Bilo je to u petak poslije podne, točno u tri sata.
Svako moje slobodno ( sve mi je slobodno od kako sam u mirovini ) vrijeme , ispunjeno je nekom 'hobi' djelatnošću. Danas je to stolarija ,te piljenje daščica, iz kojih će biti u konačnici okviri za moje slike ( iz hobija slikanja ).
Tada mi se osmjehnula velika, jako velika sreća , jer bio sam sačuvan od moguće veće nesreće, pri radu s električnom kružnom pilom.... A pila je vrteći, hladni, ali bučno opominjući stroj, koji ništa ne pita,za ništa ne mari, već samo vrti,brzo vrti rezače, te reže i reže sve na putu dohvatljivo pa ono bude u trenutku ,zarezano,prerezano ili odrezano, a vrtuljak se i dalje vrti, vrti . . – d a l' c v i l i i l' h r o p ć e , đ a v o s e c e r i . . .
Pa, mali nesvjesno prouzročen pomak i u d a r a c po ruci,prstima – još neznam gdje, a odjednom po dasci i po postolju mnoštvo crvenih mrlja. Vrtuljak sjavni, čisti, blistavi ubrzava bez otpora uz povišeni ton brujanja –režanja . Čujem kako fučka, dok ne shvatih da treba pritisnuti prekidač da se kolo smiri...
Bol prsta lijeve ruke posta intenzivna,a crvenila na pilnom stolu i daščici sve više i još više . ..
Postajem svjestan nastalog stanja, no kasno je razmišljati što je bilo, a nije bilo, no moglo je biti, ali nije moralo biti !
Prst krvari i sve više boli.
Gledam : na kraju kažiprsta crvena r a s c v j e t a n a r u ž a - a crveni n e k t a r navire, navire ... .
U sekundi dilema :
- Stisni, šuti, nikomu ne govori ,
- Traži pomoć ..
Osjećam više zbunjenost nego slabost.
Dilema je kratkotrajna. Idem tražiti pomoć , ali što reći ?
Naviru sumnje ,kako i zašto se dogodilo, te što se zapravo dogodilo?
Bio sam baš zadovoljan uspješnim poslom, koji je bio upravo pri kraju. Vjeravatno sam na trenutak pomislio na gotov uradak, isključivši oprez, te nesvjesno mahnuvši rukom, prst bi doveden u fatalni položaj, pred sjajnu, pohlepnu čeljust motornog 'moloha' . No sad nije vrijeme za takovo razmišljanje.
Za pomoć se na moj poziv odazvao unuk Darko, koji je bio u to vrijeme jedini u kući,a inače nigdje nitko u mojoj blizini.
Bez odugovlačenja i pitanja, videći situaciju, pružio mi je neki priručni poveći rubac za prst i ruku, te samo rekao : „ Sjedni u auto, i d e m o na prvu pomoć “
Prašan sam, radno obućen, prljav . .
„ Ideš s rada u ambulantu , a ne na koncert. I d e m o “
Tada još nisam znao kakova je situacija s mojim prstima. Svi su bili ljepljivo crveni s debelim kapima, koje su dosta lijeno kapale, ali bez izgleda da se zaustave ..
Postajao sam svjestan događaja. Shvaćajući pomalo razne mogućnosti koje su sve od reda opominjale i dozivale mi u pamet ozbiljnost situacije, iako sam pretpostavljao doista sretno stanje prema onomu što je moglo biti, kad se radilo samo o milimetrima prostora i dijelovima sekunde vremena .
No vozimo se već u ambulantu !
Promišljanje mi spontano dovodi u sjećanje molitvicu u s p a v a n k u s kojom me je moj otac u najranije moje dane uspavljivao i podučavao ,a ja ponavljao :
„ . . ANĐEO ČUVAR,ČUVAJ ME I BRANI OD SVAKOGA ZLA I NAPASTI.“,
A često prije molitvice bila je poneka pričica o ulozi Anđela Čuvara za djecu pa i za odrasle ..
Sjetio sam se jedne značajne, zapravo ispričanog dogođaja iz očevog ranog djetinstva. Istinit slučaj nepromišljene dječje igre :
Naime, očev otac je bio u selu trgovac,te je imao trgovinu i mesnicu. U dvorištu je bila prostorija, gdje se obavljalo klanje sitne stoke. Tu je bio sav potrebni pribor, sve dostupno , nezaključano ..
Otac je bio najstariji,a imao je još četiri mlađa brata.
Jednoga dana djeca će se 'igrati m e s a r a '
Tata ,kao najtariji biti će mesar, a najmlađi mu brat, biti će j a n j e !
Janjetu moraju biti vezane noge, dok mu mesar oštrim nožem reže grlo . . .
No janje mekeće, „ prema tome i ti Dragec “ reče tata držeći ga
„ mekeći “
„ m m e e e “
„još jače - ovako : mee ..- meee, me mee .m ...“
„ stani ! daj nož ! vrag vas . . . “ ...zatutnji hrapava grmljavina od vratiju . . .
Djeca nisu niti primijetila da se u taj fatalni čas na vratima pojavio sluga Francina, na izgled goropadan delija, rijetkokad (samo za svetke) obrijan, krupnoga glasa, te su ga se djeca više bojala nego roditelja .
Igra je naravno svršila, a tata nam je (bratu i meni ) taj dogođaj ispričao, četrdeet godina kasnije, kao očit dokaz,opomenu i uputu, da je samo ANĐEO ČUVAR mogao naputiti Francinu, da bez nekakvoga mu tamo posla (možda čuvši dječje meketanje) otvori vrata i nađe djecu u mogućem fatalnom trenutku.
Tako je meni od najranijeg djetinstva blizak ANĐEO ČUVAR , kao uvijek budan, dežurni zaštitnik (a priču pamtim i nakon više od osamdeset godina. . .
A, evo, u ambulanti hitne pomoći smo.
Ovlaš pregled ruke i stanja pacijenta : -slučaj nije smrtonosan, zato čekaj, čekaj, a automobili stalno dovoze 'hitnije' slučajeve .
Tu sada možeš vidjeti sve, na jednom mjestu, mnoštvo ljudske bijede (bilo na čekanju reda za pomoć saniranja ili već obrađene slučajeve na odlasku s mnogim štakama ili samo povojima i nervozim pratiteljima.)
Govora je malo, skoro ništa ili svaki 'razgovara' samo u sebi s vlastitim mislima. Pretežno: samo gledaj, prosuđuj, kombiniraj i špekuliraj. 'Obrade' teku na tekućoj vrpci, a bijeda ponajviše šuti.
No, ipak : „ D o đ i t e , da Vi . “
Nije bio niti ravnodušan, niti posebno zainteresiran, tek poslovno pouzdan, sigurnog nastupa ulijevajući povjerenje :mladi l i j e č n i k , vanjštinom možda, neki hobi-športaš.
Htijući zavarati tremu i bol prsta , očekujući bolni zahvat, bez neke smislene namjere, pokušao sam reći nešto obzirom na profesionalnost medicine ( zadvoljstvo/nezadovoljstvo radom ), no nije se osvrtao na provokaciju, samo poslovni smiješak bio je znak ohrabrenja.
Prst je brzo, vješto uz minimum tegoba sanirao. Kost nije odsječena, već samo meko tkivo i nokat : „ nije tako loše, kako je izgledalo. Za dva dana kontrola , a po potrebi, mi smo tu ! “
„ HVALA doktore i Vama sestro za pažljivo ohrabrivanje.“
Odlazeći, u vožnji rekapitulirao sam cijeli dogođaj toga poslijepodneva /sad je već bila večer/ .Prema mogućim svim mogućnostima, koje su mi se mogle dogoditi, aktualni U D E S mora mi biti samo bolna opomena ( velika je sreća što udes nije bio obima najveće nesreće - rana će zarasti !), da nije uputno istovremeno činiti dvije stvari, pa makar druga 'stvar' billa samo pomi-sao na nešto izvan temeljne djelatnosti (trenutačna dekoncentracija).
Konačno, na kraju doživljaja i dana, potakla me još želja da u osvježenom sjećanju na davno zaboravljenu m o l i t v i c u , uz pomisao na mog t a t u , skrušeno ponovim :
HVALA TI , MOJ VJERNI A N Đ E L E Č U V A R U
Domoljubac - Zvonimr Tomac - iz zbirke ''Zvjezdice nas gledaju ''
Post je objavljen 16.03.2014. u 14:32 sati.