Zvonimira Tomca ( kao p o g o v o r )
Autor, koji nas ugodno iznenađuje svojom knjigom odavno više nije početnik, već se i ovaj puta potvrđuje kao plodan i svestrani pisac, koji podjednako vrsmo piše p o e z i j u u rimi, slobodnom stihu, haiku, filozofski esej .
Koristeći u naslovu knjige skrivenu simboliku, treba istaknti da nju treba isčitati i u antipodnom značenju.
''SASUŠENI GROZDOVI'' impliciraju više od vremenskog odmaka, jednog stava spram trenutka rađanja misli ili podfsjetnik nekome. Ti kvintesencirani ''g r o z d o v i'' misaone svijesti i zgusnute refleksije, d a r u j u se, nadaju, ovdje kao pomak prema agonizmu, polemičkom otvorenom sučeljavanjus potencijalnim susretom s drugom misaonom svješću, iskustvom mišljenja. Ta iskrena naklonjenost nagovoru mišljenja intendira mogućem 'novom plodu' starog ''čokota'', na mjestu 'sasušenih grozdova'
Filozofski je um kruna, vrhunac mentalne dimenzije bivstvovanja. U m n a svijest kroz koju je on djelatan, deteminanta je ljudskosti. A filozofska refleksija, kao š'pekulacija, hermeneutizacija, etc, ta svijest je moć osmišljanja egzistencije krozz širenje horizomta znanja, spoznaja, promišljanja kojim se obogaćuje, uzvisuje svjesdni život u znaku kontemplaija, djelovanja kognitivnosti.
Signifikantan je raspon misaonih tema autora.
U prvom eseju : 'NEAKTIVNOST – BESMISLENOST', dotiče problem psihopatologizacije života, koja se rađa iz neaktivnog života. Suprotnost tome je radostan i djelatan život. Naznačena je problematika o nečem što jje naizgled samorazumljivo, ali kroz što pada ili se uzdiže ljudski život u onom svakodnevnom, primiče ppatnji ili vodi k sreći.
U eseju ''LJUBAV JE VJEČNA'' pruža on jednu biologističku interpretaciju, ali s uvidom u onu dublju, duhovnu dimenziju po kojoj i sva u m n o s t i sva f i z i č n o s t su u fenomenu ljubavi.
Raspon tema znakovito ukazuje na široki i n t e r es autora za problematiziranjem temeljnih životnih i duhovnih pitanja.
Zanimljiv je autorov pristup nekom pitanjima ''DEKALOGA'' . On ističe aktualnost toga c o r p u s a sakralne eike u dimenziji socibijaliteta. Uz svu simplifikaiju te teške i zahtjevne problematike,pohvalan je pokušaj refleksije specifično u pitanju odnosa prema ženi i sesualnosti.
Univerzalnost ''DEKALOGA'' nije potrebno posebno isticati, jer on ulazi u apsolutnu primarizaciju perenijalne sakralnosti religijske etičnosi. Etička dimenzija života utemeljena je u duhovnoj dimenziji čovjeka kao duhovnog bića, a u tome je matriks i umnosti i samog filozofskog uma.
Istaknimo i autorovu i n t e n c i j u tiskanja ove zbirke eseja :
'' Eseje treba uzeti kao provokativni podstrek – test – ispit za vlastito razmišljanje . . . '', taj iskreni poziv za dijaloško zajedništvo snažan je razlog za publiciranjem n o v e knjige Zvonimira Tomca ….
Dr.sc. JADRAN ZALOKAR, 4.rujan 2004.
DE GUSTIBUS
Auto, svaki auto imao je svoj razvojni put, no i suvremeno razvijen, tek nakon 'uhodavanja' dostiže svoj optimalni hod.
Hod nakon dostignuća optimuma, malo po malo ulazi u vlastitu regresiju, kad još sve 'štima', ali materijal se 'umori', te je auto, zapravo, prešao fazu optimuma i započinje nazadovanje (regresija). Regresija je prema tomu normalni stadij na putu razvoja.
Možemo se pitati o slijedu o p ć e g razvoja. Logično je da ne može biti regresije (napredovanja), ako nije prije toga postojala progresija ( napredovanje). To vjerojatno vrijedi i za razvoj živih organizama, pa i čovjeka kao konačnog ? prirodnog umnog proizvođača i umne proizvodnje.
U razvoju čovjeka (beziznimno i svih živih organizama i bića) k o n z u m a c i j a je osnovni i nezaobilazni uvjet nastanka i opstanka života kao takovoga. To je van svake sumnje i diskusije, te tek po konzumaciji i potom selektivnim spajanjem nekih čestica se razvija cjelina organizma.. A e v o l u c i j a kaže da prvotno nije bilo gotovih složenih cjelina,pa ako prihvaćamo evolutivni nastanak i razvoj kao takav, neprihvatimo kao prvotno nadnaravno stvaranje gotovih cjelina svih, baš svih organizama, tada su se baš svi organizmi razvijali, tako kako su se razvijali 'stvoriteljevom voljom' živeći, hraneći se, a na određenom stupnju razvoja j e d u ć i jedni druge - sve u zadivljujućoj harmoniji opstanka i razvoja skupne međusobnosti. ( Opstanak lastavice omogučuju milijuni komaraca,kojih samo jedna lasta da održi svoje leglo ptića,treba mnoštvo tisuća…)
Čini se normalnim slijed razvoja : neorganska materija > biljke > životinje . . . Nelogično zamisliv bi bio drugačiji slijed (na pr. neorg.materija > životinje > biljke jer životinje po svom ustroju ne mogu koristiti neorgansku hranu ,te niti postojati prije razvoja bilja, kao svoje hrane Životinje su 'paraziti' na račun biljaka, a neke u 'profiterskoj' evoluciji postaju i svežderi (tu spada i čovjek!), koristeći za svoj razvoj i opstanak m j e š o v i t u biljnu i životinjsku materiju Dio životinjskih vrsta (razvojno 'viših') razvija se na račun svoje životiljske subraće, kao mesožderi i kanibali. Biljne vrste 'mesožderke su rijetke.
Međutim zadivljujuće je kako je cijeli 'prehrambeni lanac' uvijek unutar prirodne normalne ravnoteže, stalno pomažući i potičući evolutivni razvoj svih vrsta.
Mesožderstvo je normalni uvjet za opstanak određenih organizama i kao takov o treba ga poštovti, porihvačati, jer ni jedan organizam ne može prosperirati izvan ekološkog i prehrambenog okvira kojemu je prilagođen tijekom eonskoga perioda svoga razvoja.
. No u m n i čovjek, zbog osiguranja opstanka razmišlja o konzumaciji i količinski i kvalitetno, kako bi na što jednostavniji , lakši i sigurniji način osigurao/omogučio svoj vlastiti opstanak.
Razmatram čovjeka u situaciji ' vegetarijanstva' s pozivom na vegetarijanstvo, te napuštanje 'barbarskog kanibalizma ' i svežderstva s naročitim naglaskom na mesožderstvo. . . Pa pitanje je da li je poziv na vegetarijanstvo razvojno nazadan ?
Naravno NE !
A da li je napredan . .??
On je samo poziv da naš 'automobil' koji upravo optimalno vozi i jurimo bez štednje, žureći naprijed ne osvrčui se što time u b r z a v a m o njegov izlazak iz optimale.
Kako nam je kao umnicima omogučeno špekuliranje, evo p r e t p o s t a v k e kao t e m e za one koji vole špekulirati . . .
P o l a z i š t e je : MESOŽDERSTVO JE KANIBALIZAM !! ČOVJEK SE URAZUMIO , a postupično i svi mesožderi, te je prevladala posljedična situacija : niti jedan organizam ne će živjeti 'jedući' drugi organizam ! - Nema više mesoždera, baš svih : čovjeka, životinja, riba, ptica, kukaca, mikroorganizama !
Možete li špekulativno zamisliti nastalo stanje ?? Bi li to bilo nezamislivo osiromašenje harmoniziranih organskih raznolikosti uz nezamislivu hipertrofiju nemesoždera/vegetarijanaca …
No time nije proces 'protukanibalizma završen ! Tada-nekada na poziv najnaprednijih nemesoždera/vegerarijanaca svi postojeći živi organizmi (pokretni)shvaćaju da žive na račun drugih (nepokretnih)- bilja, koje su također živa bića- doduše većinom nepokretna vezana za određeno stanište i položaj , ali živa.Njihova jedinična stanica je ne samo slična, već analogno-identična stanici pokretnih organizama, što upućuje na istovjetnost prastanice na prapočetku. A opstanak, produženje vrste i mnoge životne funkcije su analogne, no kako su po logici prvotno postojale biljke, a potom životinje, to moramo u ovoj usporednoj analogiji reći da su čovjekova opstojnosna djelovanja analogna onima biljaka i životinja.
Cijelu problematiku psihofizičkih posljedica ostavljam izvan ovoga špekuliranja - eonski duga prilagodba probavnoga trakta , pa dobavljanje hrane, na pr.da bi čovjek nadomjestio hranidbeno samo lončić mlijeka bi morao ,kao slon, samo pasti travu. Naravno moramo špekulirati i o vještačkoj proizvodnji živežnih namirnica iz neorganske materije –što ne bi nazivali nikakoim oblikom 'kanibalizma'.
Pa onda, opet-nekada-tad i ti postojeći organizmi – čisti vegetarijanci od slonova do biljnih uši i mikroorganizama se o d r i č u svoga 'kanibalizma na račun bilja – što je dalja faza osiromašenja nekad bogatstvom naseljenoga zemaljskog prostora.
Eonima nadalje i najmalobrojnije vrste još preoostalih organizama koji mogu koristiti neorganske tvari ' s h v a č a j u ' da su i ti minerali, kemijski elementi i spojevi također ' božja stvorenja' u svojoj atomskoj suštini jedva različita od samih 'žderača' – pa se i ovi ' o d r i č u' svoga kanibalizma i naravno – nestaju . . .
Sada VI, koji ste imali strpljenja ovo pročitati do kraja, o d g o v o r i t e što je po predodžbi ove špekulacije preostalo na planeti z e m l j i ?
N i š t a o r g a n s k o !
Ne podsjeća li VAS ' preostatak' na zapravo p r v o b i t n o stanje NEČEGA- NIČEGA prije prapočetka ?, kad još nigdje nije bilo znakova života ili tek možda je postojala samo IDEJA O ŽIVOTNOJ ' ISKRI' još neoblikovana u živu materiju – stanicu.
Jesmo li ovom šrekulacijom zatvorili krug razvoja ,- koji bi mogao evo, početi ponovno iz početka !
Što reći nakon ove špekulacije o vegetarijanstvu ?
Je li ono progresija ili regresija ?
Tako jednostavno se ne može postaviti ovo pitanje. Regresije nema ako nije postojala progresija. obje su logične na putu razvoja, vezane usročno-posljedično.
Jedino ne bi trebalo da licemjerna farizejština vidi crvenu krv pileta, a ne mari 'bijelu krv' iz upravo u povrtnjaku prerezane glavice mlađahne salate – a jedno i drugo su živi organizmi. Nejednakosti poimanja ima mnogo, jer životinjski organizmi mogu opstati samo na račun organske materije. Markantna nam je kriška kruha u kojoj je koliko zrnja, toliko usmrčenih živih klica dotične krušarice.
Kako ne možemo razvojni put preokrenuti unatrag i zamisliti životinje kao preteče biljaka, jer se nisu naknadno razvile biljke da bi životinje mogle postati vegetarijanci, nego su prethodne biljke uvjetovale razvoj životinja, a ove tek u daljoj razvojnoj fazi od prvotnih vegetarijanaca postale 'komotniji' mesožderi –kanibali. To je dosad poznat razvojni put.
Iz nepromijenjenosti postojanja na razvojnom putu, r a z u m nam otkriva smisao i svrhu razvoja i postojanja pojedinih vrsta. Svih vrsta u teško shvatljivom savršenstvu harmonije, gdje svako zašto ima svoj jedinstveni logičan z a t o . .
Neorganska materija u datim, posebnim uvjetima o m o g u č u j e vlastitu preobrazbu u organsku, a ova pak građu živih bića : biljke, životinje, ljude. Kolikogod je mnogoštošta u toj preobrazbi čovjeku poznato, ipak još 'božanska sposobnost umovanja i iskra života su neuhvatljive.
No ćovjek ne bi bio uman čovjek – homo sapiens – kad ne bi njegov 'sapiens' hipertrofirao, jadno se podizao iznad 'Božjeg ustrojenja' no daleko,daleko od zamišljenog n a d s a v r š e n s t v a , a valjda je realno reći da drugačije ne može biti, jer u konačnici čovjekov se 'sapiens' razvija u mozgu – materiji, te iz samo tih uvjeta nastanka –a tu se usuđujem prorokovati- i ne će moći nikada (dok bude materijalan) dokučiti nematerijalni poredak – nematerijalno savršenstvo , - pa i samu ideju nastanka ..
Naravno progres , koji u nekoj razvojnoj fazi možda prividno postaje regres ( regres je u apsolutnom smislu je zapravo razvojni progres) je neminovan i nezaustavljiv.
Gledano principijelno i biljke i životinje su živi stvorovi, te na samom prapočetku 'subraća' rođeni iz iste pramaterije ,te i danas jednaki 'prah zemaljski'
Po svemu, možda je najprikladnije o v e g e t a r i j a n s t v u reći samo : DE GUSTIBUS – NON DISPUTANDUR, te o d a b i r i p o n a š a n j e prepustiti slobodnoj volji
s l o b o d n i h ljudi - razumnih bića bez nagovaranja i kritike !
U eonskom tijeku i svemir i zemlja i život teče, teče … još postoji i teče uvijek naprijed, a da li to naprijed negdje postaje kružno ,prividno natrag, ne ćemo špekulirati.
Domoljubac – Zvonimir Tomac , - iz zbirke >SASUŠENI GROZDOVI<
Post je objavljen 20.07.2013. u 12:56 sati.