Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

srijeda, 30.05.2012.

VAŽNI POZIV (2)

Maturanti gimnazije u Koprivnici iz 1937. godine :
cure: Ambrinac,Burec,Dadasović,Horvat,Jovanović,Kovačic,Ožanić,Šavor
dečki : Budisavljević,Dorić,Gros,Horvat,Jurović,Kajić,Marković,Martinušić, Nikša, Plazek, Šajer, Šipek, Škorjanec, Tomac, Trnski Vedriš, Vrban D,Vrban P. - (krivo ime ? oprostite, ispravite !) pa se javite. Proslaviti ćemo, samo u eteru, nakon 75 godina naše mladenačko zajedništvo ! Javite se !
zvonimr.tomac@ ri.t-com.hr
30.05.2012.

nedjelja, 27.05.2012.

VAŽAN POZIV

MATURANTI GIMNAZIJE u Koprivnici iz 1937. godine. NAŠA je 75. godišnjica kako smo se zadnji puta zajednički rukovali pred našom gimnazijom. JAVITE MI SE.

zvonimir.tomac@ri.t-com.hr

nedjelja, 20.05.2012.

GRADU K O P R I V N I C I

Mojemu rodnomu gradu
Gradu moje mladosti
Mojega nezaborava gradu
Gradu mojega konačnog počivališta

Izblijedjele s l i č i c e sjećanja

Kad osta malo sjećanja, a mnogo maštanja, što je ostalo negdje daleko postaje blisko i uz za-tvorene oči tu je najbliže, kraj mene,uz mene u mom snatrenju.
Naravno to su mladi dani bezbrige i jedva propupale mladenačke emocije, stidljive, nepokazive naklonosti kao slutnja 'tajne' zaljubljenosti . . .
T a d a ,sve ONE (cure) su ' koze' /kako one nas nazivaju neznam, pitaj njih !/, ali jedna, samo jedna to nije, jer ona je, . . ona je . . . hm . ...ni prošaptati neću, tek samo u primislima, bojažljivo si obznaniti ... moja ...ljubav ....
A što je ljubav uopće niti ne slutim, tek samo znam da ima najljepše oči, nos, stas, da postajem' bezrazložno' (?) zbunjen, bez riječi,žude-ći blizinu, a strahujući od nje. Zašto ? zato jer je to slutnja iznenadnog nailaženja, rođenja onoga nepoznatoga nejasnoga životnoga stremljenja......
ljubavi. Ljubavi, koja će uskoro postati životni smi-sao !
Eto naviru sličice, kao u kaleidoskopu bez reda, zbrkane, a to su krhotine davnašnje životne stvarnosti pa tko voli : ' t a k o v a m j e n e k o č b i l o ' . . . . .
Tu značajnu obznanu 'posuđujem' od naslova malih izdanja pričica i bajki šro ih je po-četkom dvadesetog stoljeća,te nakon prvoga svjetskoga rata izdavala tiskara,knjigovežnica i papirnica „Vinko Vošicki“ u Koprivnici. . .
Te pričice i bajke rado su kupovali mnogi građani i seljani da bi ih čitali pa djeci prepričavali.
Bile su to pričice i bajke bez očite surove zl o b e, agresije, krvoprolića, tek sa šaljivom naivnošću, poučne i moralno odgojne . „ Pa ako to nije baš tako bilo ugodno i umirujuće je čitati. Nikoga ne upućuje na zlo i razaranje,već uvijek nagrađuje dobrotu i moral. Zato ih rado čitam na dječje i moje zadovoljstvo ..“
A stvarnost je , kako za djecu, tako i za roditelje imala bodlje s brigom za obiteljski op-stanak i dječje školske obaveze . .
Ipak bilo je ...kako je bilo . . .nekako je bilo..
Preživjeli smo i odrastali smo ...uz razbijanje lopti i susjedovih prozora, deranja hlaća i sa raskrvarenim

koljenima.. Mali đaci - male brige, veliki đaci –brige
veće , iz godine u godinu, iz razreda u razred. Zaključno u Koprivnici s 'velikom maturom',a potom
' a k a d e m i č a r i ' u „ KLUBU AKADEMIČARA' angažirani u održavanju tadašnje k n j i ž n i c e i posudbene biblioteke, te jednom godišnje (u vrije-me poklada) priredbom ' gala p l e s a akademičara' . . . .u dvorani 'DOMOLJUB' s gosto-vanjem nekog značajnog imena iz umjetničke zbirke (na pr. jednom tada poznate uspješne zagre-bačke glumice V e r e M i s i t e ) . A Koncert-Ples akademičara bijaše koprivnički kulturni dogođaj s izložbom- smotrom samo novih toaleta i posebnih kreacija najčuvenijih švelja za koprivničke dame i tek čarobno ispupale djevojke , te je svaki ples u dvorani bio ' v j e n č i ć najljepšeg mirisavog cvijeća ' oduševljeno pozdravljen pljeskom !

>>>><<<<

Naravno s godinamai grad se mijenjao.
Na pr. u Starogradskoj ulici p u t s debelom ljetnom prašinom postao jei makadamska c e s t a urba-nistički definirana sa zavaljanim tucanikom ( još bez asfaltnog sloja) oslobođena debelog sloja prašine -ili poslije kiše debelog blata . . . na žalost nas ulične dečurlije, koja bi jurcajući po prašini --

(isto kao rijetko prolazeći kamion) uspješno podizali oblake prašine, odnosno ostvarivali pravo zamagljivanje da se kroz taj oblak samo čula krika, a nije se vidjelo niti kuda juri dječji izvor krike i galame
Tada se ulica smirivala i skoro opustjela tek po zalazu sunca u prvom mraku kad bi ostala bez djece ,te samo još s rijetkim prolaznicima . . .

oooOooo

T a r a š ć i c e .. od 'baždarske vage' do kolodvora
samo staza- putić kroz prostrano polje – oranice kukuruza, jećma , djeteline --- sve u obruču grada, a eto u 'prirodi' za predvečernu šetnju bez asfalta
Tako je to bilo valjda zato da bi stari nostalgičari mogli raspravljati kako je urbanizacija i presitna parcelacija s izgradnjom taj u gradu pri- rodni zeleni prostor zauvijek prenamijenila , te i proširena gradska jezgra postala adekvatno zagušena . . . .

xxxxxXxxxx

Nisam ga tada smatrao značajnim, bio je mjesto skraćenog prolaza, šetnje dokonih kojih nije bilo (!) i 'ponekog susreta' . Staze i aleje s drvećem i ponešto grmlja tek toliko da se prekine vizura indiskretnog pogleda,a omogući poneki za-gled i možda bojažljivi pozdrav ..
To je u najstrožem centru grada , gradski ponos koprivnički p a r k .
A taj park bio je u 'ono' vrijeme jedan od ljepših,dobro uređenih zelenih prostora sa lijepim paviljonom, cvjetnim 'rondelon' i vodoskokom, pros-tran i kao takav u r e s grada.
O parku se brinuo i uređivao ga gradski vrtlar m a j s t o r FLATZ.
Održavao je i manji 'glas-haus' (staklenik) gdje je uzgajao cvjetnice i sadnice, te se moglo uvijek tu naći- naručiti prigodni buket i vijenac....
Sjećam se jednog njegovog duhovitog aranžmana,velikog buketa,ljeti za imendan jednoj gospođi od samog povrća : dominantne stabljike s crvenim plodovima paradajza (rajčice) uz stabljike sa zelenim paprikama, duge žute mahune graha, plavi patliđan,naranđasti šiljati korjen mrkve,kratke mahune graška i možda još 'što, sve uklopljeno velikim listovima hrena, sa nekoliko grančica poluzrelih boba višanja i metlicama kopra pa još sa mnogo lišća peršina ...!
Duhovito za prepričavanje u 'ono' doba kad još građani nisu bili 'otuđeni' svaki sa svojim autom i televizorom . . !

<<>>
Pa automobili i televizori, postupično i nenapadno, skoro tiho i tajno preuzimaju dominaciju, te je baš pomoću njih u brzom tijeku godina,umotana kao u nenapadnu ambalažu, jurila i naša stvarnost da bi dospjela danas dovde gdje upravo jesmo, jedva svjesni novonastalog stanja na koje nas upozorava savinuta kičma i pomanjkanje poznatih lica . . .
Doduše, njihove tragove : imena s gdje kojom slikom može se još sresti samo kod Svetoga Duha u šepkavoj, mirnoj šetnji i samo u mašti ponovno oživotvorenih davnašnjih susreta i događaja. .
A kod Sv.Duha možda se najasnije vidi promjena, budući da je od nekad dosta skromno narijetko rasutih kamenih-betonskig gromada, danas rastlinje uz mramor dojam mirnog, urednog pa i p o ž e l j n o g počivališta ...
Počivališta, gdje se sve nostalgije ,želje i čežnje smiruju ponovno u maštanom društvu, nakon proteka godina bliskih mi Mirkeca, Štefeka, Krune, Frante, Slavka, Iveka, pa isto tako i onih kojih ni imena ni slike ne nalazim,a negdje tu ili na sličnom su mjestu.
Naravno tu je i ljepša polovica ondašnje stvarnosti Beba, Zlatika, Pava, Slavica, Ljerka,Zdenka ,Mira ,
Nevenka, Vlatka, Dragica, Verica i još, još mnogih ruža, cvijeća, tulipana i trnova davnašnjeg glasnog mladenačkog ukrasa graskog, koprivničkog 'korza' u predvečernjim satima , prije nego što se oglasi ' Zdravomarija ', te ulice opuste. Neprimjereno je bilo sresti djevojku u večernjem mraku. Dopušteno je još samo pod prozorom diskretno poželjeti ' laku noć '

<<<<
Eto kaleidoskopskih sličica iz sadržaja „ t a k o v a m j e n e k o č b i l o “ , a danas se još samo rijetki toga sjećaju, pa i samo sjećanje odlazi u z a b o r a v , te kako nema svjedoka tako vjerojatno nije ništa niti bilo !!

Xxxx
Oo
V

Domoljubac - Zvonimir Tomac

REMINISCENCIJE U DOKOLICI

Ne pisati ili nešto ipak napiskarati ? Zašto ne ....?
Niska gusta magla već iza najbližik kuća zastire pogled i horizont vidokruga skraćuje na neposrednu blizinu. U magli ne vidim more, nema barki, nema otoka. Tmurno , jednoilko sivo- bezbojno nebo, nevidljivo ... Kao da se bliži Božić, no tada bi umjesto magle bijeli svepokrivač sleđenim pipcima zalijepljen po krovovima, krošnjama oklijevao čekajući da ga nejaka kiša teško ispere , no danas nije Božić.
Neveseli ugođaj budi želju za malo vedrine i plavetnila, a topla peć je središte postojanja. Uz peć šalica vreloga čaja i na koljenima nečitana knjiga biografija : ' rodili se ,, uz rijetke, kratke trenutke zadovoljstva, borili se sa postojećim / nepostojećim problemima , ...umrli i zaboravljeni ! zaborav je ljudska sudbina : ništavilo i blagodat (kako za koga !) A evo, dokono trajanje upravo je zgušnjeno : sve u '' s a d a '' i bezvremenost , te prolazi. .
A sličice ,ko bezbrižne, nestašne ptičice jure noseći godine i desetljeća, sve u jednom kaleidoskopskom zamahu, te je tu istovremeno i djetinjstvo i starost cijelog jednog života.
Dokono vrijeme je i vrijeme nekakovog čekanja. Čekanja čega ?
Možda zvekečućih reminiscencija ? Reminiscencija, koje kad zatvorim oči, one postaju sve nestrpljivije, žureći istrgnuti iz puta zaborava . .. baš ' to' ' ! baš ono čega više nema , a bilo je to jedan život !

Od danas – davno, pradavno bijasmo gimnazijalci – đaci bezbrižnjaci ....
Našli smo se , bez traženja, u istom razredu....
Ti nježna crnka, za moj interes posebna, a povučena, najtišeg govora, jedva čujnog od kraja do kraja razreda ( Pa i profesor, ako je htio čuti što govoriš morao je doći bliže k tvojoj klupi , jer opomena da govoriš glasnije nije koristila.)
Razred s tri reda klupa: lijevo uz zid do peći dečki, a cure desno uz stranu s prozorima.
U istoj sobi , ali daleki s kraja na kraj , od peći do prozora. Niti se znali niti poznavali niti razgovarali ,tek bivali, sticajem okolnosti u istom razredu, istoj gužvi, strahu, očekivanju, znanju i neznanju
Susretali se s istim školskim problemima, a kako se ' službeno ' nismo upoznali, to nismo niti razgovarali.
Ti sa curama, a ja sa dečkima. Svaki po svome i na svoj način u borbi za ocjene, ocjene, a ocjene bijahu tada glavne, a đaci ko svi đaci : rijetki što sve znaju,,te drugi kako-tako, te još poneki što obično neznaju, ali kojiput znaju ! te su i ocjene razreda šarolike no pretežno prolazne, kao dani što prolažahu i mi šesti razred ostavismo

Sedmi bijaše značajniji, mi ozbiljniji . U istom prostoru, ali još daleki, zagledavali se češće, više, duže, samo zagledavali, a najduže bi kad Ti 'Slavka' , a ja 'Velimir' u Nušićevom 'doktoru' (školskoj pretstavi) zaljubljenje glumismo.Kako zaljubljenje (moje) postajaše sve stvarnije, ja ga neuspješno skrivam i sve lošije glumim. Profesor-režiser je htio drugo, a ja ,pa i Ti skrivajući stvarnost, ne mogosmo glumiti-pokazi-vati kao izdajstvo naše rađajuće se intimne emocije, i drhtaje srca, nenaviklih na javnost, te Nušičeva i režiserova ideja osta blijeda,neizražena nedorečena, ali zbliženje na probama posta moja intimna ugoda i čežnja ... sada očita i teško prikrivajuća.
Tako u borbi za ocjene s jedne strane, a skrivajući probuđene emocije prođe sedmi razred
Nema školske napetosti, ali niti zajedništva u istoj učionici i blizini.. Školske su ferije. Radost svih đaka, a ja želim da što prije prođu.
Otišla si na ljetovanje, a ostavila mi prazninu i čežnju, prave uvjete da se od nikuda pomoli sumnja i crvić ljubomore, koja razvije srdžbu i razjeda mekano tkivo, moje emocije nesvjesno željne da bude nazvana ljubav...Zato po povratku na korzu kod 'slučajnog' susreta samo . 'zdravo' – hineći nehaj , stisnutog srca .

No sad smo u osmom razredu.
Zagledavam češće prema prozoru, nego prema školskoj ploči, sretno zadovoljan što sam se ohrabrio,poslije nastave, podržati Ti Tvoj kaput, kad mi budeš tako blizu,da mogu osjetiti miris Tvoje kose. Interesantno je da me nisu smetale poruge kolega zbog moje poslužničke ' dužnosti ' Baš naprotiv ugo-da u zadovoljstvu da Tebi nešto činim i ne sustežem se to pokazati...( Bilo je to anticipiranje mojega odnosa : ''s v e za Tebe'' !)
No na kraju osmog je 'matura' , te u brizi za ocjene dani brzo prolaze sa nesvjesnom slutnjom studentskog rastanka na odvojenim putevima .

Rastanak svih 'osmaša-maturanata' nakon toliko godina zajedništva, drugarstva, prijateljstva, kolegijalnosti bi veseo, ali i nostalgičan. Nitko više nije i neće biti đak-bezbrižnjak. Pred svima je neizvjesnost, jer put kojim će odsada stupati nije školska zadača za ocjenu, koja se može ispravljati.. No rastanak je ipak vedar sa zavjetom, kako ćemo se povremeno sastajati, osvježavati đačke nestašluke, što n i k a d a v i š e n i j e r e a l i z i r a n o . . . .
Naš razred maturanata se razišao 'ko rakova djeca' , svatko na svoju stranu, svatko sa svjom brigom preživljavanja – ćemu su kumovala upravo dojduća ratna i poratna zbivanja,- te razredni kolege se više nikada nisu zajednički sretali , a vrijeme juri, juri , a s vremenom prolaze neznano i nezapaženo poten-cijalne godišnjice : peta, deseta, dvadesetpeta,, pedeseta i evo za mene i sedamdesetpeta ! .. od kako smo se svi pred našom značajnom jednokatnicom, gimnazijom, zadnji puta rukovali i razišli, nasmijani i sa obečanjem .... ( Prošao sam s nostalgijom ,danas, uz tu zgradu, tek primijećujući da je od onda narasla za još jedan kat ., te ni ona nije ista - godine čine svoje !)

I, evo, sada smo a k a d e m i č a r i u 'klubu akademičara', te u užem krugu i bliskijem zbližavanju, pa postasmo za našu okolinu ' p a r ' svima (osim nas samih ) znan i očigledan.
Studentovanje : Zagreb : od sto cura i dečki, sve novih lica, ne poznamo nikoga, -a valjda niti ne čez-nemo za poznanstvima – te naše druženje posta 'u tuđini' skoro svakodnevno : zajedno u kino, kazalište, ples, šetnje Tuškanac, Jurjevska, Cmrok ( pa i pokoji c m o k , nikad ne želeći javno manifestirati sklonost i intimu )
Koprivnica : Kod kuće smo, te naše druženje bijaše još opreznije ,pa akademska biblioteka posta naše utočište uz stalnu studentsku klapu mi budemo bliski nerazdvojni.
Ti i studij je sada jedina moja preokupacija. Možda nejasno želeći – u Tvojim očima- postati ' netko ' sposoban što prije za životne odluke, odrađivao sam cijeli studij u rekordnim prvim rokovima. I bio zbunjen, kad po apsolviranju četvrte godine dobijem i diplomu, te nema više ni škole ni ispita ,niti pravdanja za čekanje, već samo široki prostor slobode što mi diploma potvrđuje – a upravo je nastalo ratno kritično vrijeme
Pa sloboda , kako da iskoristim slobodu ? .
... Slučaj i prilike su htjele da odmah po diplomiranju dobijem z a p o s l e n j e, pa zato je logičan slijed , zna se : o č i t o v a n j e, v j e n č a n j e '' , te u '' dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi '' ... i tako bi !
Ljubav slobodno buja. Buja, no minule godine vanjskog zatomljivanja i opreza ' da se naša intima u očima gladnih senzacija ne vulgarizira ', ostavile su svoj okvir ponašanja. Lubavna sklonost ne bi kričava , no tim više je izražajna u dubokoj osjećajnoj pripadnosti, tom bogomdanom s p o j u , bezrezervnoj odanosti, cjelini zajedništva sada našeg b r a č n o g obiteljskog života.
Zajedništvo ljubavi posta sav smisao postojanja, te s r e ć a u usrećivanju (dijela) samoga serbe u bliskom tijelu, upravo d v o j n o m tijelu istoga p a r a ! Ono nevidljivo, neopipljivo, nestvarno ,a istinski duševno stvarno bijaše nam smisao postojanja.
Ljubav, ljubav ta profanirana riječ imala je za nas čistu, stvarnu sadržinu, te i u nespretnim i nesretnim izljevima, kad se činilo da umišljeni razlog : krivo protumačena riječ, pogled, a najčešće '' prijateljska napomena brižnih prijatelja '' zagorčaše tijek duševne intimne idile, - ljubav bijaše ta što prevlada nesporazume, jer je ona bila uvijek čista, jedinstvena ,sretna u sreći bračnog para.
Dođu i djeca, te godina za godinom juri jureći i žureći u vječnost. Prividno vrijeme stoji, ne zapažamo , sjedeći u vremenskom vlaku, da će strpljivi usud postati nestrpljiv i riknuti dosta i zajedništvu bi kraj...
Kraj, k r a j , - nema zajedništva, osta usamljenost i reminiscencije..,
Nema niti riječi, govora, ni pogleda, nema niti šapta ni vike, veselja ni srdžbe tek u srcu usamljena ljubav,, taj Stvoriteljev dar, sama sa budnim reminiscencijama, jer sada samo te reminiscencije daju ostatku života sadržaj !
Slučajno iz gornje police ormara, nečim potaknuta, dopala mi davno pohranjena stara ,zaboravljena pisma. Pisma predavnašnja, mladenačka, nevješta, skoro nemušta, tek stari požutjeli papir, kao da će posvjedočiti da su bila topla, topla od s k r i v a n e tek propupale prve l j u b a v i ...
L j u b a v i toga Stvoriteljevoga dara, kao suštinske karakteristike i pratilice zemaljskog života
L j u b a v i, za koju tada neki '' iskusni' ' nisu znali ni mogli pretpostavljati, da će biti j e d n a - j e d i n c a t a , t r a j n a, n e u m r l a i d u ž a od '' d o k n a s s m r t n e r a s t a v i ''
A tako bi, tako jest i tako će biti , jer ljubav je besmrtna datost i dragost !!

Domoljubac - Zvonimir Tomac

S J E N K A

Volim sjenku,
Privid tražim,
Sliku T v o j u,
Ž i v o t e m o j.

Zovem sjenku,
Tražim tlapnju,
Riječ Tvoju,
Ž i v o t e m o j.

Zalud molim,
Tražim zalud,
Zalud zovem,
Ž i v o t e m o j.

T e b e nema,
Otišla si,
Ja Te volim,
Ž i v o t e m o j.

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

nedjelja, 06.05.2012.

N O V I Č O V J E K

„Kako je?“
Muk…

„Je li dobro?“
„Dobro je…“

„No, ali nisi raspoložen… Je li sve dobro?“
„Dobro je, ne tuku… Imam što trebam… “

„A ipak? “
„Znaš, postoje nevidljive rane koje nikakav melem
ne može zacijeliti!“

„A?“
„Čovjek se s vremenom na njih navikne pa ih
ne osjećajući nosi kao svoje breme, kao dio svoga
postojanja, i ne primjećujući njihov utjecaj na
njegovo raspoloženje... Tek kad ih se dotakne,
razbuktaju se. N i s u z a c i j e l i l e . Postale su
kronična karakteristika, promijenjenog , n o v o g
č o v j e k a.“

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz Zbirke ZVONCA ČEŽNJE

O P R O S T I M I

što moj nestašni pogled
traži crnu kosu Tvoju,
što moja znatiželja kradom
zaviruje u zelene oči Tvoje . . .

Ta, mi smo tek nejasne sjenke
na početku staze-puta
kojim život luta . . .
Tražimo, naslućujemo,
ali još ne znamo što. . .
Tek sutra, sutra će nam
srce reći : l j u b a v j e t o . . .

Sretan, nezaboravan bio je dan
kad usne moje prvi put
nađoše Tvoju meku put . . .
Znao nisam da pečat je to
što neraskidljivo veže bića dva.
Dva bića, života dva, uvijek
i zauvijek u dobru i zlu.
Na putu trnja i radosti,
Sreće i žalosti . . .
I zato: o p r o s t i m i . . .

Oprosti mi ono
što jesam po svome
i sve još ono
što nisam po tvome
ostvario, ni pružio Ti
nebesko plavetnilo
kako sam želio . . .

A bila si mi s v e.
Iskra moje radosti
svih projurenih godina,
smisao moga trajanja. . .

Sada pak na kraju
o s t a h sam. . .
Sam bez TEBE u pustoj samoći,
sa sjećanjem i snatrenjem
o našoj l j u b a v i . . .

Pa, moja draga LJUBAVI,
što TE v o l i m, v o l i m,
to TE molim:
O P R O S T I M I . . .

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz Zbirke ZVONCA ČEŽNJE

P I Š E M P I S M O

Tebi ili sebi?!
Neće biti nikomu poslano.
Ne znam Tvoju adresu… Je li n e b o ili beskraj, vječna nirvana, boravište sretnih, beželjnih, jednakih u bespotrebi, bliskih ili ravnodušnih, tolerantnih, n e z l o b n i h. Niti imućnih niti siromašnih, niti mladih niti starih, ili istodobno – za roditelje mladih, a za unuke starih?
Pišem da mi 'olovka bude kraća' ili zato što mi pisanje omogućuje komunikaciju koja je inače ostvariva samo u mašti. Vjerojatno zbog ovoga drugog razloga. Komuniciranje kao svjedočenje postojanja... Mojega 'materijalnoga' postojanja... Ali da li samo materijalno- ga? Što bi me moglo od moga materijalnoga dijela n u k a t i da pišem o apstrakciji koju ne mogu razumjeti, već samo intuitivno slutim da bi mogla postojati – a možda je umišljanje postojanja samo uobličenje moje želje i čežnje… A želja? Otkud želja?
Razumijem inicijativno nastajanje želja zbog tjelesnih, materijalnih potreba za energijom (npr. glad i sve ostalo uvjetovano opstankom organizma). No želja za apstraktnim, nematerijalnim (ugoda, estetika, prisnost i mnogo toga drugoga)?
Pjesnici tim željama daju izvorište u s r c u:
S. S. Kranjčević: “...već mu u srcu sto novih želja klije.“
N . n . „ volim Te svim srcem svojim... “
„ … od srca Ti želim...“
„... srdačno Te pozdravljam… “



Pa je to moje jadno srce krivo za moju čežnju, nematerijalnu bol, ali i za njegovo podrhtavanje i stezanje na samu slutnju pojave osjećaja, a upravo tih ima, ima, pa valjda radi njih i pišem i umišljam da komuniciram s d r a g o m koje nema n e m a… I ne mogu si pomoći niti ikakvom predodžbom popuniti prazninu, ledenu pustoš, kad sam i u društvu prijatelja sam, osamljen...
Ničija susretljiva ruka ne može ni na čas oživjeti – promijeniti moju emotivnu pustinju, a pisanje, zamišljeno dopisivanje-maštanje omogućuje varavu predodžbu, f a t a m o r g a n u koju projicira moja čežnja, dozivajući scene, slike iz našeg zajedništva… Pa ako fizičari obznanjuju da su i sve materijalne datosti samo p r i v i d , jer materija kao takova ne postoji, onda već mogu ne samo maštatai da i moj materijalni sadržaj s pisanjem je realnost komuniciranja, koju ali zbog naših prividnih različitosti (tjelesno/beztjelesno) ...nije nam moguće uspostaviti kontakt zemaljskog razumije-vanja, te je baš po tomu č a r o l i j a postojanje/nepostojanje privlačnija, intrigantnija, poželjna izazovnija u svojoj,vjerojatno, objektivnoj nemogućnosti ost-varenja ...
Tako pisanje – ovakovo dopisivanje - će mi i u budućnosti biti o d u š k a mojoj emotivnoj stvarnosti/ne-stvarnosti . . . .
Napisao sam pa : .. sa srdačnim pozdravom ...!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz Zbirke ZVONCA ČEŽNJE

<	svibanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters