Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac
nedjelja, 17.06.2012.
MOLBA
Plakanje – odah duše,
Otkucaji srca – jecaj,
Bol – radost žalosti,
Riječi – oka treptaj.
Nadahnuće – rođenje
Novog života plamen...
Moloh gnječi ljubav,
O vratu golem kamen...
Zašto svirac romori,
A zuji komarca let...
Tuga zašto ugasi,
Dragoj u kosi cvijet?
Naiđem li u crkvu :
Na svakom oltaru križ...
Zar baš svaki oltarić
U srcu nosi svoj križić?
Orgulje sad nijeme
Drhtavu molbu čuju
Na koljenima bolnim
Šapčući izrečenu:
Molim Ti se, Svevišnji,
Usliši prošnju moju.
Vrijeđati mi lj u b a v
Ne dopusti nikome...
Nek zvonca tiho sjetni poj
I srca č e z n u t l j i v i zov
Uspavanku zagudi njoj :,
Draga, mila sad, snivaj mi...
Uz Tebe moja ljubav bdi...
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz birke ZVONCA ČEŽNJE
HA KA PA (Hrvatska Kratka Pjesmica)
Ljutog čovjeka
Satiru crne sumnje
Žene likuju
Ljubav ega briše
Tuo, tuo
Krekeče žabac
Mrak priziva noć
Požar žari obzorje
Jasmin miriše
Snijega studen
Proljetna magla topi
Danju i noću
Nesebična ljudkost
Rijetkost
Ured najvredniji
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke ZVONCA ĆEŽNJE
UZ VATRICU
U maloj pećici vatrica mrmori, guguće, šumi, nešto zbori.
Zbori li to davni život u njoj, koji sada gori?Plameni jezičci žuti, sjajni, zlatni i još neopisivih boja plešući, skačući, iskreći nude nam toplinu...Mačka stara i njene mace mlađe, svojeglave lutalice, nepozvane prišuljale se toplini uz vatricu.Leže u kutiji i pokraj kutije, s ogrjevom sklupčane, ali se uskoro protežu... toplina im u bezbrizi godi...
Kada već početkom zime šumu snijeg zaveje, kad sve šumsko blago nema kamo, a nema sunčane topline da ih grije, oni se skutre ispod mladih, gustih smreka, kojih niske grane snijeg svine i s tlom spoji,pa tu kao u ledenom „iglu“ k'o Eskimi, pronađu zaklon za svoj opstanak zimi.
Tek ugljenar stari još zadnju „kopu-ugljenicu“ pali.Pali pa se i sam u bajtu od balvana, korom smreke pokrivenu, sklanja i uz otvorenu vatricu, na kamenu ognjištu usred prostora na ležaju punom suhog lišća zguri, dok na žaru cvrči tanka kvrga slanini-ca, a u pepelu krumpir u kori polako crni, te pod korom posta-je topao, „pravi“, upravo pečeni kruh bijeli i kolač najslađi.
Tad i piće mu od „snježnice“ otopljenih siga, možda obogaće-no zrncem soli ili žlicom crne kavovine-divke... bi slatko kre-posno.
Takvo bijaše u šumi zimsko preživljavanje, nekad davno, od davnina, još i prije sjećanja, kad snijeg, inje, sige, ledeni prirodni najnakid i bijele pahulje – smrzle zvjezdice – snježne leptirice prostiru radost i veselost u srdačnom okruženju prirodnih datosti i svih dobre volje stvorova Božjih.
Danas je to samo poneko prisjećanje i bajkovita priča za najmlađe... kad navečer pod uličnom lampom pahulje i pahuljice nestašluke „čarobijaju“, na gole grane krošanja drvoreda sjedaju, krajolik cijeli u nevinost bjeline oblače, fantazije ostvaruju.
Te malene snježne leptirice i leptirići igrajući se, sve u tišini tajnog trajanja, pa tko ne spava, eto mu, vidi neviđeno dragaštvo toplo, a ledeno čudo, koje pred dnevnim suncem bježi i neuspješno se skriva.No zaljubljena toplina ga i u skrovištu poljubi te doskorašnje čudo, bjelkasta čarolija, nestaje kao nepostojani „veo“ mjesečeve prikaze...
Dobra, makar skromna vatrica, njena živahnost i toplina kao znak živosti u osami večernjeg smiraja i danas, kao nekad, tako i u buduće, Božji je dar i blagodat starim kostima u hladnoći...
Dar srcu i duši, koji ti obznani da uz vatru, makar samotan, nisi sam nego s prijateljem u samoći...
Domoljubac - Zvonimir Tomac iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
nedjelja, 03.06.2012.
Z V O N C A Č E Ž N J E
Čežnjo tiha
Moja čežnjo
Čežnjo slatka
Ne budi bolna.
Zovi dragu
dragu snubi
zvoncem ljubav
dragoj nudi.
Nježno šaptom
tiho zvoni
usnulu tek
ne probudi.
Neka čuje
Neka znade
Z v o n c a č e ž n j e
Ljubav nude
Ljubav na dar
U danu, u noći
Iz punog srca
A bez riječi.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
NA ŠKOLJU
Školj. Kamen. Usamljen rt, zapljuskivan valićima, podalje od vreve, gužve, plićaka, plaže... grmljem i stijenom zaklonjen.
Osunčana hrid za osamoljubce... sunce bez zaklona. Mirni mamac: ležaj, sunce, voda, zrak. Položaj slobodnog pristupa preko grota i kroz grmlje blago tegoban, zato rijetkima poznat i dostupan...
Školj – rt u moru: galebovo odmorište, gdjekad barci starog ribara pristanište i praznoj, mokroj mreži sušilište...Zimi često pust, a ljeti ponekomu otkriveno zaklonjeno kupalište – sunčalište...
A upravo ljetni su dani... sunčani, vedri, topli. Valići uz školj igraju, kao da se o radostima dogovaraju, nestašno se kao djeca zapljuskuju, sitnim kapljicama morskim vragijaju, toplinu prskanjem osvježuju, pritajeno mrmore.
A danas: došla je sama... i jučer je bila tu sama.Sama, na suncu, na kamenu, u vodi... pa opet na kamenu, u vodi, na suncu... tako već neko vrijeme...Dođe (odakle li?) sama, ode (kamo?) sama...Gleda more, osluhuje valiće, mjerka galeba let...
Voda, kamen, sunce zrak jedini su joj drug...A sad, ne vidim je!
Nema je. Gdje je? Zar ne mari više za zov mora, toplinu kamena, sunca smiješak? Ne, eto je! Pomalja se iz vode, kao iz pjene valova Afrodita-Božica s iskričavim kapima bisera na preplanuloj puti i onih što iskaču iz mokre kose na žedni kamen po kojemu se upravo pruža grleći zadovoljstvo opstanka i hladeći suhu toplinu ležišta.Ostavljajući na kamenu tamni otisak mekih oblina suncu na milovanje i poljubac.
A obris i otisak u ljubavnom žaru sunca blijedi, predaje se sav, još malo blijedi i nema ga više.Nema ga kao da nije nikada ni postojao, kao da nije ni Ona-božica tu bila, ovdje dragost svog života uživala.
Sama došla, prošla, kao vrijeme, kao galeb, kojega let upravo prati; bijaše blizu, a sad je daleko, još ga malo nejasno vidi i... nema ga više.Odletio je u daleko nevidljivo sjećanje... Bio je...Nema ga na čistom nebu ...A Ona je ostala ovdje...Možda snatri odletjeti s galebom u daljinu, poželjnu milinu, njene čežnje sudbinu?A možda samo čeka da joj sunce toplinom osuši leđa, pa kamo došla tuda će i otići, i ne hajući da je tu bila i za letećim galebom snatrila ili samo gledala.
Ah, ljeto, ljeto, topli sunčani, vedri dani od Stvoritelja darovani! Dani darovani svim živim stvorovima i onima ostalim, pa ljudima, djeci, mladima i starima.Darovani za postojanje, kojemu jezik ime „život“ dade...
Dani snatrenja, ljubavi, pa i tegoba, kao spomen da radost, kao najveću vrijednost, treba uživati i svima omogućiti, i neživi školj može biti prigodni sudionik čovjekove dragosti u zajedništvu postojanja, a sam čovjek zahvalni korisnik prirodnih ponuda svih datosti.I danas, baš gledam školj, nije pust...
Da li privid ili sjena, no Ona-Božica je tu.Mazno prostire šal, širi ogrtač i predaje se suncu, suncu da je poljubi i miluje.Diže visoko čelo, zabacuje kosu, širi ruke da zagrli sretno posto-janje života...Života, toga dara ljubavi... obogaćenoga slut-njom, nadom skoroga ostvarenja čeznutljive bliskosti, kad na ovome toplome školju ne bude više sama...
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
MOJI DANI
Dani, svi dani, jednako dugi (24 sata), vedri, oblačni, tmurni ili sunčani, ipak slični, u nizu jure, jure ili sporo se žure, uvijek različitost života nose: dal' rođenje ili smrt, napor ili odmor, udaju, ženidbu, vjenčanje ili otuđenje, radost, tugu, dal' sreću ili nesreću – stalno svega pomalo nadrobljeno, šaroliko, predvidljivo, ali u ostvarenju nepredviđeno.
Susreti, slučajni ili sudbine , ispunjavaju dane i dane, a život teče, otječe… (kamo ?). Na uveseljavanje ili žalost, dosadno ili skrbno, brižno za sebe ili za zajedništvo… (?) Za ostvarenje b l i s k o s t i koja je životna nužda i za samorazvoj ili za rođenje osjećaja, emocija, postojanja i produženje života, kad baš po tim oživotvorenjima znamo, bilježimo i brojimo dane, godine i vrijeme trajanja. Malo skrbeći za ostvarenje iskrica zadovoljstva, a mnogo za prevladavanje nezadovoljstva i otklanjanje neugoda…
A ipak, makar bile rijetke, i s k r i c e u g o d e najveća su vrijednost života, a dani bez radosti su tuga, promašaj i jalovo životarenje…
Dani donose i s j e ć a n ja: što je bilo ili nije, i maštanje: što bi moglo biti, ako bude…
Tako, slijedeći šarolik niz dana, u kojemu moji dani sjećanja, kao bogatstvo-siromaštvo pobuđuju mi malo kad komešanje cijele nutrine na pjevanje i smijeh, a mnogo češće grčevito stezanje srca i osrčja sa suzama i jecanjem . . .
Pa ne brojeći dane (jalove zalogaje), moj život još klizi, prolazi, prolazi i… proći će…
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
| < | lipanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Promišljanja o postojećoj stvarnosti
Kontakti
Cijenit ću svaku kritiku i sugestju.
Adresu dobivate klikom na sličicu.
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.
Živim u Rijeci od 1947. godine.
Statisika posjeta
Free counters