Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 30.03.2014.

Dinja i jabuke

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz vlastitog opusa

UZ POTOK

A tada, baš tada kad smo nevješti htjeli odrasti, bijaše to što više ne postoji, a gura se kao m r v i č a k sjećanja na ono čega nema, a sad je tu živo kao slika u snatrenju.
Pa evo :
Tu smo na nekakovoj neodređenoj, progaženoj stazi, koja se iznenada ukazala nakon pješačkog prolaza, pokraj predzadnje, predgradske ulične kuće s večim vočnjakom i dvorištem , tko zna kada baš ovdje progaženoga, te koja sad kao puteljak vijuga u polje, ostavljajući široku prašnjavu cestu. A staza vodi prema obali rječice s nešto povišenim nasipom obraslim travom. Trava je pokošena, a sijeno skupčano u male kupove podalje razmaknute u očekivanju da ih korisnik otpremi. Po travnatom nasipu je ugažen nogostup kao prikladna šetnica ,za lijepih dana, za namjernike besposličare željne prirodnog okoliša i sunca, ili zaljubljenike željne prigodne osame u nenazočnosti svjedoka.
Danas nas predljetno sunce ugodno osvježuje. Utorak je , poslije podne. Vrijeme sunčano, tek na horizontu nekoliko bijelih 'ovčica' naglašava plavetnilo nebeskoga svoda. Naša bliskost, ovdje u najširoj osamljenosti je ta, koja čini da posebna ugoda koja još ne bijaše dodirna bude ostvarena, pa smijalo nam se sunce ili ga prikrivao kakav oblačić.
Ovo je staza koja nas je od prošlojesenskog pozdravljanja da danas čekala.
Opet smo tu. Ugodno mi je. Što nas je 'natjeralo' da bez sporazumijevanja,a sporazumno se udaljimo iz ulične vreve prolaznika u prirodnu širinu 'osame', ne bi baš lahko objasnili, jer ni sada ovdje nema mnogo razgovora i govora.. Pa o čemu govoriti ? Sve je svakodnevica - zna se : kako meni danas, tako tebi jučer ili sutra. Doduše dečki gube vrijeme drugačije od cura no u tome nema ništa interesantno za prepričavanje. Karikiranje stvarnosti nije interesantno, jer je već mnogo puta ponovljeno, a epohalnih iznenađenja nemamo osim možda onih nejasnih intimnih, ali još duboko skrivenih i nepričljivih---
Pa i naše šetnje se samo ponavljaju, no postaju sve privlačnije .. Zašto ? To je u početku čudno a potom sve svakidašnjija želja. Želja vjerojatno obostrana da se nalazimo, zbližujemo, kao na ulici, tako još više ovdje , pod suncem na poljskom zraku …
Koračamo nijemi, a obilno komunicirajući osjetilnim, nevidljivim valovima zadovoljstva,što smo evo baš tu sami i možda istomišljeni. Kad samo se gledati i biti prisutan je najviši doseg još nejasne slutnje, kad se niti ne postavlja pitanje zašto, a skrivena milina se tek nejasno budi i navješćuje samo želju ponavljanja susretanja.
Ne žurimo nikamo. Prigodno bezrazložno zastajkujemo, samo da bismo se okrenuli - usputno pogledali, kad ,gle, na mojemu reveru nekakav suvišni končić, a njeni prstići će ga brižno ukloniti, uopće ne dodirujući podlogu, a ja taj nepostojeći dodir osjećam kroz svu odjeću kao milovanje, zbog čega mi srce življe zakuca, a ja žalim, žalim što nisam sav posipan nekakovim lističima ili končićima, pa da mi ih ovi zbunjeni prstići skidaju . . .-

Vidi, na vrbinoj grančici, što se pruža nad malo bistre vode skoro presušenoga vodotoka dežura maleni sivoplavkasti vodomar. Miran ptičić čući, čeka da bi se sručio strmoglavio u vodu , zamijeti li kakovu živu mrvu svojega interesa. ''Vjerojatno ovdje negdje ima gnijezdo Njegovo životno podrtučje je usko.. On nadlijeće potok po dužini, ne udaljujući se od obale'' prokomentirao sam.
'' Znaš, moram Ti ispričati što sam prekjučer vidjela kod susjeda ..ha, ha, bilo je smiješno , ha, ha – ha .''
Gledao sam njene usne očekujući nastavak najavljene smješice, a ona kao da se zbunila pa samo kaže '' drugi put , - ne sada, - drugi put..''
Pa tako korak po korak i evo nas kod mosta kojim cesta spaja svoju dužinu od jedne na drugu stranu prelazeći preko potoka .
Tu završava za danas sva naša šetnja jedva kilometar duga. No vrijeme ugode i raspoloženja ne mjeri se kilometrima, a niti brojem izgovorenih riječi. Možda bi se moglo mjeriti otkucajima srca, ali takovu mjeru treba tek ustanoviti, a dotle ostaje tek žudnja, slutnja i ponavljanje.
Sve o čemu mogu misliti jest kako produžiti boravak u ovoj širokoj pustoši i našoj usamljnosti .
Postajkivanjem !!
S druge strane potoka, podalje u polju su neke žene i kola, te dvije krave. Jedna krava je uz kola, a druga malo podalje. Žene dvije nešto motaju po kolima, a treča je na njivi sagnuta. Kola su seljačka sa postranim 'lojtrama', a na rudu je jaram za kravlju zapregu. U kolima kao da su nekakove vreče. No ništa od toga nas ne interesira. Baš obratno, mi sami za sebe želimo da ne budemo u ničijemu vidokrugu !
Bezrazložno, ipak draže mi je da budemo 'neviđeni', sami. Zato smo se.udaljili od uličnih prolaznika u ovu prijatnu široku samoću, tek sa skakavcima uz noge. Skakavci ne mare za nas, a niti za bujnu djetelinu na njivi uz nasip..
Sjećam se, tu je jesenas bila njiva puna repe. Smješkam se tadašnjoj mojoj 'krađi' jedne podeblje 'okruglice', obrezivanju lišća i debele kore, te rezuckanju na tanje kriške toga prisvojenoga ploda, te nudeći 'jedna Tebi, jedna meni' … A plod bijaše sočan i imađaše okus r e p e , prave domaće sasvim svježe repe i bijaše nam taj nepredviđeni zalogajčić bezazleno ukusan (više nego kuhana repa za ručak).. Bijaše to tako , pa zaboravljeno.., a danas tu nema repe, nego je djetelina – slast za zečeve…

Neumitno, staza i naša šetnica se bliži kraju, te do prvih kuća na vidiku nije daleko. Zaustavljam se , produžujući vrijeme na kratko i spuštam dva tri koraka niz nasip da smočim suhe dlanove u malo vode iz koje se smiješi odraz sunca.. Pružam ruku za pomoć pri povratku na uspon nasipa… Oh, kako je malena, nježna njena ruka, a odlučna da me povuće, no uspon traje svega trenutak. I to bi cijeli jedan trenutak ugode s toplom šakom , tankih prstiju, ali čvrstoga stiska. No kratka draž prebrzo nesta.
Okrenuvši se za povratak primijetim baš na vesti iznad njene tek propupale obline vlas. Da li je njena ili ne, no ona tu ne spada… Pa , hm… Ona je skinula s moga revera končić- - -Hm , a ja se ne usudim dodirnuti tu njenu zagonetnu oblinu. Gledam tu vlas , no neodlučan sam, ali i ta neodlučnost, u biti je trenutak miline, kad samo zamišljanje pobuđuje ugodu još neostvarene tjelesne bliskosti, jer mi smo ipak materijalna bića sa senzorima, koji će naviještati puninu zadovoljstva.
Ona slijedi moj pogled, ugleda vlas, skine ju, otpuhne, podigavši pogled kao da pita :
''zašto nisi Ti skinuo vlas kad si ju vidio?'' vjerojatno ne shvaćajući moje pomanjkanje hrabrosti, a možda i s nejasnom željom, kao 'Eva u Raju pod jabukom saznanja' , - da moji nespretni prsti ostvare znatiželjnu slutnju.
No čarolija osta obostrano odgođena, a u produženom zagledanju samo njene vedro-začuđene oči postajahu baršunaste, navješćujući/skrivajući u dubini toplinu mekoga baršuna d r a g o s t i , u koju tonuh i još dublje potonuh …….!

Domoljubac - Zvonimir Tomac

nedjelja, 16.03.2014.

Krizanteme u plavoj vazi

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz vlastitog opusa

ANĐELE MOJ, HVALA

Bilo je to u petak poslije podne, točno u tri sata.
Svako moje slobodno ( sve mi je slobodno od kako sam u mirovini ) vrijeme , ispunjeno je nekom 'hobi' djelatnošću. Danas je to stolarija ,te piljenje daščica, iz kojih će biti u konačnici okviri za moje slike ( iz hobija slikanja ).
Tada mi se osmjehnula velika, jako velika sreća , jer bio sam sačuvan od moguće veće nesreće, pri radu s električnom kružnom pilom.... A pila je vrteći, hladni, ali bučno opominjući stroj, koji ništa ne pita,za ništa ne mari, već samo vrti,brzo vrti rezače, te reže i reže sve na putu dohvatljivo pa ono bude u trenutku ,zarezano,prerezano ili odrezano, a vrtuljak se i dalje vrti, vrti . . – d a l' c v i l i i l' h r o p ć e , đ a v o s e c e r i . . .
Pa, mali nesvjesno prouzročen pomak i u d a r a c po ruci,prstima – još neznam gdje, a odjednom po dasci i po postolju mnoštvo crvenih mrlja. Vrtuljak sjavni, čisti, blistavi ubrzava bez otpora uz povišeni ton brujanja –režanja . Čujem kako fučka, dok ne shvatih da treba pritisnuti prekidač da se kolo smiri...
Bol prsta lijeve ruke posta intenzivna,a crvenila na pilnom stolu i daščici sve više i još više . ..
Postajem svjestan nastalog stanja, no kasno je razmišljati što je bilo, a nije bilo, no moglo je biti, ali nije moralo biti !
Prst krvari i sve više boli.
Gledam : na kraju kažiprsta crvena r a s c v j e t a n a r u ž a - a crveni n e k t a r navire, navire ... .

U sekundi dilema :
- Stisni, šuti, nikomu ne govori ,
- Traži pomoć ..

Osjećam više zbunjenost nego slabost.
Dilema je kratkotrajna. Idem tražiti pomoć , ali što reći ?
Naviru sumnje ,kako i zašto se dogodilo, te što se zapravo dogodilo?
Bio sam baš zadovoljan uspješnim poslom, koji je bio upravo pri kraju. Vjeravatno sam na trenutak pomislio na gotov uradak, isključivši oprez, te nesvjesno mahnuvši rukom, prst bi doveden u fatalni položaj, pred sjajnu, pohlepnu čeljust motornog 'moloha' . No sad nije vrijeme za takovo razmišljanje.
Za pomoć se na moj poziv odazvao unuk Darko, koji je bio u to vrijeme jedini u kući,a inače nigdje nitko u mojoj blizini.
Bez odugovlačenja i pitanja, videći situaciju, pružio mi je neki priručni poveći rubac za prst i ruku, te samo rekao : „ Sjedni u auto, i d e m o na prvu pomoć “
Prašan sam, radno obućen, prljav . .
„ Ideš s rada u ambulantu , a ne na koncert. I d e m o “
Tada još nisam znao kakova je situacija s mojim prstima. Svi su bili ljepljivo crveni s debelim kapima, koje su dosta lijeno kapale, ali bez izgleda da se zaustave ..
Postajao sam svjestan događaja. Shvaćajući pomalo razne mogućnosti koje su sve od reda opominjale i dozivale mi u pamet ozbiljnost situacije, iako sam pretpostavljao doista sretno stanje prema onomu što je moglo biti, kad se radilo samo o milimetrima prostora i dijelovima sekunde vremena .
No vozimo se već u ambulantu !

Promišljanje mi spontano dovodi u sjećanje molitvicu u s p a v a n k u s kojom me je moj otac u najranije moje dane uspavljivao i podučavao ,a ja ponavljao :
„ . . ANĐEO ČUVAR,ČUVAJ ME I BRANI OD SVAKOGA ZLA I NAPASTI.“,
A često prije molitvice bila je poneka pričica o ulozi Anđela Čuvara za djecu pa i za odrasle ..
Sjetio sam se jedne značajne, zapravo ispričanog dogođaja iz očevog ranog djetinstva. Istinit slučaj nepromišljene dječje igre :
Naime, očev otac je bio u selu trgovac,te je imao trgovinu i mesnicu. U dvorištu je bila prostorija, gdje se obavljalo klanje sitne stoke. Tu je bio sav potrebni pribor, sve dostupno , nezaključano ..
Otac je bio najstariji,a imao je još četiri mlađa brata.
Jednoga dana djeca će se 'igrati m e s a r a '
Tata ,kao najtariji biti će mesar, a najmlađi mu brat, biti će j a n j e !
Janjetu moraju biti vezane noge, dok mu mesar oštrim nožem reže grlo . . .
No janje mekeće, „ prema tome i ti Dragec “ reče tata držeći ga
„ mekeći “
„ m m e e e “
„još jače - ovako : mee ..- meee, me mee .m ...“
„ stani ! daj nož ! vrag vas . . . “ ...zatutnji hrapava grmljavina od vratiju . . .
Djeca nisu niti primijetila da se u taj fatalni čas na vratima pojavio sluga Francina, na izgled goropadan delija, rijetkokad (samo za svetke) obrijan, krupnoga glasa, te su ga se djeca više bojala nego roditelja .
Igra je naravno svršila, a tata nam je (bratu i meni ) taj dogođaj ispričao, četrdeet godina kasnije, kao očit dokaz,opomenu i uputu, da je samo ANĐEO ČUVAR mogao naputiti Francinu, da bez nekakvoga mu tamo posla (možda čuvši dječje meketanje) otvori vrata i nađe djecu u mogućem fatalnom trenutku.
Tako je meni od najranijeg djetinstva blizak ANĐEO ČUVAR , kao uvijek budan, dežurni zaštitnik (a priču pamtim i nakon više od osamdeset godina. . .

A, evo, u ambulanti hitne pomoći smo.
Ovlaš pregled ruke i stanja pacijenta : -slučaj nije smrtonosan, zato čekaj, čekaj, a automobili stalno dovoze 'hitnije' slučajeve .
Tu sada možeš vidjeti sve, na jednom mjestu, mnoštvo ljudske bijede (bilo na čekanju reda za pomoć saniranja ili već obrađene slučajeve na odlasku s mnogim štakama ili samo povojima i nervozim pratiteljima.)
Govora je malo, skoro ništa ili svaki 'razgovara' samo u sebi s vlastitim mislima. Pretežno: samo gledaj, prosuđuj, kombiniraj i špekuliraj. 'Obrade' teku na tekućoj vrpci, a bijeda ponajviše šuti.

No, ipak : „ D o đ i t e , da Vi . “
Nije bio niti ravnodušan, niti posebno zainteresiran, tek poslovno pouzdan, sigurnog nastupa ulijevajući povjerenje :mladi l i j e č n i k , vanjštinom možda, neki hobi-športaš.
Htijući zavarati tremu i bol prsta , očekujući bolni zahvat, bez neke smislene namjere, pokušao sam reći nešto obzirom na profesionalnost medicine ( zadvoljstvo/nezadovoljstvo radom ), no nije se osvrtao na provokaciju, samo poslovni smiješak bio je znak ohrabrenja.
Prst je brzo, vješto uz minimum tegoba sanirao. Kost nije odsječena, već samo meko tkivo i nokat : „ nije tako loše, kako je izgledalo. Za dva dana kontrola , a po potrebi, mi smo tu ! “
„ HVALA doktore i Vama sestro za pažljivo ohrabrivanje.“

Odlazeći, u vožnji rekapitulirao sam cijeli dogođaj toga poslijepodneva /sad je već bila večer/ .Prema mogućim svim mogućnostima, koje su mi se mogle dogoditi, aktualni U D E S mora mi biti samo bolna opomena ( velika je sreća što udes nije bio obima najveće nesreće - rana će zarasti !), da nije uputno istovremeno činiti dvije stvari, pa makar druga 'stvar' billa samo pomi-sao na nešto izvan temeljne djelatnosti (trenutačna dekoncentracija).

Konačno, na kraju doživljaja i dana, potakla me još želja da u osvježenom sjećanju na davno zaboravljenu m o l i t v i c u , uz pomisao na mog t a t u , skrušeno ponovim :

HVALA TI , MOJ VJERNI A N Đ E L E Č U V A R U

Domoljubac - Zvonimr Tomac - iz zbirke ''Zvjezdice nas gledaju ''

nedjelja, 09.03.2014.

AMATERIZAM - RAZGOLIČENA INTIMA

Amaterizam je izražavanje vlastitog, nematerijalnog doživljavanja okolišnih datosti, te čojekovog subjektivnog reagiranja, kako na te datosti, tako često još i više ispoljavanje njegove unutarnje, dubinske i n t i m e .. Pa za upoznavanje čovjeka, često je upravo amaterizam čimbenik najpotpunijeg prepoznavanja. Zato ga cijenimo te ima nezamjenljivu vrijednost.

Amaterizam je nešto što se radi, proizvodi bez predvidive koristi, narudžbe, prisile, spontano, iz ljubavi, potaknuto iz nutrine čovjekove u času kad emocija prevlada umno racionalne obzire.. Karakterizira ga sam naziv, koji dolazi od riječi a m a r e = ljubiti.
Znači djelovati po svom specifičnom emotivnom pozivu, bez ikakove želje za naknadom ili plaćom, te ima primarno subjektivnu vrijednost, često srljajući u rizik i moralni, materijalni, a i životni .
Najčešće se sa amaterizmom susrećemo u š p o r t u i umjetnosti, kad je jedina naknada za uloženi trud ( pa i sretstva) u prvome redu osobno zadovoljstvo, a sekundarno je priznanje okoline, koje je često upravo suprotno i destimulativno.

Amaterizam je postojao oduvijek ( on je preteča profesionalizma ), a potakla ga je želja za saznanjem i podražavanjem – imitacijom nečega postojećega, te bilježenjem sjećanja na viđeno, a sve uvijek subjektivno i bez naknade.
Prema tomu amaterizam je realizirani odraz duševne slike, težnje nastale po sjećanju u čovjekovoj nutrini, koji će on pokušavati ostvariti - najčešće n e v j e š t o., ali spontano i i s k r e n o .
Tako čovjek zapjeva i pjeva ' ko ptica na grani ', ne zna zašto, no ispoljava svoje unutarnje bitstveno raspoloženje, radostan zbog trenutačnih osjećaja, a glas mu omogučuje to svoje emotivno raspoloženje obznaniti. On je društveno biće, pripadnik čopora istovrsnih, pa kao takav obznanjuje svoje postojanje, možda i nesvjestan p o z i v a koji svojim pjevanjem šalje svima, žudeći za zbliženjem, združenjem sa po emocijama bliskima u čoporu..

Amatersko slikarstvo je analogno pjevanju, izražavanje slikanjem svog raspoloženja k i s t o m i bojama umjesto zvukom.
Kao što je pjevača amatera pijev takav, baš takav kakav njegove glasilnice mogu proizvesti, tako slikaru amateru njegov prikaz kistom i bojom je izraz njegovog subjektivnog poimanja datosti, koje on za vlastito zadovoljstvo slika, upravo tako kako slika., pa je ono uvijek subjektivno, a može biti drugima dopadljivo ili ne, no ono je uvijek izraz rapoloženja svoga a u t o r a ...
Kad mene impresionira neka vizurna datost, želim je zabilježiti , a ostajem i nezadovoljan što moje predočavanje je nezadovoljavajuće , jer tehničko ostvarenje nije u skladu s emotivnom željom, no ipak je to uvijek i s k r e n i pokušaj ..
Tako uz svaku moju sliku postoji emotivno sjećanje, koje ima samo za mene posebnu vrijednost, a slikam bez ambicije da moj uradak bude ikojem drugom proizvađaću sličan, već upravo suprotno, moj uradak mora ostati uvijek prepoznatljivo moj ( aut Caesar, aut nihil ) , iako je to dosta teško, jer kod svakog proizvoda i bez želje autora često proviruje neki prethodnik ! ( U mnoštvu autora nalaze se pojedinci sličnih emocija ).

Moji stihovi ili proza su također samo izraz mojih unutarnjh stremljenja, no za razliku od slikarstva, koje je potaknuto ,ipak, materijalnom vidljivom datosti i potom na bazi vizuelnog dojma prikazano, l i t e r a r n a produkcija je isključivi plod unutarnjeg apstraktnog poriva... Zato poimanje literarnih predodžbi moze biti samo emotivno prihvaćeno / neprihvaćeno, te je stoga mnogo delikatnije za ocjenu i prilagodbu
Tako, dok za sliku mogu kazati z a š t o je nastala - jer me neka v i z u r a ( lice,.
predmet, cvijet, pejsaž ) impresionirala , te sam je zabilježio, s t i h o v i i p r o z a su plod unutarnjeg '' onoga nečega '' što sam po svom neobjašnjivom porivu – nalogu
imao potrebu zabilježiti i obznaniti..

Domoljubac - Zvonimir Tomac

nedjelja, 02.03.2014.

Mrtva priroda

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz vlastitog opusa

NOSTALGIJANJE

Ljubav je zagonetni zanos. Nema je, a grli me. Ljubiti je slatko, zagledom u zaljubljene oči duboko …!
Usne drhtave, podatne, žedne, kao prve trešnje zrele, ili crvene maline, zavodljive bobe višnje, sočno grožđe, torta nasmiješena i kremšnite s pjenušcem uz kapi limunade , ……. tad uzlet kroz toplinu sloge u bogatstvo zajedništva, gdje sama bliskost obznanjuje nevidljivo jedinstvo, jednotu dvaju bića u punoći postojanja.
Nema prikladne usporedbe, jer ljubav je jedinstvena, meni nemoguće priopćiva, tajanstvena činjenica, koju nikakove riječi, niti tjelesna manifestacija ne mogu u njenoj suštini naslikati ni definirati. Možeš ju samo po neopipljivoj emociji osjetiti. Posezanje za materijalnim pokazateljima samo otkriva nemoć izražavanja i iskazivanja.
Moja jedinstvena, jedincata ljubavna emocija izražena u vjernosti prvotnom zanosu i izboru mi samo navješćuje i obznanjuje cjelovitost bogatstva, punine sadržaja u skromnoj jednoti umišljaja, davno prihvaćenoga kao bit vrijednosti življenja.
Zašto gomilati jalove riječi ?
Ne mogu ga prihvatiti, tuđ mi je pluralizam ljubavnih bilo subjekata ili objekata . Svaki čovjek je posebno unikatno biće, pa je moguća i različitost poimanja. A ja sam apsolutno monogamist – to je moja osobina i bit. Možda u drugim očima siromaštvo, no zašto utvrđivati siromaštvo 'sirotanu', koji se osjeća bogat uz zdjelu palente ? Palente slatke mu, netom kuhane od upravo sameljene kukuruze, izrasle mu na zbrinutoj njivi , sa bliskima komušane, te u domaćem malom žrvnju mljevene, pa na drvenoj vatri kuhane, odakle te već mirisna topla maglica omamljuje i znaš, sigurno znaš da si zadovoljavajuće bogat i ne mariš za neki usputni prepuni stol svim nepoznanicama, kojih i sam izbor te zastrašuje, poput nestrpljivo nezadovoljene znatiželje, kad ne možeš sve ponuđeno, pa čak ni pogledom obuhvatiti, a tvoja sebičnost nezajažljivo želi sve, sve bez ostatka.
Jalovo mi je takovo bogatstvo materije, a nezamislivo za osjećaj ljubavi. Ako je punoča jedna jedinstvena, onda nema mogućnosti višedjelnosti, a da ostane jedna cjelovita datost. Ako pak možeš svoju cjelinu dijeliti, odnosno davati na dijelove, tada je logično da i primaš uzvratno opet samo neki dio, kao iz pune zdjele gdje nisi jedini konzument. No emociju, ljubav, čovjekova sebičnost ne prihvaća kao diobenu mogućnost, barem ne istovrsnu i istodobno. Priroda, čisto fizički nije omogučila istovremeno nikakovo trojstvo ili višedjelno učešće. Fizička združenost je moguća istodobno ,uvijek samo jednog para, a alternativno sparivanje, tek dolazi u obzir nakon fizičkog raskida prethodnog spajanja.
Ljubavi razlikujem, iako mogu biti iz iste pećnice, ipak po kvaliteti sadržaja i osobina, makar s ponekom sličnosti, one su suštinski različite-
Razlikujem moguću erotsku ugodu od emotivne miline, koje u sretnom slučaju mogu biti združene (jedna uvjetuje drugu) omogučujući puninu trajnijega doživljaja. Doživljaja punine svrhovitog življenja u prirodnoj jedinstvenosti. Jedinstvenosti bez nepodmirenih bilo šupljina, bilo neiskorištenoga viška.
Dajem 'sebe' – cijelog bez ostatka, i grlim 'tebe' – cijelu bez ostatka ..!
Udruženo jedinstvo -prividnih dijelova 'boljih polovica-' u funkcionalni nedjeljiv par, koji se potvrđuje u rezultatu združivanja, kojega više nikakovim postupcima se ne može rastaviti na nekad 'spojne' dijelove, potvrđuje da je ljubav uvijek jedincata cjelina ili je nema.
Ljubav je jedina čovjekova sreća i sva smisao postojanja i trajanja. Naša materijalna stanja su povoljni fizički uvjet da možeš svojim senzorima si predočiti materijalni vid djelička njene značajnosti.
Nakon mnoštva jalovih riječi preostaje mi još samo punina muka i emotivnog snatrenja, da, bez opisivanjem kvarenja intime nježnosti, mogu čuti zov i odziv sretnog življenja. I zato, dragi prijatelji, pokušajte mi se pridružiti u nailazećim trenutcima mojega- vašega- prepunoga emotivnoga muka, u zagrljaju ljubavi . . . . . . slušajući samo otkucaje vlastitoga srca, koje upravo pjeva našu ljubavnu pjesmu …!

Domoljubac - Zvonimir Tomac

<	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters