A tada, baš tada kad smo nevješti htjeli odrasti, bijaše to što više ne postoji, a gura se kao m r v i č a k sjećanja na ono čega nema, a sad je tu živo kao slika u snatrenju.
Pa evo :
Tu smo na nekakovoj neodređenoj, progaženoj stazi, koja se iznenada ukazala nakon pješačkog prolaza, pokraj predzadnje, predgradske ulične kuće s večim vočnjakom i dvorištem , tko zna kada baš ovdje progaženoga, te koja sad kao puteljak vijuga u polje, ostavljajući široku prašnjavu cestu. A staza vodi prema obali rječice s nešto povišenim nasipom obraslim travom. Trava je pokošena, a sijeno skupčano u male kupove podalje razmaknute u očekivanju da ih korisnik otpremi. Po travnatom nasipu je ugažen nogostup kao prikladna šetnica ,za lijepih dana, za namjernike besposličare željne prirodnog okoliša i sunca, ili zaljubljenike željne prigodne osame u nenazočnosti svjedoka.
Danas nas predljetno sunce ugodno osvježuje. Utorak je , poslije podne. Vrijeme sunčano, tek na horizontu nekoliko bijelih 'ovčica' naglašava plavetnilo nebeskoga svoda. Naša bliskost, ovdje u najširoj osamljenosti je ta, koja čini da posebna ugoda koja još ne bijaše dodirna bude ostvarena, pa smijalo nam se sunce ili ga prikrivao kakav oblačić.
Ovo je staza koja nas je od prošlojesenskog pozdravljanja da danas čekala.
Opet smo tu. Ugodno mi je. Što nas je 'natjeralo' da bez sporazumijevanja,a sporazumno se udaljimo iz ulične vreve prolaznika u prirodnu širinu 'osame', ne bi baš lahko objasnili, jer ni sada ovdje nema mnogo razgovora i govora.. Pa o čemu govoriti ? Sve je svakodnevica - zna se : kako meni danas, tako tebi jučer ili sutra. Doduše dečki gube vrijeme drugačije od cura no u tome nema ništa interesantno za prepričavanje. Karikiranje stvarnosti nije interesantno, jer je već mnogo puta ponovljeno, a epohalnih iznenađenja nemamo osim možda onih nejasnih intimnih, ali još duboko skrivenih i nepričljivih---
Pa i naše šetnje se samo ponavljaju, no postaju sve privlačnije .. Zašto ? To je u početku čudno a potom sve svakidašnjija želja. Želja vjerojatno obostrana da se nalazimo, zbližujemo, kao na ulici, tako još više ovdje , pod suncem na poljskom zraku …
Koračamo nijemi, a obilno komunicirajući osjetilnim, nevidljivim valovima zadovoljstva,što smo evo baš tu sami i možda istomišljeni. Kad samo se gledati i biti prisutan je najviši doseg još nejasne slutnje, kad se niti ne postavlja pitanje zašto, a skrivena milina se tek nejasno budi i navješćuje samo želju ponavljanja susretanja.
Ne žurimo nikamo. Prigodno bezrazložno zastajkujemo, samo da bismo se okrenuli - usputno pogledali, kad ,gle, na mojemu reveru nekakav suvišni končić, a njeni prstići će ga brižno ukloniti, uopće ne dodirujući podlogu, a ja taj nepostojeći dodir osjećam kroz svu odjeću kao milovanje, zbog čega mi srce življe zakuca, a ja žalim, žalim što nisam sav posipan nekakovim lističima ili končićima, pa da mi ih ovi zbunjeni prstići skidaju . . .-
Vidi, na vrbinoj grančici, što se pruža nad malo bistre vode skoro presušenoga vodotoka dežura maleni sivoplavkasti vodomar. Miran ptičić čući, čeka da bi se sručio strmoglavio u vodu , zamijeti li kakovu živu mrvu svojega interesa. ''Vjerojatno ovdje negdje ima gnijezdo Njegovo životno podrtučje je usko.. On nadlijeće potok po dužini, ne udaljujući se od obale'' prokomentirao sam.
'' Znaš, moram Ti ispričati što sam prekjučer vidjela kod susjeda ..ha, ha, bilo je smiješno , ha, ha – ha .''
Gledao sam njene usne očekujući nastavak najavljene smješice, a ona kao da se zbunila pa samo kaže '' drugi put , - ne sada, - drugi put..''
Pa tako korak po korak i evo nas kod mosta kojim cesta spaja svoju dužinu od jedne na drugu stranu prelazeći preko potoka .
Tu završava za danas sva naša šetnja jedva kilometar duga. No vrijeme ugode i raspoloženja ne mjeri se kilometrima, a niti brojem izgovorenih riječi. Možda bi se moglo mjeriti otkucajima srca, ali takovu mjeru treba tek ustanoviti, a dotle ostaje tek žudnja, slutnja i ponavljanje.
Sve o čemu mogu misliti jest kako produžiti boravak u ovoj širokoj pustoši i našoj usamljnosti .
Postajkivanjem !!
S druge strane potoka, podalje u polju su neke žene i kola, te dvije krave. Jedna krava je uz kola, a druga malo podalje. Žene dvije nešto motaju po kolima, a treča je na njivi sagnuta. Kola su seljačka sa postranim 'lojtrama', a na rudu je jaram za kravlju zapregu. U kolima kao da su nekakove vreče. No ništa od toga nas ne interesira. Baš obratno, mi sami za sebe želimo da ne budemo u ničijemu vidokrugu !
Bezrazložno, ipak draže mi je da budemo 'neviđeni', sami. Zato smo se.udaljili od uličnih prolaznika u ovu prijatnu široku samoću, tek sa skakavcima uz noge. Skakavci ne mare za nas, a niti za bujnu djetelinu na njivi uz nasip..
Sjećam se, tu je jesenas bila njiva puna repe. Smješkam se tadašnjoj mojoj 'krađi' jedne podeblje 'okruglice', obrezivanju lišća i debele kore, te rezuckanju na tanje kriške toga prisvojenoga ploda, te nudeći 'jedna Tebi, jedna meni' … A plod bijaše sočan i imađaše okus r e p e , prave domaće sasvim svježe repe i bijaše nam taj nepredviđeni zalogajčić bezazleno ukusan (više nego kuhana repa za ručak).. Bijaše to tako , pa zaboravljeno.., a danas tu nema repe, nego je djetelina – slast za zečeve…
Neumitno, staza i naša šetnica se bliži kraju, te do prvih kuća na vidiku nije daleko. Zaustavljam se , produžujući vrijeme na kratko i spuštam dva tri koraka niz nasip da smočim suhe dlanove u malo vode iz koje se smiješi odraz sunca.. Pružam ruku za pomoć pri povratku na uspon nasipa… Oh, kako je malena, nježna njena ruka, a odlučna da me povuće, no uspon traje svega trenutak. I to bi cijeli jedan trenutak ugode s toplom šakom , tankih prstiju, ali čvrstoga stiska. No kratka draž prebrzo nesta.
Okrenuvši se za povratak primijetim baš na vesti iznad njene tek propupale obline vlas. Da li je njena ili ne, no ona tu ne spada… Pa , hm… Ona je skinula s moga revera končić- - -Hm , a ja se ne usudim dodirnuti tu njenu zagonetnu oblinu. Gledam tu vlas , no neodlučan sam, ali i ta neodlučnost, u biti je trenutak miline, kad samo zamišljanje pobuđuje ugodu još neostvarene tjelesne bliskosti, jer mi smo ipak materijalna bića sa senzorima, koji će naviještati puninu zadovoljstva.
Ona slijedi moj pogled, ugleda vlas, skine ju, otpuhne, podigavši pogled kao da pita :
''zašto nisi Ti skinuo vlas kad si ju vidio?'' vjerojatno ne shvaćajući moje pomanjkanje hrabrosti, a možda i s nejasnom željom, kao 'Eva u Raju pod jabukom saznanja' , - da moji nespretni prsti ostvare znatiželjnu slutnju.
No čarolija osta obostrano odgođena, a u produženom zagledanju samo njene vedro-začuđene oči postajahu baršunaste, navješćujući/skrivajući u dubini toplinu mekoga baršuna d r a g o s t i , u koju tonuh i još dublje potonuh …….!
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 30.03.2014. u 15:30 sati.