Nekada davno
u pradavno doba
kad svijetom
nije kraljevala niti
carevala z l o b a
živjeli su Stanko
i susjed mu Janko
Seoski životarili
dobro i nedaču
bratski snosili.
Kada Stanku na brijegu
tuča vinograd potuće
Janko mu iz dola
svoga grožđa pola
bez razgovora dovuće.
Uvijek složni
kako su umjeli i znali
Janku su štalu gradili,
tele Stanku liječili
na radu se pomagali.
Živjeli su kao braća
i bi im nevolja kraća,
Slozi nazdravljali,pili
skromno sretni bili
vedro u budućnost gledali . .
A tada, niotkuda
posvema iznenada
vjetar opaki, zli
al' ko lahor nježni
srca im i duše obgrli…
Petko puti Stanka,
i Ferko Janka,
pa tuđa volja
i zloban savjet
ih razdvoji..
Kad Janku
propadne trava
žarko želi da Stanku
ckne krava.
Gleda Janko
kako sijeno gori Stanku,
a smješka se Stanko
kad oboli dijete Janku
Ne žali što piliče
mu pokla tvor,
samo nek je Stanko
razbio traktor.
Na krovovima im
crijep se ruši
iz glave Janka i Stanka
z l o b a se puši..
Nekad vedru prošlost
zamijeni tmurna budućnost.
Umjesto dva složna brata,
u selu se svađaju
dva jadna H r v a t a
Domoljubac – Zvonimir Tomac , iz zbirke :> OTKRIVANJE <
Suštinska bit života – živog bića – je borba za opstanak. Osnovna manifestacija te borbe je nužnost p r i s v a j a n j a tvari (plinovitih, tekučih, krutih). Svako živo biće, kao osnovni uvjet bivstvovanja mora prisvajati vanjske tvari (tvari izvan svoga bića,izvan sebe samoga) za svoj opstanak, te se to prisvajanje nikakovim postupkom ne može eliminirati bez usmrćenja organizma, odnosno bića.
Prisvajanje je suštinska životna nužda i to ona fundamentalna, najprva koju živi organizam ostvaruje bilo svjesno ili nesvvjesno za svoga trajanja od postanka do smrti. Po prisvajanju upravo kategoriziramo neki organizam kao ž i v ili n e ž i v . Zato često kažemo : prisvajanje je življenje, odnosno sam život… Bez prisvajanja nije moguće ni zamisliti trajanje živučeg organizma.. Ako ne bi bilo prisvajanja, a po tomu postanka,razvoja i prestanka, a vrijedila bi neumoljiva spoznaja da ništa ne može nastati iz ničega, onda bi ili sve postojeće živo moralo biti 'stvoreno' (iz čega ?) na samom početku i nepromjenljivo trajati – bez mogućnosti razvojnih promjena ili ga uopće ne bi bilo. Bilo kakav postanak i evolucija bili bi nemogući, jer sve postojeće živo uvjetuje a k t i v n o s t prisvajanja.
Kad je tako prisvajanje postavljeno u samo središte opstanka (i trajanja živoga) , lako je dalje dograđivati prirodne oblike načina sticanja sretstava za mogućnost prisvajanja.
Prisvajanje prvih ljudi (kao i svih prethodnih živih organizama) bilo je normalno istovjetno današnjem životinjskom i biljnom : uzimanje iz općega obilja , koje ga okružuje (dok obilja ima) , bez razmišljanja o ' p r a v u ' na uzimanje-prisvajanje, ili još manje na ostvarivanje prava 'vlasništva' . . .Logično je da je takovo prisvajanje (takav način života) moglo opstati dok je čovjek mogao svoje životne potrebe namirivati iz općeg obilja za život nužnih datosti. – Do danas je od negdašnjeg relativnog obilja svih potrebnih tvari preostao samo z r a k , kojega, još do sada, se može više ili manje koristiti bez naročito naglašene 'objave' korištenja-prisvajanja. ( Da li su 'smog' , te k i s i k u bocama nagovještaj skorog uvjetovanog korištenja i ove životno nužne tvari ?!)
Budući da je prvi čovjek s razvojem svijesti i rasuđivanja shvatio – vidjevši uzorke u životinjskom svijetu : neki kukci pa i sisavci – da za prisvajanje su vrlo dobrodošle neke 'zalihe', to nije iznenađenje što je i on počeo gomilati zalihe, koje je svjesno ili neodređeno svjesno počeo smatrati svojim p o s j e d o m, nad kojim ima nekakovo 'svoje pravo' odnosno 'vlast', a potom i nekakovim rudimentarnimm vlasništvom, barem u tom smislu da na predmet ima pravo prvenstva i branio ga je za sebe (što čine i žiotinje).
Može se tako pretpostaviti s velikom sigurnosti da su prve zalihe, odnosno predmeti prvoga posjedovanja bile prehrambene namirnice i one tako značile prvo vlasništvo pojedinca koji ih je skupio… Nije teško slijediti dalje smjer razvoja posjedovanja-vlasništva, pa ga proširiti od prehrambenih dobara na obitavališta (također po uzoru na životinje), a zatim su došli predmeti koji pomažu kod pribavljanja hrane, kao neke vrste oruđa i oružja. Ove odmah slijede odjevni predmeti, ukrasi, pripitomljene ževotinje,te nekretnine-posjedi. Tako, od olakšanja nužnog prisvajanja hrane razvilo se posjedovanje te u konačnici vlasmništvo.
Težnja prisvajanja razvija l u k a v s t v o, inventivnost, pronalazaštvo, tehnologiju načina proizvodnje i sticanja, što je zametak općeg progresa. Jedva će se moći zamisliti rođenje bilo kakove stvaralačke ideje, a da joj se očito ili vrlo daleko skriveno, čak možda tek u podsvijesti zakopano ne bi mogla nazrijeti težnja za omogućenjem prisvajanja (koristi).
Prisvajanje je tako osnovni motiv za bilo kakovu čovjekovu djelatnost, odnosno korijen svih djelovanja koje definiramo pod zajedničkim pojmom p r o g r e s .
Zalihe su omogučile i razmjenu,te se način sticanja proširio.
Razvoj svijesti omogučio je shvaćanje da prilagođen predmet može biti korismniji i upotrebljiviji od nađenog prirodnog, te je razumljivo da obrada, dorada i proizvodnja samo pojačava osjećaj za nekakovo pravo na posjedovanje, odnosno sada već svjesniji smisao za vlasništvo nad proizvedenim predmetom Proizvodnjom se razvija razmjena, a ova je vjerojatno brzo evaluira u trgovinu.
Zalihe pak, odnosno postojanje na jednom mjestu, a nemati i željeti, trebati, razvilo je lukavstvo prisvajanja (dolaženje u osjed) gotovog proizvoda iz 'tuđe' zalihe, te smo tako došli do pojma k r a đ e kad se kradljivac osjeća slabijim od vlasnika, odnosno do pojma otimaćine kad se osjeća jačim .
Težnju posjedovanja i vlasništva možemo promatrati kao predradnju biološki-egzistencijalno uvjetovanom prisvajanju, jer doista ima korijen u instinktu opstanka živog bića.
Kad ne bi bilo prisvajanja, vlasništvo ne bi imalo osnovni motiv ni razlog, te ga ne bi ni bilo, a po tomu niti svih onih radnji kojima se ostvaruje.
Kako pak pod progresom razumijevamo upravo pronalaženje lakših (efikasnijih) radnji za postizanje istoga učinka, to bez cilja prisvajanjja ne bi bilo motivacije za unapređenje čovjekovog djelovanja (progresa), kojemu je vlasništvo samo pomoćna faza, kao prirodno skladište, magazin gdje mu je osigurano prisvajanje. Prema tomu vlasništvo je najnormalnija pojava u drušvu, ono omogućuje živpt i kao takovo je n e z a m j e n j i v o . . !
Slijed razvoja težnje za posjedovanjem odnosno vlasništvom najčešće je :
------------------ prisvajanje ničijega,
zamjena i darivanje
obrada, dorada, proizvodnja
kupoprodaja, trgovina, preprodaja
krađa i otimačina …..
Taj slijed približno vrijedi bez obzira da li se radi o nečemu što je praktički jednostavno okupirati i očuvati kao individualno vlasništvo ili pak se razvija kao pravo zajedničkog korištenja 'kolektivnog' vlasništva.
Tako zamišljam prirodni, normalni razvoj težnji i osjećaja za vlasništvom od najprimitiv-nijih vremena pa sve do današnjih dana. Promijenili su se objekti i modificirao način, no bit je ista duboko životno ukorijenjena u osnovnoj potrebi prisvajanja i osiguranja mogućnosti prisvajanja.
Može se još dodati, da tamo gdje pojedinac nije bio u fizičkoj mogućnosti da neku imovinu očuva kao svoju ili da ju sam proizvede, razvilo se individualno pravo p a r t i c i p a c i j e u zajedničkom korištenju zajedničkog dobra, po dogovorenom kljuću.
U razvoju ljudskoga roda, međuljudskih odnosa, društvenih odnosa i običaja, načina proizvodnje, vrjednovanje rada , nastali su i razvijali se pojmovi : etike, humanosti, socijale pa su se razvili društveni sistemi s određenim karakteristikama baš obzirom na sticanje imovine i vlasništva nad imovinom. A društvo je u svojem razvijanju pronalazilo teoretska objašnjenja, pa praktički zaboravljalo suštinu za odnos čovjeka pojedinca ili cijeloga društva prema materijalnim dobrima
Nastale su teorije od sticanja i poimanja individualne, privatne imovine, do večeg ili manjeg negiranja potrebe privatnog vlasništva, te adekvatno s time formulirane su ideologije : od ništa društvena,zajednička imovina, do s v e društvena zajednička imovina …
Ranije je istaknuto da je upravo egzistencijalna nužda prisvajanja bila ta prisila koja je navela čovjeka na stvaralačku i proizvodnu domišljatost, te je jasno po tomu da je slobodna, nesputana pa čak i rizična inicijativa razvoja privatnog vlasnišva uvjet evolucije i put progresa.
Naravno čovjek je kao i ostala sva bića, a priori, nesvjesno. a potom i svjesno sebičan, a kako mu je dana sposobnost kombinatorike, to nije nepojmljivo da će on razvijati svoju sebičnost instinktivno i sasvim normalno do datih granica mogućnosti.
Nažalost sebičnost može bolesno hipertrofirati, te sticanje vlasništva postaje samo sebi svrhom, beskrupulozno, nehumano, surovo. No tada je to b o l e s n a p o j a v a, ne jedina u ljudskom društvu takova ! Ali čovjek je i razuman, te može shvatiti da njegovi interesi mogu biti sasvim suprotni od interesa njegovih bližnjih, te je upravo sam čovjek proklamirao i razvio u svom ophođenju prema bližnjima i sa bližnjima etiku, humanizam, socijalizam, demokraciju uz nažalost i i negativne ekstreme :kapitalizam, totalitarizam,hegemoniju, imperijalizam,, fašizam . . . što samo pokazuje da ČOVJEK NIJE PREDODREĐENO DOBAR , SKROMAN, SAVJESTAN, MARLJIV, NITI N E S E B I Č N O DAREŽLJIV .. Zato društveno pozitivne komponente čovjeklove sebičnosti, kao što su inicijativa, smjelost, proizvodnost, treba omogučavati pomagati i poticati, a negativnim komponentama, kao što su prevlast nad drugim, iskorištavanje drugoga, uz pomoć razuma samoga povjeka i društvenim konvencijama, postavljati razumne i čvrste granice.
U suvremenom društvu krajnosti :sve društveno i sve privatna imovina treba da budu pomirene i u snošljivom odnosu, time da nada u nesputane mogućnosti sticanja imovine, koja je temelj egzistencije i pojedinca i društva omogučuje proizvodnu inicijativu do krajnih socijalnih granica.
Međutim akutno je proklamiranje 'bolje budućnosti' u nekakovom društvu svih jednakih bez o s o b n e imovine (bezvlasničko društvo) :
Thomas Moore : < UTOPIJA > 'Stoga je moje čvrsto uvjerenje da je ukidanje privatnoga
vlasništva jedino sretstvo za ravnomjernu i pravednu raspodjelu dobara i za opće blagostanje
Je li to nagovještaj 'IDEALNE UTOPIJE' ili znači poziv na eliminaciju p r o g r e s a, a po tomu STAGNACIJU I DEKADANSU DRUŠTVENOGA RAZVOJA. što bi u krajnosti bio povratak na najprimitivnije početno stanje ?!!
Kad vlasništvo jest r a d plus i n v e n c i j a , tada nije li nasilno ukidanje vlasništva radi učestvovanja (inih korisnika) u raspodjeli , zapravo želja za prisvajanjem ''kruha bez motike'' , to jest uzimanje tuđega rada i invencije ?
A odakle raspodjela ? Moguća je kad se nađe tuđi puni magazin! A što nakon toga grabeža ??
Tko će bez prisile p u n i t i 'zdjelu za raspodjelu' ? Prisila je ropstvo, degradacija čovjeka, te vodi u apatiju i nazadak. (Zar do danas nema dovoljno iskustva s raznim prisilnim 'kolektivizacijama' i državnim industrijalizacijama, propalim, nerentabilnim kolzozima i zadrugama, u cijelom bivšem 'socijalističkom' –lageru ?)
Samo slobodan čovjek razvija proizvodnu inicijativu, te samim time evoluira u progresu !
Na ovo je upozorio Erich From : > ZDRAVO DRUŠTVO < ''…. tri su grješke u Marksovoj filozofiji :
- shvaćanje da podruštvljavanje sretstava za proizvodnju je dovoljno za pretvaranje
kapitalističkoga u socijalističko društvo
- zanemarivanje moralnogg faktora u čovjeka te da s rješenjem ekonomskih problema
čovjek postaje dobar
- vjerovanje u neposredni dolazak dobroga društva
Prvotno su Marksova filozofija i Fromovo mišljenje bile samo pretpostavke, ali vrijeme, to jest stvarnost, odnosno razvoj YU-društva od 1945-1990 su potvrdili Fromovo mišljenje. Međutim ni From nije uočio suštinu problema, a da li je Marks bio površan ili sebično zlomamjeran morati će tek razotkriti studije o njegovom životu i djelu . .
Notorno je da :
- je bit življenja prisvajanje, te čovjek ne može niti najkraće vrijeme opstati bez njega (na pr. zraka)
- je prisvajanje uvjetovalo inventivni razvoj čovjeka, čega je posljedica vlasništvo
- je vlasništvo suštinski dio čovjekove evolucije i motivacija njegovog progresa.
Je li, onda Marksovo filozofiranje u cjelini promašaj i grješka, ili i ta pogrješna ideologija može biti od koristi na putu traženja izlaza iz očite zablude ?
Grješka je poistovječivanje s t e ć e n e IMOVINE ( vlasništva) sa NAĆINOM STICANJA .. A to su dvije potpuno odvojene kategorije značajki. Imati (imovinu) je životna nužnost neovisna o našoj volji, a način sticanja je variabilan, podložan modifikacijama prema našoj volji …( Jesti –prisvajati- moraju sva živa bića. Međutim da li će žderati otimajući iz usta bližnjih ili pak u okviru nekakovog socijalnog i etičkog ponašanja ('bontona') zadovoljavajući životnu potrebu, stvar je kulture civiliziranoga čovjeka i društvenih uzanci.
Budući da slobodnih dobara za slobodno prisvajanje nema (osim kjoš zraka), to da bi se sticalo najčešće se čovjek služi trampom (i kupnjom), a onaj koji nema drugo mora ulagati svoj rad kao protuvrijednost za ono što želi 'prisvojiti'. To je uobičajeno i smatra se normalnim. Međutim da li će za svoj rad dobiti adekvatnu protuvrijednost ili za mnogo rada premalu naknadu za održavanje života, to već može biti pitanje pravednosti, humanizma, socijalizma…. etike . . .
Izlaz je dakle u razdvajanju tih pojmova, različitih kategorija, te po uvaženju da je imati (vlasništvo – sretstva za hranu i nužne životne potrebe) suštinska , neuklonjiva briga čovjeka, te zato ustremiti svu pažnju na promjenljivu variablu problema ,a to je na naćin sticanja. Tu već možemo (i moramo) ugraditi relevantne etičke,humane, socijalne norme i graničnike, jer zato smo civilizirani ljudi.
Razmotrimo, ipak, bezvlasničku situaciju, no 'prisvajanje nužnih dobara je apsolutum i pojedinac ih mora prisvajati ..No tada to njemu nužno dobro nije njegovo vlasništvo, ali neka je, recimo, omogućeno 'svakomu prema potrebama' … ne pitajući t k o puni zdjelu za raspodjelu ( niti ne uzimajući u obzir ž e l j e , makar čovjek ne može samo vegetirati podmirujući samo potrebe održanja organizma. .. Nastaju pitanja :
--- tko kvantificira potrebu
--- što ako su potrebe veće od zaliha
--- tko diferencira potrebe od želja
--- što, ako se pojavi želja : 'kruha bez motike'
--- hoće li 'politička komisija' rješavati takova pitanja
--- da li uopće i kada pojedinačno prisvojeno postaje privatno vlasmištvo ?
Ako smo konsekventni , te privatnoga vlasništva nema, pa ni onda kad je u tanjuru ili u ustima . A da li onda kad se rastvara i gradi organizam ? Je li taj organizam izgrađen od 'tuđega' materijala vlastiti, ili ako nema privatnoga vlasništva ni to tijerlo nije 'vlastito', pa opnda nije individualno ni slobodno. Nije li ukidanje vlasništva, eto, na kraju i ukidanje slobodne ličnosti, odnosno lične slobode ?
Takovo usmjerenje razvoja ljudskoga društva nije 'otvoreno' još bilo proklamirano (možda supertotalitarizam) , tad bi čovjek pojedinac bio samo društveni r o b o t . No u društvu robota trebati će prikladnih redatelja i komandanata, pa je to primamljiva perspektiva za predvodnike oligarhe bezvlasničke ideologije.
Razgrnemo li sva ta nejasna vela kojima je ovijena 'bezvlasnička ideologija'-budućega blagostanja i raja na zemlji -- ne ćemo li naći u suštini nečiju (odabranika i nekoliko poltrona) težnju za lakšim načinom prisvajanja dobara ?
Prisvajanje je nužnost. Sadrži, doduše, pozitivnu konotaciju i podstrek je ljudskog progresa no i tegobnosti. Zato se javlja težnja za lakšim načinom prisvajanja. A najlakši način je koristiti bez r a d a . Zato želja da ono što s uzima netko drugi osigura. (komunistička demagogija s mitingaškim parolama radnicima o nužnosti sve veće proizvodnosti za ' udarničke značke !')
Rad je najpozitivnija i najstimulativnija djelatnost u cijeloj evoluciji što čini čovjeka čovjekom. Da nije bilo stvaralačke inicijative, kao stalnog podstreka za evoluiranje –homo erectus, habilis, faber – bi li se uopće razvio h o m o s a p i e n s ? A da li bi se današnji homo sapiens-faber mogao za održanje života zadovoljiti prirodnim egzistencijalnim minimumom- da skuplja zrnevlje i pase travu ?
Za bezvlasnički poredak nužna je 'svevišnja' arbitraža (nekakav NKVD ili UDBA ili još svemoćniji) i komanda da određuje i raspoređuje radnike-robote-proizvađače na posao, kontrolira izvršenje, dijeli rezultate rada i tako upravlja nasušnim životom ( tko ima u rukama raspodjelu taj upravlja životom) A tko će raspodjeljivati k o m a n d a n t i m a ??!
Kako valorizirati, na temelju iznesenoga ideologiju i pobornike privatnog bezvlasništva ?
Samo su ih dvije kategorije :
1. naivni lakovjernici, bez vlastitog promišljanja, indoktrinirani nebuloznom ideologjom i obečanjem negda u budućnosti 'pravedne' i obilne raspodjele. To su oni koji uvijek ž e l e više od onoga što mogu sami proizvesti, pa se nerazumno nadaju 'pravednoj' raspodjeli iz zdjele koju će neki drugi (naivac) puniti . . .
2 lukavi, beskrupulozni zločinci-prisvajači 'kruha bez motike'. To su brojni oligarhi ideologije,
'bogomdani' arbitri raspodjele proizvodnje, besramni demagozi, besćutni korisnici
beneficija iz t u đ e g a r a d a.
Djelovanje u tom smislu je z l o č i n prema budućim naraštajima. Na sreću mi ne možemo određivati kako će se buduća pokolenja ponašati, ali možemo bolesnim idejama zakočiti kretanje progresa našega društva , za što će ispaštatii naša djeca. To je već konkretan zločin.
Naša je stvar da što prije izađemo iz zabluda, te odbacimo nebuloze, teoretski i praktički pogrješne ideje i želje (o bezvlasničkom drištvu), jer nam one osujećuju najinventivnije proizvodne snage, a njihova nam je inicijativna p r o i z v o d n j a p o t r e b n a . . . !
¸ Dojduće generacije, pronalaženje društvenog opredjeljenja u kojem će živjeti moraju same dokučiti . . !!
Domoljubac – Zvonimir Tomac , iz zbirke : >SASUŠENI GROZDOVI<
<

Nebo vedro – visoko,
plavo more - duboko
gore zelene - daleke
ubava sela,
njive široke .
Gnijezda su tuj slavuja
i kukavičja jaja. . .
Grobovi junaka
Hrvatskih branitelja
uskoka i hajduka
i svih predaka..
Mnogo ljubavi
i očaja…
sve spleteno,
zagrljeno,
majke domovine
mlijekom okupano.
Tu je raj,
ubav rodni kraj..
šume, vinogradi,
potoci…
jezera, rijeke, planine
krasota su
moje d o m o v i n e
Za nju krvariše
nam djedovi i oci
Tužna nam bi
majka domovina
mila djeca njena
stoljećima nerazum
ponavljaju :
za grijehe n e s l o g e
ispaštaju..
Bože, od iste grude
srodno rođeni,
bliska braća,
kao da smo
tuđini, posvađeni.
Domovino moja,
gorke suze tvoje
krv sinova
i unuka jecaji,
z a v j e t u j e m se,
nisu uzaludni bili !
Evo, sloboda i s l o g a
sretno se grle,
bez podozrenja i jala
m l a d e n c i već
u budućnost hrle.. .
OJ, NAŠA LIJEPA DOMOVINA
LJUBAV, SLOBODA I SLOGA
u cvatu napretka
Tebi nek su AMANET I POPUTBINA..
Domoljubac – Zvonimir Tomac : iz zbirke: > SASUŠENI GROZDOVI <
Put….
krivudavi,
pute moj
bio si dug
U daljinu,
vodio si me
mladog
u tuđinu
U srcu mi osta
''REBERIN''
te potoka nasip
i mali slap..
U brdašcu ''STARIGRAD''
davni kastrum ''KAMENGRAD''
ljupko od zumbula
modro plav . .
Nebeska vedrina,
miris vinograda…
šumica ''MOČILE''
a tik kraj škole
lampa razlupana.
I svega,
mnoštvo svega
i još puno,
puno toga
osta z a g r l j e n o g a ..
Sad drago mi
sjećanje
nadomješta
bivanje,
a čežnja jest
pozdravljanje
grada moga
iz d a l j i n e
Domoljubac – Zvonimir Tomac , iz zbirke : < SASUŠENI GROZDOVI >
Zvonimira Tomca ( kao p o g o v o r )
Autor, koji nas ugodno iznenađuje svojom knjigom odavno više nije početnik, već se i ovaj puta potvrđuje kao plodan i svestrani pisac, koji podjednako vrsmo piše p o e z i j u u rimi, slobodnom stihu, haiku, filozofski esej .
Koristeći u naslovu knjige skrivenu simboliku, treba istaknti da nju treba isčitati i u antipodnom značenju.
''SASUŠENI GROZDOVI'' impliciraju više od vremenskog odmaka, jednog stava spram trenutka rađanja misli ili podfsjetnik nekome. Ti kvintesencirani ''g r o z d o v i'' misaone svijesti i zgusnute refleksije, d a r u j u se, nadaju, ovdje kao pomak prema agonizmu, polemičkom otvorenom sučeljavanjus potencijalnim susretom s drugom misaonom svješću, iskustvom mišljenja. Ta iskrena naklonjenost nagovoru mišljenja intendira mogućem 'novom plodu' starog ''čokota'', na mjestu 'sasušenih grozdova'
Filozofski je um kruna, vrhunac mentalne dimenzije bivstvovanja. U m n a svijest kroz koju je on djelatan, deteminanta je ljudskosti. A filozofska refleksija, kao š'pekulacija, hermeneutizacija, etc, ta svijest je moć osmišljanja egzistencije krozz širenje horizomta znanja, spoznaja, promišljanja kojim se obogaćuje, uzvisuje svjesdni život u znaku kontemplaija, djelovanja kognitivnosti.
Signifikantan je raspon misaonih tema autora.
U prvom eseju : 'NEAKTIVNOST – BESMISLENOST', dotiče problem psihopatologizacije života, koja se rađa iz neaktivnog života. Suprotnost tome je radostan i djelatan život. Naznačena je problematika o nečem što jje naizgled samorazumljivo, ali kroz što pada ili se uzdiže ljudski život u onom svakodnevnom, primiče ppatnji ili vodi k sreći.
U eseju ''LJUBAV JE VJEČNA'' pruža on jednu biologističku interpretaciju, ali s uvidom u onu dublju, duhovnu dimenziju po kojoj i sva u m n o s t i sva f i z i č n o s t su u fenomenu ljubavi.
Raspon tema znakovito ukazuje na široki i n t e r es autora za problematiziranjem temeljnih životnih i duhovnih pitanja.
Zanimljiv je autorov pristup nekom pitanjima ''DEKALOGA'' . On ističe aktualnost toga c o r p u s a sakralne eike u dimenziji socibijaliteta. Uz svu simplifikaiju te teške i zahtjevne problematike,pohvalan je pokušaj refleksije specifično u pitanju odnosa prema ženi i sesualnosti.
Univerzalnost ''DEKALOGA'' nije potrebno posebno isticati, jer on ulazi u apsolutnu primarizaciju perenijalne sakralnosti religijske etičnosi. Etička dimenzija života utemeljena je u duhovnoj dimenziji čovjeka kao duhovnog bića, a u tome je matriks i umnosti i samog filozofskog uma.
Istaknimo i autorovu i n t e n c i j u tiskanja ove zbirke eseja :
'' Eseje treba uzeti kao provokativni podstrek – test – ispit za vlastito razmišljanje . . . '', taj iskreni poziv za dijaloško zajedništvo snažan je razlog za publiciranjem n o v e knjige Zvonimira Tomca ….
Dr.sc. JADRAN ZALOKAR, 4.rujan 2004.
DE GUSTIBUS
Auto, svaki auto imao je svoj razvojni put, no i suvremeno razvijen, tek nakon 'uhodavanja' dostiže svoj optimalni hod.
Hod nakon dostignuća optimuma, malo po malo ulazi u vlastitu regresiju, kad još sve 'štima', ali materijal se 'umori', te je auto, zapravo, prešao fazu optimuma i započinje nazadovanje (regresija). Regresija je prema tomu normalni stadij na putu razvoja.
Možemo se pitati o slijedu o p ć e g razvoja. Logično je da ne može biti regresije (napredovanja), ako nije prije toga postojala progresija ( napredovanje). To vjerojatno vrijedi i za razvoj živih organizama, pa i čovjeka kao konačnog ? prirodnog umnog proizvođača i umne proizvodnje.
U razvoju čovjeka (beziznimno i svih živih organizama i bića) k o n z u m a c i j a je osnovni i nezaobilazni uvjet nastanka i opstanka života kao takovoga. To je van svake sumnje i diskusije, te tek po konzumaciji i potom selektivnim spajanjem nekih čestica se razvija cjelina organizma.. A e v o l u c i j a kaže da prvotno nije bilo gotovih složenih cjelina,pa ako prihvaćamo evolutivni nastanak i razvoj kao takav, neprihvatimo kao prvotno nadnaravno stvaranje gotovih cjelina svih, baš svih organizama, tada su se baš svi organizmi razvijali, tako kako su se razvijali 'stvoriteljevom voljom' živeći, hraneći se, a na određenom stupnju razvoja j e d u ć i jedni druge - sve u zadivljujućoj harmoniji opstanka i razvoja skupne međusobnosti. ( Opstanak lastavice omogučuju milijuni komaraca,kojih samo jedna lasta da održi svoje leglo ptića,treba mnoštvo tisuća…)
Čini se normalnim slijed razvoja : neorganska materija > biljke > životinje . . . Nelogično zamisliv bi bio drugačiji slijed (na pr. neorg.materija > životinje > biljke jer životinje po svom ustroju ne mogu koristiti neorgansku hranu ,te niti postojati prije razvoja bilja, kao svoje hrane Životinje su 'paraziti' na račun biljaka, a neke u 'profiterskoj' evoluciji postaju i svežderi (tu spada i čovjek!), koristeći za svoj razvoj i opstanak m j e š o v i t u biljnu i životinjsku materiju Dio životinjskih vrsta (razvojno 'viših') razvija se na račun svoje životiljske subraće, kao mesožderi i kanibali. Biljne vrste 'mesožderke su rijetke.
Međutim zadivljujuće je kako je cijeli 'prehrambeni lanac' uvijek unutar prirodne normalne ravnoteže, stalno pomažući i potičući evolutivni razvoj svih vrsta.
Mesožderstvo je normalni uvjet za opstanak određenih organizama i kao takov o treba ga poštovti, porihvačati, jer ni jedan organizam ne može prosperirati izvan ekološkog i prehrambenog okvira kojemu je prilagođen tijekom eonskoga perioda svoga razvoja.
. No u m n i čovjek, zbog osiguranja opstanka razmišlja o konzumaciji i količinski i kvalitetno, kako bi na što jednostavniji , lakši i sigurniji način osigurao/omogučio svoj vlastiti opstanak.
Razmatram čovjeka u situaciji ' vegetarijanstva' s pozivom na vegetarijanstvo, te napuštanje 'barbarskog kanibalizma ' i svežderstva s naročitim naglaskom na mesožderstvo. . . Pa pitanje je da li je poziv na vegetarijanstvo razvojno nazadan ?
Naravno NE !
A da li je napredan . .??
On je samo poziv da naš 'automobil' koji upravo optimalno vozi i jurimo bez štednje, žureći naprijed ne osvrčui se što time u b r z a v a m o njegov izlazak iz optimale.
Kako nam je kao umnicima omogučeno špekuliranje, evo p r e t p o s t a v k e kao t e m e za one koji vole špekulirati . . .
P o l a z i š t e je : MESOŽDERSTVO JE KANIBALIZAM !! ČOVJEK SE URAZUMIO , a postupično i svi mesožderi, te je prevladala posljedična situacija : niti jedan organizam ne će živjeti 'jedući' drugi organizam ! - Nema više mesoždera, baš svih : čovjeka, životinja, riba, ptica, kukaca, mikroorganizama !
Možete li špekulativno zamisliti nastalo stanje ?? Bi li to bilo nezamislivo osiromašenje harmoniziranih organskih raznolikosti uz nezamislivu hipertrofiju nemesoždera/vegetarijanaca …
No time nije proces 'protukanibalizma završen ! Tada-nekada na poziv najnaprednijih nemesoždera/vegerarijanaca svi postojeći živi organizmi (pokretni)shvaćaju da žive na račun drugih (nepokretnih)- bilja, koje su također živa bića- doduše većinom nepokretna vezana za određeno stanište i položaj , ali živa.Njihova jedinična stanica je ne samo slična, već analogno-identična stanici pokretnih organizama, što upućuje na istovjetnost prastanice na prapočetku. A opstanak, produženje vrste i mnoge životne funkcije su analogne, no kako su po logici prvotno postojale biljke, a potom životinje, to moramo u ovoj usporednoj analogiji reći da su čovjekova opstojnosna djelovanja analogna onima biljaka i životinja.
Cijelu problematiku psihofizičkih posljedica ostavljam izvan ovoga špekuliranja - eonski duga prilagodba probavnoga trakta , pa dobavljanje hrane, na pr.da bi čovjek nadomjestio hranidbeno samo lončić mlijeka bi morao ,kao slon, samo pasti travu. Naravno moramo špekulirati i o vještačkoj proizvodnji živežnih namirnica iz neorganske materije –što ne bi nazivali nikakoim oblikom 'kanibalizma'.
Pa onda, opet-nekada-tad i ti postojeći organizmi – čisti vegetarijanci od slonova do biljnih uši i mikroorganizama se o d r i č u svoga 'kanibalizma na račun bilja – što je dalja faza osiromašenja nekad bogatstvom naseljenoga zemaljskog prostora.
Eonima nadalje i najmalobrojnije vrste još preoostalih organizama koji mogu koristiti neorganske tvari ' s h v a č a j u ' da su i ti minerali, kemijski elementi i spojevi također ' božja stvorenja' u svojoj atomskoj suštini jedva različita od samih 'žderača' – pa se i ovi ' o d r i č u' svoga kanibalizma i naravno – nestaju . . .
Sada VI, koji ste imali strpljenja ovo pročitati do kraja, o d g o v o r i t e što je po predodžbi ove špekulacije preostalo na planeti z e m l j i ?
N i š t a o r g a n s k o !
Ne podsjeća li VAS ' preostatak' na zapravo p r v o b i t n o stanje NEČEGA- NIČEGA prije prapočetka ?, kad još nigdje nije bilo znakova života ili tek možda je postojala samo IDEJA O ŽIVOTNOJ ' ISKRI' još neoblikovana u živu materiju – stanicu.
Jesmo li ovom šrekulacijom zatvorili krug razvoja ,- koji bi mogao evo, početi ponovno iz početka !
Što reći nakon ove špekulacije o vegetarijanstvu ?
Je li ono progresija ili regresija ?
Tako jednostavno se ne može postaviti ovo pitanje. Regresije nema ako nije postojala progresija. obje su logične na putu razvoja, vezane usročno-posljedično.
Jedino ne bi trebalo da licemjerna farizejština vidi crvenu krv pileta, a ne mari 'bijelu krv' iz upravo u povrtnjaku prerezane glavice mlađahne salate – a jedno i drugo su živi organizmi. Nejednakosti poimanja ima mnogo, jer životinjski organizmi mogu opstati samo na račun organske materije. Markantna nam je kriška kruha u kojoj je koliko zrnja, toliko usmrčenih živih klica dotične krušarice.
Kako ne možemo razvojni put preokrenuti unatrag i zamisliti životinje kao preteče biljaka, jer se nisu naknadno razvile biljke da bi životinje mogle postati vegetarijanci, nego su prethodne biljke uvjetovale razvoj životinja, a ove tek u daljoj razvojnoj fazi od prvotnih vegetarijanaca postale 'komotniji' mesožderi –kanibali. To je dosad poznat razvojni put.
Iz nepromijenjenosti postojanja na razvojnom putu, r a z u m nam otkriva smisao i svrhu razvoja i postojanja pojedinih vrsta. Svih vrsta u teško shvatljivom savršenstvu harmonije, gdje svako zašto ima svoj jedinstveni logičan z a t o . .
Neorganska materija u datim, posebnim uvjetima o m o g u č u j e vlastitu preobrazbu u organsku, a ova pak građu živih bića : biljke, životinje, ljude. Kolikogod je mnogoštošta u toj preobrazbi čovjeku poznato, ipak još 'božanska sposobnost umovanja i iskra života su neuhvatljive.
No ćovjek ne bi bio uman čovjek – homo sapiens – kad ne bi njegov 'sapiens' hipertrofirao, jadno se podizao iznad 'Božjeg ustrojenja' no daleko,daleko od zamišljenog n a d s a v r š e n s t v a , a valjda je realno reći da drugačije ne može biti, jer u konačnici čovjekov se 'sapiens' razvija u mozgu – materiji, te iz samo tih uvjeta nastanka –a tu se usuđujem prorokovati- i ne će moći nikada (dok bude materijalan) dokučiti nematerijalni poredak – nematerijalno savršenstvo , - pa i samu ideju nastanka ..
Naravno progres , koji u nekoj razvojnoj fazi možda prividno postaje regres ( regres je u apsolutnom smislu je zapravo razvojni progres) je neminovan i nezaustavljiv.
Gledano principijelno i biljke i životinje su živi stvorovi, te na samom prapočetku 'subraća' rođeni iz iste pramaterije ,te i danas jednaki 'prah zemaljski'
Po svemu, možda je najprikladnije o v e g e t a r i j a n s t v u reći samo : DE GUSTIBUS – NON DISPUTANDUR, te o d a b i r i p o n a š a n j e prepustiti slobodnoj volji
s l o b o d n i h ljudi - razumnih bića bez nagovaranja i kritike !
U eonskom tijeku i svemir i zemlja i život teče, teče … još postoji i teče uvijek naprijed, a da li to naprijed negdje postaje kružno ,prividno natrag, ne ćemo špekulirati.
Domoljubac – Zvonimir Tomac , - iz zbirke >SASUŠENI GROZDOVI<
P R O L O G
I tada kad je predzimski vjetar iskidao požutjele listove, zapaženi su na golom čokotu loze zaboravljeni s a s u š e n i g r o z d o v i .. . .
Možemo samo razmišljati jesu li nekada, ove sada suhe, pocrnjele, ispucane bobe bile sočne, rumene, slatke, ..mekano poželjne .,.. tu, evo, slučajno zaboravljene.
Ipak nešto nam nameće predodžbu realnog tijeka biološke zakonitosti, BOŽJEG STVARALAŠTVA svega što nazivamo 'božji stvorovi' : biljke, životinje, ljudi u okviru neumitne zakonitosti : nastanak –trajanje- nestanak , pri čemu svaka razvojna faza ima svoju funkciju, a č o v j e k o v r a z u m nam otkriva smisao i svrhu datosti u datom vremenu.
Tako se čini kao da je vrijeme čimbenik presudan za nastajanje nekih tvorbi, pa i čovjekovih misli i promišljanja, koja nastaju kao pahulje snijega oko neke niizčega pojavljene mikročestice u 'praznoj' atmosferi . . .
No, eto, pahulje snijega – nevine zimske nestašne ljepotice – evo tu sada vidljiva, opipljiva stvarnost, doduše nestabilna (kao misao), ali zato čarobnija . . . Tako i uvodni, hipotetski sasušeni grozdovi sada još su tu da potsjete nekog namjernika na nešto postojeće, ali 'zaboravljeno', a ovo ako ne sada, naskoro ne će biti više niti za zapažanje ni za sjećanje…
Zvuči li ovo kao isprika za napisano i ponuđeno ?
N e i s p r i č a v a m s e …
Napisano treba uzeti kao provokativni podstrek – test – ispit za vlastioi razmišljanje ..
Zato, evo, svima vama, baš svima, kako onima kojima će moje ( v a m a) ponuđene špekulacije zazvučati kao suzvučje vlastitog poimanja, tako i onima kojima one pomognu da utvrde s v o j e poimanje, ili sa ponuđenim neslaganje.
Postojanje vlastite svijesti, vlastitog mišljenja je največe dostignuće čovječjeg uma i kao takovo najveća vrijednost, te je za čovjekov opstanak /kao razumnoga bića/ neophodno, pa prema tomu svaki poticaj može biti vrijedan i dobrodošao . . . ---( AUTOR -2004.)
zbirka : >SASUŠENI GROZDOVI <
K A Z A L O S A D R Ž A J A
S T I H O V I : ' RODNOMU GRADU ' , + 'S A M + 'LIJEPA NAŠA''
E S E J I : 'NEAKTIVNOST – BESMISLENOST' +' LJUBAV JE VJEČNA' + 'VJEROVANJE – ZNANJE' +
'ŽIVLJENJE – PRISVAJANJE' + 'DE GUSTIBUS' + 'DEKALOG
'
Domoljubac – Zvonimir Tomac (2004.)
Dragi
Bio si takav
nikako drugačiji,
uvijek takav
brat pravi stariji ..
Jer sudbonosno 'DA'
sestri Ti rekoh prvi,
za tebe postah
veteran
a Ti blago ironičan
Zanosno slušah
plesom elegantno po tipkama
podebelih Ti prstiju
šaranje
arabeski od melodija…
Tad tijelo zalebdi
zvucima poneseno,
van prostora i vremena
slobodom obgrljeno
u treptaje mirisa
zvjezdanih daljina
kad tužna
blijeda zora
ne bješe svanula
No usud kroji vrijeme
gorak je čas :
U nesvjesnom stapanju
ostanka i odlaska
u bolu grimiznog beznađa
i pustoši rastanka
tek snatrenje mi
pruža s p a s …
Gle , ždralovi
već hrle
u bezvremene daljine
i plove
bez osvrtanja
stazama sudbine…
Lebde visoko
kao pozdravi nijemi
iz carstva neumitnosti
s toplinom
Tvog pogleda
punog davnašnje dragosti
I sa milinom
sjećanja
beznadnog očekivanja
onoga,
koga više nema,
a z a ž i v i
u s j e ć a n j u. . ..
Domoljubac - Zvonimir Zomac - iz zbirke
LJUDSKOM SRCU UVIJEK NEŠTO TREBA
ZADOVOLJNO NIKAD POSVE NIJE
ČIM ŽELJENOG CILJA SE DOVREBA
OPET IZ NJEG STO MU ŽELJA KLIJE
( P.Preradobić )
.. Ipak 'nikad' nije ni ovaj puta - n i k a d, jer postoji ponekad,, te makar kratkotrajno sad, . . sa trenutcima, treptajima zadovoljstva.
Ove treptaje treba cijeniti, pažljivo ih njegovati, jer za njih vrijedi živjeti, da se ne dogodi :
----'puzeći i trčeći životom, neprestano tražih sreću. Nikada ju ne spoznah , prije nego što ju zgazih'
Na početku su tek slutnje, eventualno nekakove klice iz nekog 'sjećanja', očekivanja nečega još nedefiniranoga ni identificiranoga, tek buđenje još snenih perceptora i meko ugađanje suzvučja osjetila pred neizvjesnošću.
Želje nisu slučajno (samo pjesnički) smještene u srce, već je time naglašeno da su one suštinski dio samoga bića. Ne nešto stečeno, naknadno proizvedeno ( na pr. u mozgu) već naprotiv prirođeno, kao dio samoga čovjeka i njegove životne funkcije. To uvjetuje i samo zadovoljenje – postizanje zadovoljstva.
Zadovoljstvo se ne može racionalno realizirati, naručiti, razumski ostvariti (razum nužno pomaže ostvarenje uvjeta za postizanje zadovoljstva), makar su sve razumske determinante zadovoljene Zadovoljstvo je autonomni osjećaj potaknut pretežno fizičkim uvjetima i stanjem, ali psihički fenomen.
U fizičkoj stvarnosti svi fenomeni koji se ostvaruju, a podliježu percepciji ljudskih osjetila imaju ogroman (možda nemjerljiv) dijapazon svoga obujma. Međutim samo mali raspon toga obujma je dostupan poimanju naših osjetila, a tek neznatan (prema svemu apsolutumu.veoma mali), dio od toga raspona obujma je za naša osjetila u g o d a n. Prema tomu i sam odabir je nesiguran i treba mnogo strpljenja i umješnosti da se selektira ono što će biti ugodno i što će proizvesti osjećaj zadovoljstva. Na primjer našemu osjetilu vida je ponuđen raspon od totalne tame unutar kompaktne, zgusnute hladne materije do žiže izgarajuće materije ( u plinovotom stanju ili električnoga pražnjeja) . Od toga ogromnoga raspona možemo (bez pomagala) vidjeti neznatno mali interval – od sumraka do osrednjega svjetla – a ugodan nam je tek mali raspon ovoga u nekakovoj sredini 'primjerene' svjetlosti!. Tako isto i osjetilo sluha od ponuđenoga zvučnoga volumena od niskih (dugih) do visokih (kratkih valova) tonova možemo čuti samo veoma ograničen raspon srednjih (jačinu ne uzimam u obzir), a ugodni se tek svode na nekoliko tonova srednje visine i jačine.. Analogno je i sa osjetilima njuha i okusa , te opipa. Osječamo osrednje, a ugodni su samo veoma selektirani i nježni.
Vidimo da je zadovoljstvo ograničeno i ne baš obilato nuđeno.
Pojačani ugođaj zadovoljstva se postiže istovremenim zadovoljenjem ugodnosti što više osjetila. Na pr. u zdravom tijelu, kad svi dijelovi-organi svojom funkcijom i međufunkcijama ostvaruju normalnu predispoziciju za doživljaj, može se uz : prikladno svjetlo,- umirujuću zvučnu kulisu,- osebujan miris,- zavodljv okus,- uzbuđujući opip, javiti u svim stanicama organizma ' treperenje žudnje potaknute odazivom cijeloga psihofizičkoga bića na zov života za jedinstveno sudioništvo u veličanstvenom stvaralaštvu- kao jedinstveni osječaj vrhunskoga zadovoljstva i kao sam ž i v o t stegnut u g r č davanja-primanja življenja.
Međutim, čovjek je psihofizičko biće, što ali u ostvarenju zadovoljstva može biti pri kraju kontraproduktivno .. Naime psihički faktor i misao – svjesno razumsko razmišljanje- kao produkt umnog/ racionalnog rasuđivanja, iako su prethodnim špekulacijama pomogli realizaciju fizičkih pretpostavki, mogu postati z a p r e k a d o ž i v l j a j u zadovoljstva, koji mora biti slobodan, spontan, autonoman, te je ostvariv samo uvjetno, to jest b a z p r i s u t s t v a misli i promišljanja (razumskoj čovjekovoj nadgradnji – na pragu zadovoljstva – dalje prisutstvo je 'zabranjeno'), te se čini da upravo trenutci otsustvovanja promišljanja uvjetuje trajanje zadovoljstva.
Pa, kakav značaj ima funkcija 'racionalnoga' za zadovoljsto?
Isto kao i za sve razumske djelatnosi : kao racionalna priskrba jela, pića, nastambe, higijene,partnera i svega što omogučuje normalni (po mogućnosti konforni) postanak, opstanak i okončanje življenja.
Priprema za ostvarenje užitka je naročito važna iznačajna, te joj često podređujemo sve djelatnosti, a prihvačamo za ostvarenje i rizik i opasnost
.
Budući da se o t s u s t v o misli i promišljanja ostvaruje kratko, to su i zadovoljstva i s k r i č a v o g trajanja ( da je bljesak trajan, bio bi svjetlo i ne tako osebujnoga sjaja !)
Suprotno postignutom osjećaju zadovoljstva n a k o n aktinoga učešća svih čula u pretpripremi za ugodu i zadovoljstvo, osjećaj zadooljstva može se ostvariti i diametralno suprotnim stanjem, to jest uz potpuno i s k l j u č e n j e fizičkih, ćulnih podražaja, u apsolutnom smirenju, totalnim isključenjem svega što bi mogli nazvati životne funkcije, funkcije mišljenja i poimanja, te je takovo stanje l e t a r g i j e jednako zadovoljstvu u apsolutnom smislu što i jest suština zadovoljstva.
Bitno je da je i takovo stanje moguće uz najstrožu zabranu prisutstva misli, jer čim se prišulja neka misao, zadovoljstvo kao takovo nestaje ( 'iz ljudskog srca, u kom taj čas 'već klija sto nosvih želja')
Svi osječaji zadovoljstva imaju zajedničke osobine :
--da su k r a t k o t r a j n i
--da su i s k l j u č i v i
--da su n e m i s l i v i
te tako fizički suprotnih zahtjeva,a za nastanak su u suštini za bit zadovoljstva i s t i - Pojavljuju se kao k r i j e s n i c e u tami postojanja. Zasvijetl i nestaju (rađajući nadu ponavljanja).
Ipak osvrčući se samo na njhovu kratkotrajnost, bila bi nezahvalnost prema prirodi, Stvoitelju, sebi samomu omalovažavanje tih i s k r i c a r a d o s t i i z a d o v o l j s t v a , jer su one, takove kakove jesu, individualno različite, p r o t u t e ž a s kojom stoji u ravnoteži svekoliko naše bivstvovanje između rijetkih trenutaka zadovoljstava (što je kraće to je bitstveno vrijednije ), na kontinuiranoj stazi života ( koju po pretežnoj tegobnosti se naziva 'suzna dolina )…
Te i s k r i c e su vjesnici kristalizirane i tako osjetilno pojmljive svrhe života i najveća vrijednost bitka našega bića. One su po načinu nastanka kao prividne suprotnosti ipak istociljne (različiti su putevi do istoga cilja), pa ostaje n a g a đ a n j e da li bi sjedinjene mogle potpunije zasjati odnosno u zagrljaju spojeni kao DVIJE KRIJESNICE -- ZANOSNI DRHTAJ I KRAJNJI SMIRAJ, dosegnuti b l j e š t a v i l o s u n c a s r e ć e . . . ?!
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke MIRIS INJA
*** EGO SUM ***
Tomac Zvonimir, dipl.inž. u mirovini, biolog šumar po struci ,što objašnjava izbor ideja i okvir špekulacija.
Čovjek u svom vijeku, razvijajući se fizički i psihički susreće se nenamjerno i namjerno s beskrajno mnogo utisaka i s podatcima, koji u konačnici uzrokuju formiranje njegovoga saznanja, spoznanja i u cjelini svjetonazora.
Ti elementi kako pristižu tako se uskladišćuju u čovjeku, večinom bez njegove volje, puneći njegov umni skladišni prostor, te se nekada može dogoditi da se taj prostor sa svojim sadržajem potrese iz neznamkakovoga razloga, pa se pohranjeni podatci i fragmenti uskomešaju izguravajući svoje eventualno zaboravljeno prisutstvo na svjetlo dana. U gužvi tog guranja može se oblikovati i sasim nova špekulacija – ideja recimo :
---- o besmislenosti sticanja saznanja, ako ono ostaje nevidljivo beskorisno uskladišteno,
--- o mogućnosti novoga pristupa dosadašnjim razmatranjima,
--- o obavezi plaćanja 'vozarine' razumnog intelektualnog bića za životno putovanje-- d 'dolinom suza' ,
te čovjek, iako to ranije nije, počinje bilježiti svoja razmišljanja i mogu se pojaviti teme i sadržaji kakove a u t o r prezentira.
No napisano izaziva poimanje i prosuđivanje uvijek u dva smjera : - prema sadržaju, odnosno poruci napisanoga i prema piscu, kao poručitelju, No to je sudbina pisanja,, kod čega autor i djelo ostaju razgoličeni.
Ponuđeni sadržaji- špekulacije, su subjektivni kao misaono-špekulativna konstrukcija, ne još potvrđena, te bez ikakovih pretenzija za prihvačannje ili neprihvaćanje. One su igre u osami, razbibriga i kao takove su privlačne
Kad nam umovanje omogučava takovu djelatnost, ja sam tu mogućnost iskloristio, a vjerujem da bi sličnih misaonih konstrukcija bilo mnogo, mnogo kad bi se još mnogi mislioci /homo sapiensi/ odvažili da svoje misaone proizvode objave .. . Bez obzira na kvalitetu i upotrebivost (realnu korisnost) tih proizvoda, oni pokazuju ogromno bogatstvo mogućnosti našega umnoga stvaralaštva, a saznanje o toj mogućnosti je upravo najvrijednije,
Sama korisnost tih konstrukcija će biti objektini selektor (no što selektirati ako nije ponuđen materijal?) Na koncu zar mnoge, danas priznate 'naučne 'istine nisu u svom prvotnom obliku i vremenu nastajanja bile 'smiješne ebuloze' ?
Svaki čovjek je subjekt za sebe, takav kakav najčešće bez svoje krivice –jest. Možemo ga htjeti upoznati ili ne, prihvatiti ili ne, no njegova razotkrivena rezoniranja mogu nam pomoći kod biranja našega određenja prema njemu i iznesenomu sadržaju .. Prihvatimo li ponuđeno, kao poziv za i g r u s 'kamenčićima-špekulacijama ' u stvaranju neznam kako-voga mozaika, i gr a može pružiti zadovoljstvo . . .pa tko voli . . . !
'
*** ****** ***
zbirka : < MIRIS INJA >
Kazalo sadržaja
HAIKU – HaKaPa 1 – 20 (tristihova)
s t i h o v iI
eseji : 1.NIHIL NOVUM SUB SOLE, 2.IDEJE I IDEISTI, 3.IDEJNI ČAROBNI ŠTAPIĆI,
4.MISLI ZAGONETNI PROIZVOD,, 5.OSNOVNI ČOVJEKOVI NAGONI,
5.NASTANAK PA UMOVANJE, 6.DVIJE KRIJESNICE, 7.DOK DIŠEM-NADAM SE
**********
POGOVOR KNJIZI > MIRIS INJA <
Dr.sc. Jadran Zalokar
Stvaralaštvo je oblik blagoslova ljudskom bivstvovanju. To je ono što kao milost više dimenzije prati čovjeka u njegovoj usvjetovljenosti i podaruje smisao života.
Stvaralaški impetus javlja se u svakoj životnoj dobi. . To nije samo u cvatu mladosti nagovor punine života…. Daimon kreativnosti obilježava ljudski život malim čudima.
Sretan sam što sam to malo čudo otkrio u duši Zvonimira Tomca. Tako je pred ćitaocem i treća knjiga.
Nagovor duše i odaziv uma tvore cjelinu svakogg čina. Autor 'bilježi'i skromno otvara svoju dušu iskrenom čitaocu.
U prve dvije knjige on je pjesnikovao i prepričavao, a zatim i kročio i na haiku stazu. Haiku stazom on korača i dalje. I u trečoj knjizi 'MIRIS INJA' on suptilnim tristihom kazuje svoje posebne trenutke. :
'' ŽDRALOVI LETE VISOKO, / U SRCU SPAVA / SJEĆANJE ''
''NAPUŠTENO OGNJIŠTE / ČEKA DOMAĆINE / IZ TUĐINE ''
''NA PUSTOM BESPUĆU / PUTOKAZ JEDINI / OSTATCI SJEĆANJA ''
Haiku je kvintesenija i njegovih promišljanja, koja hrabro pezentira u ovoj knjizi. Nije to samo izraz mudrosti životne dobi, već i potiho buđenje filozofskoga uma, koji sudbinu življenja prati kratkim reminiscencijama. On je dugim nizom godina 'punio umni skladišni prostor' dok nije punina progovorila slobodnim izrazom eseja. Spremnost na 'razgoličenje' zapravo je poziv nijemi na potencijalni dijalog, ne smo ideracija koja monologizira u sebe zatorena.
Filozofski je um vrhunac mentalne dimenzije. On je skrivena potencija u mentalnosti svakoga čovjeka. A U T O R neobavezno i s dobrom dozom spekulativne igre ulazi u taj prostor umnih konstrukcija neopterećen 'školovanim' predlošcima mišljenja. On promišlja slobodno, nevezano uz kontekste i corpuse filozofskih sustava i načina mišljenja. Umjesto da ga u tome kritički kudimo, mi ga hvalimo, jer tu je posrijedi iskreni pokušaj mišljenja kao umjetnosti doživljaja životnih iskustava kroz vizuru filozofikacije.
Ali, - svjestan ' taštine umovanja' ne vezuje se uz ono mišljeno. On samo prati život svjestan : ''isključivo sunčanih staza nema … normalno su tu i sjene…,pa i zalaz sunca. '' No. smisao nikad ne zalazi ''besmisao je tragedija'' .., jer l j u b a v je uvijek tu, kao i um koji kao neprestano trčkara ili skače kroz život … nesmije potamniti veliki i duboki smisao ljubavi.
'' Dok dišem - nadam se..''' tako autor ispisuje jednu stranicu filozofskih ekskursa u dubine vlastitoga sjećanja.
''Osama, praznina, besmisao '' . . . duša na to ne pristaje, pa ni na um kojim se možda i bori protiv toga…
Simbolikom ''I N J A ' I ' Ž D R A L O V A' karakterizira se putovanje, koje traje, ne posustaje, nadanjem u produženje . .
******* ****** ******
zbirka : > MIRIS INJA <
( Ha-Ka-Pa )
'' DAROVIMA BOŽJIM BREMENITA -/- JELKA -/- NA OGNJIŠTU ISKRI BADNJAK ''
'' ŽELJEZO RĐA SNUBI -/- U SRCU -/- LJUBOMORA LIKUJE ''
'' MOJA DUŠA -/- HAMBAR -/- PREPUN SLOVA I SNOVA ''
'' TIŠINU PLAVE NOĆI -/- RASKIDA -/- KRIJESNICE MUK ''
'' SMRZLA JE NOĆ -/- TIHANO NA OBZORJU -/- ŽMIRKA GRAD ''
'' ŠUMOM VJETAR URLIČE -/- U RAŠLJI -/- VJEVERICA GRICKA ŽIROVE ''
'' NEBESKO SREBRO PUČINU LJUBI -/- K PLAVETNILU -/- HRLE GALEBOVI ''
'' BIJELA KUTA -/-STERILNI SMIJEŠAK -/-UBLAŽENA BOL ''
''POD NEBOM ŽDRALOVI -/- SJEĆANJE -/- U SRCU PRIZEMLJENO ''
''TOPLA PETROVSKA NOĆ -/-S RASCVJETANOG BAGREMA -/- ROSNA ZORA SILAZI ''
Domoljubac – Zvonimir Tomac
POGOVOR KNJIZI > BEZ NASLOVA<
Dr. sc. Jadran Zalokar
Nedugo nakon tiskanja prve knjige, Zvonmir Tomac obradovao nas je novim korakom iz poznatoga u nepoznato.
I kada se pita z a š t o (pisanje) , on potvrđuje da nije 'brodolomac', već plovi sve sigurnije u onome u čemu manifestira/ konkretizira svoje n e v i d l j i v o biće, u onom zapisanom/ubilježenom….
Prebirući po svojim starim 'bilješkama', autor je uspješno ukomponirao 'k r h o t i n e' života u živu cjelinu spisateljskog resentimana, hrabro i ustrajno nalik dostojanstvu 'staroga hrasta'
''u sjenci vjetra, - kuća mala ,- pogurena . . . . ''
''I ždralovi lete, lete, - sa mnogo nade u srcu, - naprijed u kristalnom mraku''
Kroz ta dva ulomka stiha, kao da se prepoznaje život autora nekada/sada, kada je življeno/zapisano i objavio. Taj život na vjetrometini susreta sa zbiljom i maštom, 'stari je hrast' strpljivo podnosio i u muku dostojanstveno se glasao. (Tako prva,tako i druga knjiga).
Posebnu vrijednost ima HAIKU, kojega je autor počeo pisati tek prije kratkoga vremena. Ali što je vrijeme u stoljetnosti hrasta !? Počeo je pisati uz tihi nagovor s haiku senzibilitetom kojega je otkrio u sebi. Tako 'haiku', kao nekim čudom postaje kvintesencija, prepoznata u njegovom spisateljstvu :
. . . ''Čitah haiku, - Ništa ,….- Tada svanu …''
Svanuće je bilo dar neba moćnoj krošnji. -- I niže se pedesetak h a i k u a, kao bisera probuđene duše :
''Noću osvjetljava, - samoću, -komarca sjena ''
''Toplina ljubavi, - vjeđama spuštenim, - vidi sreću ''
''Ormarić crni, - bez ključanice, - šarenilo umnih knjiga ''
''Presveta noć, - snježnim nebom, - umorni ždr alovi plove ''
To su haiku 'ljubavi' (iako u haiku pjesnikovanju nema tematske odrednice.) Autor je odškrinuo pretinac svog pjesmotvorenja ulazeći u dimenziju jednog puta izazova/zavođenja iskreno se predajući nagovoru č i s t e riječi. To je kraj svih drugih puteva, početak novoga puta, koji osvanjuje pod blagoslovom haijinstva.
U tihoj radosti samoprepoznavanja autoru žželimo samo jedno : - da se prepozna i potvrdi kao haiku pjesnik u dugovječnom hodu kroz ovaj život. . . .
zbirka '' BEZ NASLOVA ''
HRVATSKI STIJEG
NESLOGOM JADNO
NA GVOZDU SLOMLJEN
PREMNOGA LJETA
STENJAO SKRIVEN
S L O B O D E S T I J E G
NAGRNULI NA NJ' JOŠ
TERET NEPRAVDE
ROBOVANJA JADE
VAS KAMENJA BRIIEG
POD TEŽINOM SE BUDIO
OD BOLI OKRETAO
POLOMLJENE KOSTI
HRVATSKE KOSTI
UOKOLO SRETAO
NO DANA SRETNOGA
PONOSNO DIGNU
FRANJO NJEGA
NA TVRĐAVE HRID
DRŽAVNOSTI ZID
A USKRSLI KLIKNU:
H R V A T S K A ! H R V A T I !
ŽIV SAM, JA SAM ŽIV!
FRAN, UBLAŽIV NARODA BOL
USKRISIO SVETI SIMBOL,
TE OVAJ USPRAVAN,
STOJEĆI GORDO
SAD BI STRAŠNI DIV.
HRID, FRANJO, I STIJEG,
OVJENČAN TROBOJKOM,
VIJOREĆI S VJETROM
NAŠ JE PONOS – SIMBOL
NEOSVOJIV BRIJEG
NAKON MINULIH MUKA
POUZDANA SMJELA
HRVATSKIH JUNAKA
UZDIŽE IH RUKA.
NEK VJEČNO GORDO VIJORE
DOMOVINE SLAVU ZBORE,
ZAGRLJENI STIJEG, TROBOJKA
I TRUBLJA SLAVOPOJKA :
OJ, HRVATICE, HRVATI,
NA BRANI HRVATSKE STOJMO,
U SLOBODI DRAGOJ SLOŽNI,
NIKOMU VIŠE PODLOŽNI
ZAVJET SLOBODE ČUVAJMO!!!
Domoljubac – Zvonimir Tomac
Zbirka : > bez naslova <
* * * Z A L E T * * *
kOZMOS, stvarnost, okoliš, bilo da obazrivo nude, bilo da nameću, nasilno bombardirajući, primarno čistu bijelu ploču našega bića raznim datostima, one se zbirno vremenom utiskuju u naše poimanje i manifestiraju kao utisci i saznanja
Tu ima između najrazličitijih slika i impresija još mnogo slova, riječi, koje se mogu na različite načine kombinirati u nizove, te čine mnoga manja združenja, koja se mogu dalje nizati i združivati u redove, skupine i sastave, pa čine nove sadržajne cjeline, a ove mogu biti potom prezentirane 'svjetlosti dana' kao naši izdjelci. 'Naši' je opravdno reči, jer doista svaki čovjek ih na svoj način oblikuje, pa zato ista osnovna sirovina daje potpuno različite konačne izdjelke.
No čovjek nije izdvojeni prducent, već on nužno (čak i bez svoje volje) tim svojim izdjelcima daje svoj 'p e č a t' (autorstvo) po kojemu razlikujemo i prepoznajemo samoga stvaratelja – autora . . .
A autor se pak u stvarnosti u b i l j e ž u j e toliko, koliko se objavljivao…
Hoće li mene netko upoznati po ovomu izdjeljku, to nakon objave više ne ovisi o meni …
* * *
Rođen sam 1919. u Koprivnici. Hrvat Podravac. Diplomirao sam na Šumarsko fakultetu u Zagrebu 1941.. Od l947. živim u Rijeci > Hrvat – došljak,furešt- nezatajeni Podravac < Službene potrebe su me kotrljale Gorskim Kotarom i Istrom. Bilo je kako je bilo, da ne žalim što je prošlo. Sada sam u mirovini .. . u miru . . .
* * *
. . . . p a š t o j o š r e č i - o č e m u ? . . . . .
- o životnim perturbacijama, odnosno o življenju ?
Sve je proteklo onako kako je proteklo. Svaki ishod ima svoj duboki logičan uzročno-posljedični slijed, razvoj, posljedak, a sve u okviru bioloških neminovnosti. . .
- o p i s a n j u ?
E, to je nešto na što nemam odgovor. . . .odgovor i sam tražim, no ne mogu priječi osnovno pitanje ' z a š t o ' !
Mislim da o tom pitanju možemo cijeli dan ili vijek časkati, nabacivati razloge i proturazloge no ne vidim da bi nas to imalo približilo nekom jasnom decidiranom odgovoru.
Zašto brodolomac na pučini vesla u jednom smjeru, a ne u drugom, obratnom ? Nikakav orijentir nema , međutim vodi ga NADA da će baš u tom smjeru naći neko određenje ( nada je često varava, a on veslajući ivijek samo naprijed –dovesla na polazište ! Veslajući – misleći naprijed nije zamijetio da se vrti u krugu )
Jesam li i ja isto u polazištu …ili već u zaletu …? Ako je polazište nedefinirana težnja za nekakovim izričajem . . /izričajem č e g a ?/ . . . koje, kakove čije nedorečenosti ?, pa ta težnja (za izričajem) ostaje stalni vapaj bez odjeka , onda je to možda privremeno dobar odgovor na pitanje 'zašto' kad se radi o p i s a n j u . . .
Tehnološki pak gledano sadržaji su 'slučajno' (kao u kaleidoskopu) sklepane cjeline, kad je također teško naći odgovor na pitanje zašto takova kombinacija riječi koja oblikuje takav sadržaj kakav je prezentiran. Mogu samo pretpostaviti da postoji neki nutarnji čimbenik koji je riječi selektirao u dati poredak, s taj čimbenik sam vjerojatno JA sam, odnosno moje nevidljivo biće, koje možda ni ja sam ne poznam, a po kojemu ćete VI ČITATELJI mene prepoznati i možda pamtiti . . .
•
• * * * * pa neka ž d r a l o v i lete, lete – neka visoko plove, plove
• beskraj je prostran, oni samo strasno vole , vole,
• a vrijeme neumitno, - već u s j e ć a n j e zove,…
xxx xxx xxx xxx x
ZBIRKA: > BEZ NASLOVA <
KAZALO SADRŽAJA
p j e s m e : 1.HRVATSKI STIJEG, 2.SJENA VJETRA, 3.NEDOKUČIVI SNOVI, 4.ČAŠA-RAJ,
5.MAJKO OPROSTI, 6.VAMA U TUĐINI, 7.ŽDRALOVA PRELET, 8.BRAČI HRVATIMA,
9.NA ZALAZU, 10.ZIMA
E S E J I I N O V E L E T E : 1.KRALJ JE GOL, 2.RIJEČI GADOSTI, 3.LJUBAV BOGATSTVO,
4.FANTASTIČNA ŠPEKULACIJA, 5.BAŠ----SOTONIJADA, 6. SAN BIAŠE ZBOGOM
H A I K U P O K U Š A J I : tristihovi bez naslova -
Domoljubac – Zvonimir Tomac (2003)
| < | srpanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
