Marketing
Gledati svoja posla
U prethodnom sam postu malo napala modernu psihologiju.... ali da ne ispadne kako se baš s ničim ne slažem, za novu temu sam odabrala tekst Dr.Richarda Carlsona koji mi se jako sviđa.
„Dovoljno je teško pokušati ostvariti smiren život u suočenju s vlastitim sklonostima, pitanjima, životnim problemima, navikama te proturječnostima i složenostima života. Ali kad se osjećate prisiljeni rješavati tuđe probleme, vaš cilj – kako postati smireniji – postaje gotovo neostvariv.
Koliko se često uhvatite da govorite stvari kao što su: „Ja to ne bih učinila na njezinu mjestu“, ili „Ne mogu povjerovati da je to učinio“, ili „Što ju je spopalo?“ Koliko se često rasrdite ili zabrinete zbog stvari nad kojima ne samo što nemate nikakva utjecaja i u čemu ne možete konkretno pomoći, nego se vas uopće i ne tiče?
To nije recept da izbjegnete pomagati ljudima, nego da znate kad treba pružiti pomoć, a kad se ne petljati. Bio sam od onih koji bi priskakali u pomoć i pokušavali riješiti problem a da ih nitko ništa nije ni pitao. Ne samo što se moj trud često pokazao jalovim, nego ga gotovo nikad nitko nije cijenio, a kadšto bi mi drugi i zamjerili. Nakon što sam se oporavio od svoje potrebe da se prekomjerno uplićem, život mi je postao puno jednostavniji. A budući da više ne guram nos tamo gdje mu nije mjesto, imam puno više vremena da budem od pomoći kad me netko zamoli ili kad je moja pomoć nužna.
Gledati svoja posla znači puno više od pukog izbjegavanja iskušenja da se pokušaju riješiti tuđi problemi. To znači i da se ne prisluškuju tuđi razgovori, ne šire glasine, ne ogovaraju ljudi iza leđa, i ne analiziraju ili pokušavaju otkriti tuđi motivi. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih se mnogi od nas usredotočuju na tuđe nedostatke ili probleme jest izbjeći pogled na sebe.
Kad se uhvatite da gurate nos tamo gdje munije mjesto, čestitajte si na tome što ste imali dovoljno skromnosti i mudrosti da se svladate. Vrlo brzo oslobodit ćete tone dodatne energije kako biste pozornost usmjerili tamo gdje je zaista potrebna.“
Blogeri, znate li gdje je granica vaših djelovanja kad su drugi ljudi u pitanju? I koliko vam smeta kad drugi prelaze tu granicu i ulaze u vaš intimni prostor i vrijeme?
Ne volim ljudima postavljati pitanja kad to nije nužno, ali isto tako ne volim kada drugi meni postavljaju pitanja na koja ne znam da li bi ih prešutjela ili bih oštro odreagirala.
Ako mi netko postavi takvo pitanje.... ne radi se o tome da imam neku tajnu ili da se nešto ne smije znati.... nego me uhvati lagana ljutnja što je netko toliko drzak pa gura nos tamo gdje mu nije mjesto. Sve što sam spremna dijeliti s drugima ja ispričam i bez pitanja... kada je tome vrijeme, a ako nešto ne želim dijeliti s drugima tada su pitanja suvišna.
Isto se tako odnosim prema drugima. Nikada ne pitam ono za što smatram da nije moj problem i da spada u područje u kojemu ja nemam što tražiti... bez obzira da li me škaklja znatiželja.
Odavno sam naučila poštovati tuđu privatnost.... a onda... eto, „drsko“ očekujem da se poštuje i moja.
Svjesna sam da ljudi često takva pitanja ne postavljaju sa zlim namjerama.... Naprosto ne znaju drugačije komunicirati.... trude se biti ljubazni. No meni se nakostriješe sve dlake na tijelu od takvih „ljubaznosti“.
Mislim da treba imati poštovanja prema vlastitom nosu. Nos raste raste od laganja, ali i ako ne pazimo gdje ga sve guramo.
Post je objavljen 30.05.2008. u 23:19 sati.