Gledati svoja posla

30.05.2008.

U prethodnom sam postu malo napala modernu psihologiju.... ali da ne ispadne kako se baš s nièim ne slažem, za novu temu sam odabrala tekst Dr.Richarda Carlsona koji mi se jako sviða.

„Dovoljno je teško pokušati ostvariti smiren život u suoèenju s vlastitim sklonostima, pitanjima, životnim problemima, navikama te proturjeènostima i složenostima života. Ali kad se osjeæate prisiljeni rješavati tuðe probleme, vaš cilj – kako postati smireniji – postaje gotovo neostvariv.
Koliko se èesto uhvatite da govorite stvari kao što su: „Ja to ne bih uèinila na njezinu mjestu“, ili „Ne mogu povjerovati da je to uèinio“, ili „Što ju je spopalo?“ Koliko se èesto rasrdite ili zabrinete zbog stvari nad kojima ne samo što nemate nikakva utjecaja i u èemu ne možete konkretno pomoæi, nego se vas uopæe i ne tièe?
To nije recept da izbjegnete pomagati ljudima, nego da znate kad treba pružiti pomoæ, a kad se ne petljati. Bio sam od onih koji bi priskakali u pomoæ i pokušavali riješiti problem a da ih nitko ništa nije ni pitao. Ne samo što se moj trud èesto pokazao jalovim, nego ga gotovo nikad nitko nije cijenio, a kadšto bi mi drugi i zamjerili. Nakon što sam se oporavio od svoje potrebe da se prekomjerno upliæem, život mi je postao puno jednostavniji. A buduæi da više ne guram nos tamo gdje mu nije mjesto, imam puno više vremena da budem od pomoæi kad me netko zamoli ili kad je moja pomoæ nužna.
Gledati svoja posla znaèi puno više od pukog izbjegavanja iskušenja da se pokušaju riješiti tuði problemi. To znaèi i da se ne prisluškuju tuði razgovori, ne šire glasine, ne ogovaraju ljudi iza leða, i ne analiziraju ili pokušavaju otkriti tuði motivi. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih se mnogi od nas usredotoèuju na tuðe nedostatke ili probleme jest izbjeæi pogled na sebe.
Kad se uhvatite da gurate nos tamo gdje munije mjesto, èestitajte si na tome što ste imali dovoljno skromnosti i mudrosti da se svladate. Vrlo brzo oslobodit æete tone dodatne energije kako biste pozornost usmjerili tamo gdje je zaista potrebna.“

Blogeri, znate li gdje je granica vaših djelovanja kad su drugi ljudi u pitanju? I koliko vam smeta kad drugi prelaze tu granicu i ulaze u vaš intimni prostor i vrijeme?

Ne volim ljudima postavljati pitanja kad to nije nužno, ali isto tako ne volim kada drugi meni postavljaju pitanja na koja ne znam da li bi ih prešutjela ili bih oštro odreagirala.
Ako mi netko postavi takvo pitanje.... ne radi se o tome da imam neku tajnu ili da se nešto ne smije znati.... nego me uhvati lagana ljutnja što je netko toliko drzak pa gura nos tamo gdje mu nije mjesto. Sve što sam spremna dijeliti s drugima ja isprièam i bez pitanja... kada je tome vrijeme, a ako nešto ne želim dijeliti s drugima tada su pitanja suvišna.
Isto se tako odnosim prema drugima. Nikada ne pitam ono za što smatram da nije moj problem i da spada u podruèje u kojemu ja nemam što tražiti... bez obzira da li me škaklja znatiželja.
Odavno sam nauèila poštovati tuðu privatnost.... a onda... eto, „drsko“ oèekujem da se poštuje i moja.
Svjesna sam da ljudi èesto takva pitanja ne postavljaju sa zlim namjerama.... Naprosto ne znaju drugaèije komunicirati.... trude se biti ljubazni. No meni se nakostriješe sve dlake na tijelu od takvih „ljubaznosti“.
Mislim da treba imati poštovanja prema vlastitom nosu. Nos raste raste od laganja, ali i ako ne pazimo gdje ga sve guramo.

Preglasno SADA

21.05.2008.

Moderna psihologija nam prilièno agresivno savjetuje - živjeti SADA!
Èesto jedni drugima upravo to savjetujemo. Najèešæe takvim savjetima iskaèemo kad pokušavamo smiriti one koji nas na temelju nekih starih prièa vuku na dno moèvare.
No taj poziv na život u SADAŠNJEM TRENUTKU je postao nekako previše nametljiv, previše glasan Imam jedan opaki feler u naravi.... a to je da mi se širom otvaraju oèi kada me bombardiraju kroz knjige, èasopise i druge medije s istom idejom... koja na prvi pogled izgleda idilièno, logièno i dobronamjerno.
Svima je nama jasno da ako propustimo proživjeti svoje SADA u korist JUÈER ili SUTRA.... propustili smo ga.... pretvoreno je u prošlost.
No... naše juèer je dio našeg života. U našem juèer spavaju naši korijeni, naš identitet, naše životno iskustvo. U prošlosti spavaju prevažne životne lekcije koje nam mogu i moraju biti od koristi u svakom sadašnjem i buduæem trenutku. Zar je tako loše potrošiti malo od sadašnjeg trenutka za planiranje buduænosti.... za nadu koju nam buduænost pruža? Mislim da nije.
Kome je to važno pretvoriti nas u sivu masu kojoj je nebitno juèer i sutra... pretvoriti nas u pojedince kojima uspomene i prošlost nisu važni, a o buduænosti æemo razmišljati kada se pretvori u sada? Podsjeæa me to na vjersku manipulaciju... i vrijeme kada je poželjno biti vjernik, kao i ono u kojem to nije preporuèljivo.
Sada je moderno pozivati da živimo SADA! Ionako previše trèimo, premalo razmišljamo.... i nekome je potrebna naša pažnja... jer nam sada moraju prodati razne proizvode, sada trebaju naše glasove, sada nam trebaju prodati muda pod bubrege. To im je puno lakše ako ne planiramo buduænost i ako izbrišemo prošlost.
Ne rade li roboti bez juèer i sutra? Važna im je samo naredba koju trenutno primaju i zadatak koji moraju izvršiti. Oni ne uèe iz vlastitog iskustva.... isprogramirao ih je netko drugi... oni nemaju svojih emocija.... Emocije nisu moderne... samo kompliciraju ovaj moderan život.
Nije li ta parola samo proizvod globalizacije?
Do sada me život nauèio da je umjerenost najbolje rješenje baš u svemu. Tako je i sa vremenom. Nije pametno živjeti previše u prošlosti, nije pametno preseliti se u buduænost, a zanemariti sadašnjost. No SADA je prilièno siromašno bez svoga JUÈER i SUTRA.
Nije li posvetiti previše pažnje sadašnjem trenutku previše sebièno?
Imamo pravo na sve svoje vrijeme.
Nije li kreatorima takvih savjeta prije petnaestak i više godina odgovaralo da živimo u prošlosti? Nisu li upravo iz prošlosti izvlaèili razloge za mržnju i sve zlo koje nas je zadesilo?
Dok je narod u prošlosti crpio inspiraciju za prolijevanje krvi... tada su neke face itekako živjele u svom SADA trenutku.... pa su zbog njihovog izbora mnoga radna mjesta, mnoge životne prilike postali otužno JUÈER i san za SUTRA.
Trenutno im trebamo u ovom trenutku.... ako se okrenemo u skorije juèer.... tamo bi mogli pronaæi inspiraciju za pitanja koja nisu poželjna... a ako želimo planirati svoju buduænost tada ih to obvezuje. Oni nas trebaju oèišæene od JUÈER i SUTRA. I zato mislim da je strašno važno širom otvoriti oèi i „dobronamjerne“ savjete primati s rezervom.
Ovisnici probleme od juèer rješavaju tako da sadašnji trenutak okupaju drogom, alkoholom, kockom, potrošaèkim ludilom ili tko zna na koje sve naèine. Da im je važno sutra ne bi birali takav bijeg. Za one koji nisu skloni alkoholu i drogama smišljene su ovakve romantiène parole. U praksi „život u sadašnjem trenutku“ zvuèi: „Tko je jamio jamio je!“ Upravo je ta parola poziv da se zaboravi juèer.... živi sada.... jer buduænost nije važna.
Mi smo samo èuvari našeg vremena. Samo smo dio èarobnog niza... èuvari pouka koje su nam ostavili preci, a na nama je silna odgovornost kakve æemo pouke ostaviti onima koji æe živjeti SUTRA.
Naš život je poput rijeke... poput duge ceste Srebrne.... Darovano nam je JUÈER, SADA I SUTRA.... a pored te èarolije darovana nam je i sloboda izbora kako æemo živjeti svoje vrijeme.... kao što nam je darovana i sloboda izbora da se odreknemo svog JUÈER i SUTRA jer tako hoæe netko nama nevidljiv.
Blogeri.... osjeæate li i vi nekog ili nešto nevidljivo? Nešto ili nekoga tko nam želi oduzeti ono što nam sami nisu darovali?

Enes Kiševiæ
KORIJEN S KRILIMA

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Kako se zove anðeo?

11.05.2008.

Mislim da nema èovjeka na svijetu koji se nikada i baš nikada nije osjetio voljenim i koji sam nije volio.
Ljubav je nešto veliko, snažno i lijepo... nešto što izvire u nama samima. Strašno je važno pružati ljubav ljudima oko sebe, ali svima nam je možda još i važnije osjetiti se voljenima.
Ljubav kroz život prepoznajemo u raznim oblicima.... od roditeljske (kao djeca, ali i kao roditelji), ljubavi prema partneru i njegove prema nama, prijateljske... ali i one šire ljubavi koju osjeæamo prema životu, svakom novom jutru i ljudima oko sebe.
Danas sam malo razmišljala o svim svojim ljubavima... o svim voljenjima i zakljuèila sam da sam bogata do neba. Cijelog života volim i cijelog života se osjeæam voljeno. To mi je strašno važno... to je moj smisao.
U životu se dese mnoge ljubavi za koje nismo sigurnu da li su nam se desile kao nagrada sudbine... ili su možda ipak kazna. Uz ljubav su èesto vezane bol i žrtva.
Od svih ljubavi koje sam danas prebrojavala po svojoj glavi postoji jedna posebna....
Mislim da je ta ljubav najposebnija, najnesebiènija... to je ljubav koja mi cijelog života pruža toplinu, snagu i sklonište od životnih oluja... To je ljubav moje majke.
To je jedna od onih ljubavi za koju nikada i baš nikada ne pitam sudbinu radi li se o nagradi ili kazni. Ona je sasvim sigurno dar Neba... dar Sudbine.
Kada mi je sudbina prerano uzela vrlo važan oslonac u životu... ostavila mi je drugi.... u nesebiènoj ljubavi moje majke koja mi je posvetila svoj život.
Nema osobe koja me bolje poznaje, nema osobe koja me je više od nje tješila, bodrila i bila podrška u svim životnim trenucima...
Hvala ti majko.... i volim te svakog dana.... ali danas tebi i svim dobrim majkama želim sve najbolje za vaš dan – MAJÈIN DAN.

Anðeo jednog djeteta

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doæi na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da æeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoæan, kako æu živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anðela izabrao sam jednog za tebe. On æe te èekati i štititi. Svaki dan æe ti pjevati i smiješiti se. Tako æeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti æeš sretan."
- "Dobro, kako æu ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anðeo æe ti govoriti najljepše i najslaðe rijeèi koje æeš moæi èuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju nauèit æete prièati."
- "Èuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko æe me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj æe te anðeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i moleæivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neæu moæi vidjeti."
- "Tvoj æe ti anðeo uvijek prièati o meni i nauèit æe te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba iæi pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram iæi, molim Te, reci mi kako se zove moj anðeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti æeš ga zvati MAMA”

p.s. Veliki pozdrav majci blogerici – našoj Žubor vodi koja svojom ljubavlju grije svoje dijete u Irskoj.....
Želim joj lijep boravak, ali i da što više ljubavi od svog djeteta primi.... jer trebat æe joj za dane razdvojenosti.

Ruke

07.05.2008.

Kad nam netko postavi pitanje što prvo primjeæujemo na ljudima odgovorit æemo oèi i lice.
Oèi su ogledalo duše, a na licima ljudi možemo èitati njihova raspoloženja.
Postoji jedan detalj koji mi je jako važan.... Možda u trenutku druženja s ljudima nisam ni svjesna koliko mi je važan... ali kad razmišljam o svima onima koji su otišli ili koje veæ dugo nisam vidjela, uz njihova lica u sjeæanju nosim i njihove ruke.
Danas me puca neko èudno raspoloženje.... i ne znam zašto mi se glavom vrte ruke.
Danas su u mojim mislima tako žive bile oèeve i djedove ruke... pa ruke moje profesorice iz Hrvatskog.... i niz drugih ruku. Možda se osjeæam pomalo tužno pa su me te drage ruke pomazile u mislima, potapšale po ramenu, pogladile po kosi.... ili su tek te tople ruke lagano dodirunule moje ruke.
Èesto æemo na forumima proèitati mišljenje forumaša koji kažu da vole njegovane ruke. Naravno da je sve njegovano ljepše od onog što nije njegovano.... ali ja danas o rukama nisam razmišljala na taj naèin. Sjetila sam se i ruku bake Dore koja mi je dolazila na posao... i papire bi mi pružala kvrgavim rukama koje su bile prepune žuljeva. Njene ruke po mjerilima modnih èasopisa sasvim sigurno ne bi dospjele na listu najljepših ruku... ali ja sam uvijek gledala ruke te starice i imala je potrebe poljubiti u ruku. Koliko su samo te ruke radile, koliko su te ruke stvarale i neku djecu nahranile. Kad vidim ruke ljudi koji puno rade osjeæam poštovanje prema tim rukama.
U rukama spavaju naše slike. Rukama se stvara, ali se rukama i razara. Babica rukama pomaže djetetu da doðe na svijet, ali rukama se može i uzeti život.
Poznajemo nevine ruke djece, poznajemo ruke koje nam donose radost.... ali poznajemo i ruke lopova, pa i lažljive ruke. Ruku pružamo drugim ljudima da rukovanjem potvrdimo svoju rijeè. Ruku stavljamo na srce kada smo posebno uzbuðeni, ruke prinosimo na mjesta gdje nas nešto boli. Rukama se molimo, rukama se borimo, hranimo, brišemo suze....
Kod gospoða koje su bile na zatezanju lica kako bi prikrile svoje godine ruke su izdajice...
Rukama sviramo, vozimo, slikamo.... ali i lupkamo po tipkovnici da drugim ljudima prenesemo svoje misli.
Nema veèeras pouke u mojoj temi.... nema mudrosti i nadmudrivanja... to su samo dvije ruke koje rastaèu moje misli po tipkovnici i vama blogeri prenose pozdrav....

Ruke (D.Rundek)

Pa pusti da ti sviram
duša gine od tišne
I ne boj se buke
to što svira to su ruke

Jutros
si zaboravio sve
što te držalo skupa
Ovaj dan što na prozor lupa
nije tvoj

Oko tebe šute stvari
tvoj krevet i stol te nijemo
gledaju
Sa zidova vise trice
tek da te grubo
sjeæaju
U sjenama tih vremenama tih vremena
slutiš prevaru
izdaju u u u u

Pa pusti da ti sviram
duša gine od tišne
I ne boj se buke
to što svira to su ruke

Neke stare... požutjele slike...

02.05.2008.

Danas sam sa sinom i majkom putovala odnijeti cvijeæe na grobove naših najmilijih koji su otišli.
Vozio nas je moj sin.... koji je ponosni vlasnik vozaèke dozvole veæ nekoliko dana.
Bio je to prilièan psihièki napor.... ali nije bilo loše... živi smo se vratili, a on je poèeo nizati kilometre u svom vozaèkom iskustvu.
Ta moja putovanja na vjeèna poèivališta su moji mali rituali do kojih jako držim i uvijek u meni bude èitav spektar emocija.... i puno, puno uspomena.
Na mjestu gdje mi je pokopan otac postoje dvije nadgrobne ploèe. Jednu smo izradili nakon njegove smrti, a ona nosi spomen na oca i njegove roditelje, a pored te ploèe je veliki kameni križ sa slikom mog strica koji je poginuo kao partizan... na sam dan osloboðenja našeg kraja.
Na velikom kamenom križu piše da je pao za slobodu u 23. godini života, a u malom okviriæu je slika lijepog mladiæa sa titovkom na glavi.
I gledam danas opet taj grob..... i ponosna sam na djeda i baku što su i u ovom tužnom spomenu na otišlog sina imali snage pomiriti križ i petokraku. To mi je cijelog života nešto normalno.... tek uz ove današnje prièe oko toga kome treba, a kome ne iæi na grobove postajem svjesna velièine i èistoæe njihovih stavova... u vrijeme kada je to valjda bilo još škakljivije....
No.... nisam htjela pisati o svojim partizanima.
Vozeæi se krajem gdje sam odrasla i gdje sam završila osnovnu školu sjetila sam se djetinjstva i mojih školskih dana. Sjetila sam se svoje uèinionice, profesora, mojih prijatelja.... tako duboko sam ušla „unutra“da sam osjetila miris mog razreda.
Moja škola je nosila ime Ive Lole Ribara. Svake smo godine na školskim priredbama èitali referate o Loli.... Pred kraj osnovne škole je èak došlo do laganog zasiæenja od svih tih tema.... ali danas mi se u sjeæanje vratilo puno toga.... i osjetila sam potrebu isprièati svom sinu o tom mladom partizanu. Pišem ovu temu..... da više nikada... na tako dugi period ne potisnem sve one drhtaje koje sam osjeæala kada sam èitala Lolino pismo djevojci ili sluèajuæi pjesmu Korni grupe Ivo Lola.
Napisat æu ono èega se sjeæam.... a našeg blogera CBK molim da nam napiše nešto na tu temu.... jer koliko se sjeæam potiho se šuškalo o nekakavim izdajama.
Dr.Ivo Ribar bio je jedan od Titovih najbližih suradnika. Predsjedavao je zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943.g. U ratu je izgubio suprugu (ubili je Nijemci u Srijemu) i dva sina... Ivu Lolu i Juricu Ribar.
Ivo Lola Ribar roðen je i proveo nekoliko godina svojeg života u Ðakovu, o èemu svjedoæi i spomen-ploèa u Ðakovu, u ulici Ante Starèeviæa. Završio je pravo u Beogradu. Za vrijeme studija pristupio je komunistièkoj omladini te 1937. vodi omaldinsku komisiju CK KPJ, a od 1940. je sekretar CK SKOJ-a. Kao èlan CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskog pokreta. Bio je blizak suradnik Josipa Broza, a u listopadu 1943. odreðen je za šefa prve partizanske vojne misije u stožeru saveznièkog zapovjedništva za Sredozemlje.
Ivo Lola Ribar poginuo je 27.11.1943. na partizanskom aerodromu kod Glamoèa u 27. godini života.
Par minuta prije polijetanja aviona sa kojim je trebao otputovati kod saveznièkog komadanta za Srednji Istok... mislim da se zvao M. Wilson, doletio je njemaèki avion i bacio par bombi.
Od gelera bombe poginuo je Lola, 2 engleska oficira i još dva partizana.
Lola je volio djevojku Slobodu iz Beograda. Napisao joj je pismo... u sluèaju da se ne vrati živ iz rata....



Najdraža jedina moja!


Pišuæi ovo pismo ja se pouzdano nadam - optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad neæe stiæi veæ da cemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.

U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odluènu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša licna buduænost i sreæa, - želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreæu i život koji smo htjeli nismo , kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolirano, veæ samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini , u meni samom, jedno.

Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajednièkoj sreæi - onakvoj kakvu smo željeli, o sreæi dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreæa, jedina koju treba željeti.

Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki trenutak, nemoj puno tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad zivjela, naæi æes , uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.

Za tebe sam siguran da æe tvoj put biti prav i onakav kakav mora biti. Na njemu, na putu života naæi æes sreæu.

Puno, puno te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, veæ da zajedno s' tobom doèekam veliki trenutak pobjede. Želim te svojom ljubavi uèiniti onako sretnom kao što to zaslužuješ.

Uvijek tvoj.

Na žalost Sloboda nije primila ovo pismo. U trenucima kada ga je pisao nije ni slutio da su ona i cijela njena obitelj odvedeni u beogradski logor Banjica i tamo ubijeni.

Korni grupa uglazbila je ovo pismo.... Pjesmu je na svoj poseban naèin otpjevao Zlatko Pejakoviæ. Blogeri.... sjeæate li se pjesme?

Korni Grupa - Ivo Lola


Najdraza moja, jedina moja,
Ne stiglo te ovo pismo.
Verujem u zivot,videcu te opet
Nadam se,nadaj se.

Samo borba za slobodu
Samo ljubav prema tebi
U zivotu mome jos postoje
Nek u pobedi se u jedno spoje

Ivo Lola,Ivo Lola
Ivo Lola nije sam
S nama Ivo Lola nije sam...

Ako primis pismo na praznik slobode
Ne daj smrti da nadjaca.
Ziveces u svetu sanjanom za dvoje
Ne tuguj,vec raduj se...

Zivot neka put tvoj bude
Sve moje nek u tebi zivi
Nadji osvetu i srecu nadji
Moja jedina,u sebi me nadji

S nama Ivo Lola nije sam...


I to je sve èega se ja mogu sjetiti.
I stojim tako pred spomenikom... i slikom mog strica.... koji je još mlaði poginuo.... i potiho... u sebi pitam: „Jesi li ti stigao napisati pismo? Jesi li imao dragu koja te èekala?“

Uvijek kad napišem temu u ovom tonu jave se nezadovoljni i pitaju me da li moram prièati o tim „jugo“ temama kada iza sebe imamo Domovinski rat koji je ispisao mnoge strašne prièe kojih smo se dužni sjeæati. Odmah napominjem da ovom temom ne želim povrijediti nièije osjeæaje, umanjiti bilo koje i bilo èije žrtve. Ovo su tek moje uspomene iz djetinjstva.... i ja ih želim zabilježiti....
Molim sve one koji znaju još nešto o Loli da napišu kroz komentare....

Cvijet kao simbol...

01.05.2008.

Ovaj cvijet je bio prepoznatljiv simbol socijalistièke ikonografije. Nakon pada režima taj cvijet je prilièno zapostavljen i zaboravljeno je da je on postoji puno duže od naših društvenih podjela i da je kroz povijest imao razlièita znaèenja.
U staroj Grèkoj ovaj je cvijet bio simbol naklonjenosti bogova, a doslovan prijevod s Grèkog bi bio „BOŽANSKI CVIJET“!
. Zbog èeste jeziène zamjene ovog cvijeta s mirodjijom koju nazivamo klinèiæem, karanfilu su se kroz povijest èesto pripisivali simboli vezani uz oblik i svojstva ovog zaèina.
Klinèiæ oblikom podsjeæa na èavao, crveni je karanfil u kršæanstvu postao simbolom raspeæa a samim tim i simbol žrtvovanja, milosti i ljubavi, a bijeli klinèek simbolom Marijine èistoæe i ljubavi. Kako je slovio kao uèinkovit afrodizijak, klinèiæ je na Istoku smatran simbolom ljubavi, a dolaskom u Evropu postaje simbolom zaruènika i ljubavne naklonosti. Posebno se ovo odnosi na ružièaste karanfile. Klinèiæ je u Evropi zbog svoje visoke cijene bio dostupan samo plemstvu, pa ga sreæemo i kao simbol bogatstva i oholosti.
Kad je 1. svibnja 1890. došlo vrijeme za proslavu, u Njemaèkoj je još bio na snazi tzv. Zakon protiv socijalizma, koji je zabranjivao okupljanja svake vrste. Da bi izbjegli ovu zabranu, sindikalci su se okupljali povodom zajednièkog izlaska u lokale s vrtovima. Nisu smjeli nositi zastave, niti bilo kakve druge politièke simbole, tako su se dogovorili da zadjenu crveni karanfil za rever i nose ga kao znak raspoznavanja istomišljenika.

Karanfil je postao simbolom zajedništva, koji nose milijuni ljudi širom svijeta povodom 1. svibnja.

Blogeri sretan Vam Praznik rada!

Danas je i 13. obljetnica akcije Bljesak.... pa neka ovaj crveni karanfil bude u spomen na sve one koji su stradali u toj akciji.

Klinèek stoji pod oblokom

Klinèek stoji pod oblokom,
klinèek stoji pod oblokom.
Na njega gledi mila rožica
z èrnim jokom.

Nikoga ni nutri èuti,
nikoga ni nutri èuti,
stani grlice, mila rožice,
oblok otpri.

Rada bi ti otpirala,
rada bi ti otpirala
samo da se ne oca, matere,
ja bojala.

Kaj su tebi otec, mati,
kaj su tebi otec, mati,
evo sam ti aj, mila rožica,
ljubav prava.

Narodna

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)