigu, i pričala kako se sijeća jedne njegove duhovne obnove u Rijeci, na kojoj je sudjelovala kao mala djevojčica od 12 godina, i kako su joj do danas ostale u sjećanju p. Lukine riječi i usporedba o poniznosti - kako mi trebamo biti kao skromne posude, koje same nemaju ništa ili vrlo malo, i tek onda Bog možda nadoliti do vrha svojih darova...
Čula sam kako jedna druga grupica meni nepoznatih mladih dok su nas prestizali, neovisno o nama komentiraju svoju temu: "Ma, Rađa je doista preživio sve što čovjek može izdržati..." I nekako sam ga se dodatno snažno sjetila u molitvi i bilo mi je drago što je p. Luka toliko živo prisutan na tom hodočašću Gospi, koja mu toliko znači...A na moju poruku o našem hodočašću, stigao mi je i njegov odgovor: "A ja griješim, jer vam zavidim što idete u Sinj. Mahni Gospi i reci da je volim"...
I tako je vrijeme (zapravo noć) brzo, duhovno i molitveno prolazilo, no, oko 4h ujutro, ipak mi je već lagano bilo dosta hodanja, i zbunjivalo me to što nigdje više nije pisalo koliko još kilometara, niti sam imala osjećaj koliko smo prešli...Te smo se Kate i ja malo švercale s policijskim autom, koji nas je prebacio bar nekoliko kilometara 5-6km i dovezao nas na par kilometara do Sinja, i time nam doista puno pomogao i uštedio nam barem sat vremena tada već mukotrpnog hoda...
No, najneobičnije je bilo da su neki koje smo stalno sretali pri početku puta išli toliko brzo, da smo ih izišavši iz auta, opet nastavili sretati...Dakle, oni su pješice išli brže nego mi autom...Čak je i Antonija hrabro odlučila ustrajati i pješice preći cijelu relaciju (svaka joj čast!), bez nas i bez automobilske pomoći, koja joj se tako primamljivo nudila, nakon što smo nas dvije uspjele nagovoriti ljubaznog policajca da nas bar malo preveze...
A vidjeti izdaleka toranj sinjske crkve, i konačno doći do table Sinj bilo je pravo slavlje i veselje!!!
No, na kraju sam slušajući sv. misu u dvorištu crkve, prespavala dobar dio - čak i Evanđelje o budnim slugama : ) No, zato sam ostala još na jednoj misi i ovaj put skoncentrirano i pobožno sve odslušala, na kraju kupila i novi Glas Koncila - izdanje za Veliku Gospu, gdje je na 13. strani izišao moj članak o Ivani Parlov i njenom odlasku u Tanzaniju, s fotografijom na kojoj su ona i s. Ljilja...Baš me i fra Špiro Marasovic, kad sam mu rekla da putujem 5.9 u Ekvador, pitao da li je i ta cura o kojoj piše u Glasu Koncila isto iz naše Udruge...
I na kraju smo se nas 3 zaputile busom prema Splitu, čime smo Antonija i ja zaokružile moj "privremeni" boravak u Hrvatskoj, jer me baš ona bila dočekala na mom povratku iz Venecije, kada smo zajedno pješice preko Sljemena išle na hodočašće p. Luki noseći mu njegovu štolu, nakon koje svaki dan služi sv. misu, a sad prije mog odlaska u Ekvador opet zajedno s dragim prijateljima na hodočašću Gospi Sinjskoj!
Hodočasnička ekipa pred povratak u Split
I sjećanje na prošlogodišnje zajedničko hodočašće s p. Lukinom štolom:
Štola i ja stižemo do Antonije na zagrebačkom autobusnom kolodvoru iz Venecije preko Rima, Jadrana, Međugorja do Zagreba 26.6.2006.
I zagrebačke katedrale...
Nakon bazilike sv. Petra i molitve na grobu Ivana Pavla II
Od Ancone prema Splitu
I Međugorja na 25. godišnjicu Gospinih ukazanja...
Antonija i ja prošle godine 27.6.2006. nosimo venecijansku štolu p. Luki pješice od sljemenske žičare
(čak sam u istoj - modravskoj majici : ) kao i jučer na povratku iz Sinja)
I nakon toga p. Luka opet svaki dan služi sv. misu! Na čemu smo zahvalili Bogu i prigodom ovog sinjskog hodočašća...
|
