Marketing
Neke stare... požutjele slike...
Danas sam sa sinom i majkom putovala odnijeti cvijeće na grobove naših najmilijih koji su otišli.
Vozio nas je moj sin.... koji je ponosni vlasnik vozačke dozvole već nekoliko dana.
Bio je to priličan psihički napor.... ali nije bilo loše... živi smo se vratili, a on je počeo nizati kilometre u svom vozačkom iskustvu.
Ta moja putovanja na vječna počivališta su moji mali rituali do kojih jako držim i uvijek u meni bude čitav spektar emocija.... i puno, puno uspomena.
Na mjestu gdje mi je pokopan otac postoje dvije nadgrobne ploče. Jednu smo izradili nakon njegove smrti, a ona nosi spomen na oca i njegove roditelje, a pored te ploče je veliki kameni križ sa slikom mog strica koji je poginuo kao partizan... na sam dan oslobođenja našeg kraja.
Na velikom kamenom križu piše da je pao za slobodu u 23. godini života, a u malom okviriću je slika lijepog mladića sa titovkom na glavi.
I gledam danas opet taj grob..... i ponosna sam na djeda i baku što su i u ovom tužnom spomenu na otišlog sina imali snage pomiriti križ i petokraku. To mi je cijelog života nešto normalno.... tek uz ove današnje priče oko toga kome treba, a kome ne ići na grobove postajem svjesna veličine i čistoće njihovih stavova... u vrijeme kada je to valjda bilo još škakljivije....
No.... nisam htjela pisati o svojim partizanima.
Vozeći se krajem gdje sam odrasla i gdje sam završila osnovnu školu sjetila sam se djetinjstva i mojih školskih dana. Sjetila sam se svoje učinionice, profesora, mojih prijatelja.... tako duboko sam ušla „unutra“da sam osjetila miris mog razreda.
Moja škola je nosila ime Ive Lole Ribara. Svake smo godine na školskim priredbama čitali referate o Loli.... Pred kraj osnovne škole je čak došlo do laganog zasićenja od svih tih tema.... ali danas mi se u sjećanje vratilo puno toga.... i osjetila sam potrebu ispričati svom sinu o tom mladom partizanu. Pišem ovu temu..... da više nikada... na tako dugi period ne potisnem sve one drhtaje koje sam osjećala kada sam čitala Lolino pismo djevojci ili slučajući pjesmu Korni grupe Ivo Lola.
Napisat ću ono čega se sjećam.... a našeg blogera CBK molim da nam napiše nešto na tu temu.... jer koliko se sjećam potiho se šuškalo o nekakavim izdajama.
Dr.Ivo Ribar bio je jedan od Titovih najbližih suradnika. Predsjedavao je zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943.g. U ratu je izgubio suprugu (ubili je Nijemci u Srijemu) i dva sina... Ivu Lolu i Juricu Ribar.
Ivo Lola Ribar rođen je i proveo nekoliko godina svojeg života u Đakovu, o čemu svjedoći i spomen-ploča u Đakovu, u ulici Ante Starčevića. Završio je pravo u Beogradu. Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. vodi omaldinsku komisiju CK KPJ, a od 1940. je sekretar CK SKOJ-a. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskog pokreta. Bio je blizak suradnik Josipa Broza, a u listopadu 1943. određen je za šefa prve partizanske vojne misije u stožeru savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje.
Ivo Lola Ribar poginuo je 27.11.1943. na partizanskom aerodromu kod Glamoča u 27. godini života.
Par minuta prije polijetanja aviona sa kojim je trebao otputovati kod savezničkog komadanta za Srednji Istok... mislim da se zvao M. Wilson, doletio je njemački avion i bacio par bombi.
Od gelera bombe poginuo je Lola, 2 engleska oficira i još dva partizana.
Lola je volio djevojku Slobodu iz Beograda. Napisao joj je pismo... u slučaju da se ne vrati živ iz rata....
Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam - optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad neće stići već da cemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša licna budućnost i sreća, - želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo , kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolirano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini , u meni samom, jedno.
Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći - onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.
Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki trenutak, nemoj puno tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad zivjela, naći ćes , uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora biti. Na njemu, na putu života naći ćes sreću.
Puno, puno te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s' tobom dočekam veliki trenutak pobjede. Želim te svojom ljubavi učiniti onako sretnom kao što to zaslužuješ.
Uvijek tvoj.
Na žalost Sloboda nije primila ovo pismo. U trenucima kada ga je pisao nije ni slutio da su ona i cijela njena obitelj odvedeni u beogradski logor Banjica i tamo ubijeni.
Korni grupa uglazbila je ovo pismo.... Pjesmu je na svoj poseban način otpjevao Zlatko Pejaković. Blogeri.... sjećate li se pjesme?
Korni Grupa - Ivo Lola
Najdraza moja, jedina moja,
Ne stiglo te ovo pismo.
Verujem u zivot,videcu te opet
Nadam se,nadaj se.
Samo borba za slobodu
Samo ljubav prema tebi
U zivotu mome jos postoje
Nek u pobedi se u jedno spoje
Ivo Lola,Ivo Lola
Ivo Lola nije sam
S nama Ivo Lola nije sam...
Ako primis pismo na praznik slobode
Ne daj smrti da nadjaca.
Ziveces u svetu sanjanom za dvoje
Ne tuguj,vec raduj se...
Zivot neka put tvoj bude
Sve moje nek u tebi zivi
Nadji osvetu i srecu nadji
Moja jedina,u sebi me nadji
S nama Ivo Lola nije sam...
I to je sve čega se ja mogu sjetiti.
I stojim tako pred spomenikom... i slikom mog strica.... koji je još mlađi poginuo.... i potiho... u sebi pitam: „Jesi li ti stigao napisati pismo? Jesi li imao dragu koja te čekala?“
Uvijek kad napišem temu u ovom tonu jave se nezadovoljni i pitaju me da li moram pričati o tim „jugo“ temama kada iza sebe imamo Domovinski rat koji je ispisao mnoge strašne priče kojih smo se dužni sjećati. Odmah napominjem da ovom temom ne želim povrijediti ničije osjećaje, umanjiti bilo koje i bilo čije žrtve. Ovo su tek moje uspomene iz djetinjstva.... i ja ih želim zabilježiti....
Molim sve one koji znaju još nešto o Loli da napišu kroz komentare....
Post je objavljen 02.05.2008. u 22:58 sati.