Amaterizam je izražavanje vlastitog, nematerijalnog doživljavanja okolišnih datosti, te čojekovog subjektivnog reagiranja, kako na te datosti, tako često još i više ispoljavanje njegove unutarnje, dubinske i n t i m e .. Pa za upoznavanje čovjeka, često je upravo amaterizam čimbenik najpotpunijeg prepoznavanja. Zato ga cijenimo te ima nezamjenljivu vrijednost.
Amaterizam je nešto što se radi, proizvodi bez predvidive koristi, narudžbe, prisile, spontano, iz ljubavi, potaknuto iz nutrine čovjekove u času kad emocija prevlada umno racionalne obzire.. Karakterizira ga sam naziv, koji dolazi od riječi a m a r e = ljubiti.
Znači djelovati po svom specifičnom emotivnom pozivu, bez ikakove želje za naknadom ili plaćom, te ima primarno subjektivnu vrijednost, često srljajući u rizik i moralni, materijalni, a i životni .
Najčešće se sa amaterizmom susrećemo u š p o r t u i umjetnosti, kad je jedina naknada za uloženi trud ( pa i sretstva) u prvome redu osobno zadovoljstvo, a sekundarno je priznanje okoline, koje je često upravo suprotno i destimulativno.
Amaterizam je postojao oduvijek ( on je preteča profesionalizma ), a potakla ga je želja za saznanjem i podražavanjem – imitacijom nečega postojećega, te bilježenjem sjećanja na viđeno, a sve uvijek subjektivno i bez naknade.
Prema tomu amaterizam je realizirani odraz duševne slike, težnje nastale po sjećanju u čovjekovoj nutrini, koji će on pokušavati ostvariti - najčešće n e v j e š t o., ali spontano i i s k r e n o .
Tako čovjek zapjeva i pjeva ' ko ptica na grani ', ne zna zašto, no ispoljava svoje unutarnje bitstveno raspoloženje, radostan zbog trenutačnih osjećaja, a glas mu omogučuje to svoje emotivno raspoloženje obznaniti. On je društveno biće, pripadnik čopora istovrsnih, pa kao takav obznanjuje svoje postojanje, možda i nesvjestan p o z i v a koji svojim pjevanjem šalje svima, žudeći za zbliženjem, združenjem sa po emocijama bliskima u čoporu..
Amatersko slikarstvo je analogno pjevanju, izražavanje slikanjem svog raspoloženja k i s t o m i bojama umjesto zvukom.
Kao što je pjevača amatera pijev takav, baš takav kakav njegove glasilnice mogu proizvesti, tako slikaru amateru njegov prikaz kistom i bojom je izraz njegovog subjektivnog poimanja datosti, koje on za vlastito zadovoljstvo slika, upravo tako kako slika., pa je ono uvijek subjektivno, a može biti drugima dopadljivo ili ne, no ono je uvijek izraz rapoloženja svoga a u t o r a ...
Kad mene impresionira neka vizurna datost, želim je zabilježiti , a ostajem i nezadovoljan što moje predočavanje je nezadovoljavajuće , jer tehničko ostvarenje nije u skladu s emotivnom željom, no ipak je to uvijek i s k r e n i pokušaj ..
Tako uz svaku moju sliku postoji emotivno sjećanje, koje ima samo za mene posebnu vrijednost, a slikam bez ambicije da moj uradak bude ikojem drugom proizvađaću sličan, već upravo suprotno, moj uradak mora ostati uvijek prepoznatljivo moj ( aut Caesar, aut nihil ) , iako je to dosta teško, jer kod svakog proizvoda i bez želje autora često proviruje neki prethodnik ! ( U mnoštvu autora nalaze se pojedinci sličnih emocija ).
Moji stihovi ili proza su također samo izraz mojih unutarnjh stremljenja, no za razliku od slikarstva, koje je potaknuto ,ipak, materijalnom vidljivom datosti i potom na bazi vizuelnog dojma prikazano, l i t e r a r n a produkcija je isključivi plod unutarnjeg apstraktnog poriva... Zato poimanje literarnih predodžbi moze biti samo emotivno prihvaćeno / neprihvaćeno, te je stoga mnogo delikatnije za ocjenu i prilagodbu
Tako, dok za sliku mogu kazati z a š t o je nastala - jer me neka v i z u r a ( lice,.
predmet, cvijet, pejsaž ) impresionirala , te sam je zabilježio, s t i h o v i i p r o z a su plod unutarnjeg '' onoga nečega '' što sam po svom neobjašnjivom porivu – nalogu
imao potrebu zabilježiti i obznaniti..
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 09.03.2014. u 14:24 sati.