Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac
nedjelja, 29.07.2012.
HOMO SAPIENS - TIJELO I DUŠA – ŽIVO BIĆE
Tijelo : vidljiva, opipljiva materija Duša : nevidljiva, neopipljiva životnost, Živo : autonomno, svestrano funkcionalno, pokretljivo, djelatno, misaono, kombinatorno Biće : razvojno promjenljiv organizam Sve jednostavno, a zagonetno složeno!
Materijalni dio (tjelesno) omogućuje (duševnom) – putem mozga –'stanovanje ' i saznavanje o svima materijalnim datostima (od mikroskopskih do durbinski dalekih), pa i o vlastitom tijelu i opstanku – u konačnici z n a n j e...
Nematerijalni dio inicira znatiželju, slutnju, kombinatoriku, kako o postojanju vidljivoga i nevidljivoga (i vlastite 'duše') , te u konačnici v j e r o v a n j e (vjeru) o postojanju još egzaktno nedokazivih, a vjerojatno mogućih pojava, postojanja nevidljivih datosti…
Čovjekova znatiželja i težnja za saznanjem, u konačnici z n a n j e m, inicirale su ga da vidljivi, opipljivi materijalni dio te istražuje svoje tijelo i do danas je upoznao mnoge tjelesne dijelove fizički i kemijski. No traženje i s k r e života – najvažnijeg dijela nevidljive duše, toga zagonetnog nematerijalnog dijela svoga tijela – ni pod kakvim mikroskopom nije dalo rezultata. Iskra života –čovjekova duša – ostala je samo posredno spoznajna slutnja, bliska tek u čovjekovoj imaginaciji, u njegovoj vjeri i vjerovanju.
Tijelo nije aktivno – živo bez duše, no tu se svoju dušu ne može nikakvim materijalnim istraživanjima dokučiti.
Traženje duše (iskre života) u tijelu možda nije dalo rezultata zbog pogrješne tehnologije traženja (usitnjavanjem, mikroskopiranjem raskomadane cjeline). Život je dinamika-kretanje cjeline, a ne samo nekog dijela. (Kretanje automobila ne možemo nikako dokučiti mikroskopiranjem kakve poluge ili vijka – dijelova automobila! Mikroskopiranjem ma koje krhotine gramofonske ploče ne možemo dokučiti što skriva, a najmanje čuti neku simfoniju. Tek cjelovita ploča u okretanju predstavit će nam svoj vrijedni sadržaj.)
Metodu istraživanja treba usmjeriti na c i j e l o živo biće, no za to do sada nije utvrđena metodologija traženja. Možda treba odbaciti i samu ideju da je duša, ili iskrica života, nekakva materijalna čestica i kao takva vidljiva. Ona je samo po djelovanju spoznajna i u imaginaciji apstraktno dokučiva kao nevidljiva, ali osjetilna i u specifičnim uvjetima djelotvorna e n e r g i j a koju je ljudima namijenio i darovao Stvoritelj kako bi im omogućio razvoj umnih sposobnosti te potom razvoj spoznaje kojom čovjek opravdava svrhu svoga postanka i opstanka.
Kada bi se istraživači složili i dokučili odgovor na pitanje (koje stoji ispred svih pitanja) zašto je čovjek na svijetu, to bi saznanje upućivalo na sve dobre razloge i odgovore na pitanje k a k o i na sva druga manje-više materijalna, tehnička pitanja...
U međuvremenu, a možda i zauvijek, zemaljski će se smrtni čovjek morati zadovoljiti time da ne zna i da nikada neće znati ništa više nego što ljude poučava kršćanski katekizam: „Na svijetu smo zato da s p o z n a m o (Boga Stvoritelja i sve okolišne datosti)... Zato je čovjek najvažniji Stvoriteljev proizvod jer tek po čovjeku se može uvažavati, slaviti postojanje svega postojećega pa i sama o p s t o j n o s t S t v o r i t e l j a…
Po svemu, ma koliko se napuhavao mali oholica – čovjek, ostat će zauvijek samo crvić kojemu je voljom i milošću Stvoritelja omogućeno spoznavanje, a što se bude više napuhavao, to će biti sve jadniji i bjedniji u svekolikoj, sve široj, spoznaji bespuća svojega postojanja-životarenja...
Domoljubac - Zvonomir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
HKP Hrvatska Kratka Pjesmica
Jesen kišnjava Zorom na sajmu
Njiva je pokošena mljekarica prpošna
Ranjena ševa maslac prodaje
Slavuj bigljiše dragoj Noć guta mrak
Žamor nejakih rađaju se zvijezde
Društvo podijeljeno u duši oluja
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE.
MAJČINSKA TOPLINA
Majko draga
Dobra majko
Majčice moja
Plačem u osami
Sliku gledajući
Lice Tvoje naborano
A nasmiješene oči
Oči ljubavi
Razumijevanja
Strepnje, praštanja
Oči topline
Svježinu T i umoriše
Vjetrovi i zla kiša
Nerazum uguš i radost
A osta bol najtiša
Bol u borama skrita
Rukama drhtavima
Pouzdanima, a bojažljivo
Nježnima i toplima
Nikada znao nisam
Ni spoznao svjesno
Koliko život gorak
Stišće dušu i srce Ti toplo
A srce bijaše toplo
I osta toplo do kraja,
U sjećanju mi i žudnji:
nedjelja, 15.07.2012.
D R A G A, V O L I M T E
Iako me više
Očutnim pogledom
Ne možeš vidjeti,
Niti osluhnuti,
Ipak, moram reći,
Govoriti, da bez Tebe
Očiju Tvojih zelenih,
Dragog bića cijelog
Soba i sav prostor
S u p u s t i n j a
Prepuna samo
Mojih vapaja:
- Draga, Draga
Gdje si mi?
Nikad, nikad nisam znao
Ni slutio, ni rekao
Kolika punina
Života mog si Ti…
A sada kad to znam, ćutim
Nema Te da to kažem Tebi,
Pa v a p i m sobnom mraku,
Tvom ormaru, krevetu,
Na balkonu cvijetu…
Zatvorenih očiju videći Tebe,
G r l i m Te u postojanju praznine,
Ali prepunog srca lj u b a v i moje :
D r a g a , g d j e s i…
Čuj me, poslušaj me…
V O L I M T E , V O L I M T E !
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVAOCA ČEŽNJE
NA STAZI U NEPOZNATO
Bože moj, kako je to beskrajno davno bilo, ili možda blisko, i najbliže, jučer ili još bliže, a svega mjesec dana prije k r a j a, kad si me uznemireno i zabrinuto zapitala: “A š t o j e t o m e n i ?“
Bila si slaba, nestabilna, željna samo sjesti… Oh, to zabrinuto, a djetinje bezazleno, naivno, začuđenim glasom postavljeno p i t a n j e…
Srce mi se stezalo, riječi su presahnule, prave nisam znao… Da iskažem svoju slutnju? Nisam mogao pa zato samo kazah: „ Sjedni, odmori se (od čega?) pa ćeš uskoro ojačati. Ići ćemo u v r t da vidiš rascvalo ljeto.“ A Tebi su vrtne stepenice bile previše naporne . . .
Sjedili smo bez riječi… Nabacio sam primjedbu – sjećanje na naše zajedničko đačko doba prije više od sedamdeset godina... Tvoj glas postao je malo svježiji, no samo si rekla: „T a k o j e b r z o p r o š l o, a lice Tvoje bez smiješka, ostalo je ozbiljno.
' … a što je to meni?' Jecaj me gušio, bilo je previše bolno ponoviti to iskreno, naivno pitanje…
„p i t i“… „d i ć i… „b o l i“… Iz cijeloga vokabulara hrvatskog jezika preostale su još samo te tri r i j e č i – vapaji, kao znak, manifestacija oslabljenog, no živog organizma – bića – čovjeka – žene – supruge – majke – bake – i prabake…
' PITI '… značilo je samo na slamčicu srknuti koju kap vode, da se smoče gorka usta, a voda bi otišla ' k r i v i m putem' i izazvala gušeći kašalj…
' DIĆI '… značilo je pomoći uspravljanje iz ležećeg ili sjedećeg položaja. Ali za samostalno stajanje nije bilo snage te je na nekoliko sekundi to m o j e –T v o j e drago tijelo naslonjeno i poduprto mojim rukama sve više klonulo u moj zagrljaj, da bih ga potom lagano spustio u naslonjač obložen jastucima…
'BOLI'… bila je treća riječ – j a u k za nedefiniranu lokaciju…
Budući da ti je i samo govorenje bilo tegobno, sporazumjeli smo se da ja postavljam pitanja, a Ti ćeš kimanjem glave ili rukom obznaniti 'da' ili 'ne'. Zato je cijela Tvoja inicijativna konverzacija svedena samo na tri riječi koje bi povremeno prošaptala – zavapila.
Bile su stvarne, skoro šapćuće, no još dovoljno glasne i jasne da obznane i dadu naslutiti nastupajuće stanje te izazovu neizrecivu bol i o č a j zbog moje potpune bespomoćnosti. Bespomoćnosti i nemogućnosti da ma kako pomognem biću za koje sam cijeli život postojao, a kojemu sada ne mogu pomoći, sada kada osjećam i znam da mu pomoć život znači. Sada više nego ikada u cijelome dugom vijeku našega zajedništva – a ja sam b e s p o m o ć a n.
Pa još č u t i taj nesvjesni vapaj – jauk, danas prvi i jedan jedini put u cijelome našem zajedništvu od sedamdeset godina, izrečen bez ikakve emocije, jer je sam bio suštinska –čista emocija, bez primjesa srdžbe, nade, molbe, očekivanja, ljubavi, obećanja: Samo vapaj zadnjih ostataka još tjelesne vitalnosti: „… p o m o g n i… m i!!!“
I n i š t a v i š e…
Samo dvije riječi kojih i sama boja glasa paralizira i najmanji pokret moga tijela u susretu s neopipljivim, apstraktnim o n o z e m a l j s k im pritiskom te se cijela moja nutrina steže i grči u tjelesnoj, fizičkoj i nefizičkoj nemoći, tjeskobi i očaju...
Neizrecivo je, neopisivo je… Suzno se zagrcnem samo pri pokušaju da u mislima ponovim te ' dvije riječi'.
Nemogućnost ostvarenja o v e, dal' velike ili male, svjesne ili nesvjesne, molbe bila je neizdrživa te tjeskobu bespomoćnosti ne mogu niti u sjećanju ublažiti.
Ostaje zauvijek psihička bol, neiskupljen dug i očaj, od kojega me ne može nikakav melem niti j e c a j osloboditi…
Ne vidim ga, ali osjećam i svjestan sam nevidljivog tereta koji to drago biće nesmiljeno pritišću i stežu, te naslućujem, osjećam i emocionalno znam da više nema u tome bliskom mi biću snage za borbu te se, eto, predaje u s u d u na stazi u nepoznato i konačnom s m i r a j u… A ja ostajem s a m, napušten u beznađu…
HA PA KA - Hrvatska Kratka Pjesnica
Zriču zrikavci
Na brajdi vince plavi ,
Dobra noć tugo
Na humku tinja
Svijeća lojanica
Zbilja je gorka
Gle, djevojčica
Plešuća pahuljica
Na dlanu nesta
Presahle suze
Kolijevčica pusta
Na prozoru led
Snivaj mi Draga
Tihano zvonce šapče
Srca čežnje zov
Domoljubac - Zvonimir tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
nedjelja, 01.07.2012.
DUALIZAM – DOBRO I ZLO
Krenimo od gramatike:
I m e n i c e su riječi kojima imenujemo bića, stvari i pojave.
P r i d j e v i su riječi kojima p o b l i ž e označujemo imenice (i glagole).
Bića, stvari i pojave poimam kao d a t o s t i, a pridjeve kao k a r a k t e r i s t i k e datostima.
Prema tome, karakteristike n i s u datosti!
Međutim, više datosti može imati i s t e karakteristike pa često skupinu istih (karakteristika) imenujemo kao datost (na primjer, od pridjeva 'dobar', lijep – nož, čovjek, pas, putovanje, vrijeme, napravljena je datost – imenica: 'dobrota, ljepota iako ne postoji kao datost (biće, stvar, pojava), nego kao ' k a r a k t e r i s t i k a nekih datosti).
No kada je iz pridjeva (karakteristike) izvedena datost (imenica), tu se imenicu moglo p e r s o n a l i z i r a t i, čime je omogućeno čiste izvedenice-apstrakacije promatrati odvojeno, pa umjesto dobar čovjek sada imamo: dobrota čovjeka, zloča čovjeka… pri čemu nije moguće izdvojiti 'dobrotu' od 'čovjeka' jer čovjek ostaje uvijek samo čovjek, a je li dobar ili nije, njegova je specifična karakteristika koja mu se pridaje tek po iskazu nekog korisnika, pa za nekoga može biti 'dobar', a istovremeno za drugoga 'zločest'. Budući da je taj sud uvijek s u b j e k t i v a n (korisnikov), a čovjek ne voli p r i z n a v a t i svoje subjektivnosti (grješke), sklon je pripisivati samoj datosti.
(Drevni Egipćani smatrali su da su poplave Nila dobre te, još više, da su dar Božji jer je poplavljeno područje postajalo najplodnije za usjeve i dobar urod. Ali kada je 'mudri' obrađivač, da bi skratio put od pribrežja u dolinu, sagradio nastambu u niskom, poplavnom, području, pa je nadošla poplava i uništila svu njegovu imovinu – potopila blago, a možda i djecu, tada je poplava nazvana najvećom zloćom i zatornikom .)
Budući da s razvitkom čovjekove sposobnosti da shvati kako sve datosti za njegov nastanak, trajanje i prestanak moraju bezuvjetno imati prikladne uvjete u kojima može ostvarivati svoje postojanje, logično su se i kod čovjeka – homo sapiensa – pojavile i razvijale (sve do danas) špekulacije, kombinacije, vjerovanja i saznanja o nastajanju, trajanju i nestajanju, kako svih datosti, tako i samog čovjeka.
Naravno, iskonstruirano je mnogo inačica jer niti jedna sama po sebi nije mogla odgovoriti na preveliko mnoštvo svih mogućih pitanja i potpitanja. A budući da su baš svi zainteresirani utvrđivali kriterije, ne mogavši pronaći jedan jedinstveni, svevažeći, apsolutni kriterij, formirano je mnogo kriterija koje resi jedini zajednički, a to je da su svi s u b j e k t i v n i, a to znači postavljeni sa stajališta zainteresiranog 'korisnika' te iako se svi načelno slažu da postoje dvije načelne, ali suprotne osobine svih datosti – da su 'd o b r e ' ili ' loše '. No niti jedna se datost nije mogla odrediti kao samo dobra ili samo loša, jer je određivač subjektivan, te je datost za jednoga dobra, ali ne i za drugoga čovjeka-korisnika (što vrijedi i za životinjske i za biljne organizme).
Tražeći tako korijene – zasluga ili krivnje za karakteristiku dobroga ili lošega, naravno da se krenulo od prvoga susreta s odnosnom datosti te njezina utjecaja na nastanak, trajanje i nestajanje zainteresiranoga (čovjeka, životinje, biljke) …
Od tog prvog susreta s nerazumljivošću kako se nešto 'dobro' preobražava u 'z l o' te potom primisao da ako dobro nudi netko ili nešto po sklonosti, tada zlo nameće netko ili nešto iz nesklonosti, da ostvari korist ili štetu korisnicima, potječe rođenje pretpostavke da se kreator može, možda, umilostiviti da daje ubuduće samo dobro, a uklanja zlo.
Umilostiviti se možda može d a r o v i m a, te je podnošenje žrtava, uz traženje milosti, postalo uobičajeno (današnji mito !).
Kako pak davatelja-kreatora datosti nitko nije vidio, sve je nepoznato i neshvatljivo postajalo zastrašujuće (pa i samo obitavalište vinovnika – šuma, brdo, ocean, oblak i dr.) pa je prilično logično umilošćivanje svega zastrašujućega. Pobližim racionalnim spoznavanjem prirodnih osobina datosti – fenomena dolazi do reduciranja davnašnjih 'darovatelja' pa se njihov broj sve više ograničava prema samo dvjema karakteristikama: na 'd o b r o t a' i 'z l o ć a' i razvijaju se kombinacije i v j e r o v a n j a o postojanju samo tih dviju mogućnosti – suprotnosti. Tako se formiraju odgovarajuće predodžbe. U početku su pojmovi apstraktni, no s potrebom jasnije, bliže determinacije i razumljivijeg predočavanja, apstraktni se pojmovi materijaliziraju i razvija se cijela velika obitelj b o ž a n s t a v a (svako za drugu čovjekovu djelatnost i potrebu!).
Tako je i u kršćanskoj vjeri zloća personalizirana u pojavi đavla, vraga, sotone, u spodobi 'niti životinja – niti čovjek', no ipak po nekim općim karakteristikama više nalik nekakvom p r i m a t u koji može komunicirati s čovjekom..
Budući da čovjeka zanima do sada nejedinstven odgovor na pitanje o njegovu vlastitu postanku, to niti na pitanje o postanku dobra i zla nema jedinstvenog odgovora, a pojednostavnjene inačice, pretpostavke su da je na prapočetku stvorena:
a. Dobrota, koja je naknadno djelomično promijenjena –pokvarena (ili zloća koja je naknadno dijelom 'popravljena').
b. Dobrota i zloća istovremeno kao relativno samostalne datosti koje se međusobno potiru.
c. Stvorena je datost primarno neutralna, niti dobra niti zla, kao nedorečena sirovina koja će se prema potrebi i u određenim uvjetima moći oblikovati s konačnom karakteristikom.
ad a. implicira naknadnog čimbenika (melioratora?), što samo po sebi isključuje važnost primarnog Stvoritelja i primarnu datost.
ad b. Dobro i zlo istovremeno stvoreni i međusobno se potiru, implicira ili besmislenu anarhičnu slučajnost uz borbu i naizmjeničnu pobjedu kao uvjet trajnosti, ili Stvoriteljevu 'sadističku' pobudu (namjeru) za vječnu borbu bez konačnog pobjednika, pri čemu je ipak teško shvatiti istovremeno stvaranje dviju suprotnosti, makar bliskih, no ipak jedno 'malo prije' – ali koje?
ad c. Datost kao takva sirova – svim korisnicima jednako na raspolaganju te je mnogi (životinje i bilje) uzimaju u osnovnom obliku prilagođavajući s e b e datosti... Kako pak ni dva čovjeka nemaju potpuno identične želje (češće su suprotne !), moguće je oblikovati aktivnosti u konačnici suprotnih osobina, pa su za jedne dobre, a za druge zle!
Kako je očito da je 'u m n i' čovjek zapravo kreator primjene, vrlo često, zloga, ne treba tražiti uzročnika izvan čovjeka. Kako pak čovjek nerado priznaje svoje subjektivne grješke (uvijek je subjektivno u pravu !), postaje uobičajeno da se krivnja za zlo podmeće drugomu, pa i samome S t v o r i t e l j u, uz licemjerno čuđenje: “ Kako je moguće da primjerno dobar Stvoritelj čini ili samo dopušta zlo“?!
Prema iznijetome, zloća nije primarna osobina niti jedne datosti, nego tek po čovjekovu rasuđivanju, ovisno o njegovim umnim konstrukcijama, željama i umišljanju, postaje za njega pozitivna ili negativna datost..
Zloća je samo m a l f o r m a c i j a – po čovjeku pripisana, pa i promijenjena i stvorena – od suštinski neutralne datosti, te tu z l u čovjek može i mora sam u s e b i determinirati, razvijenu suzbiti i uljudbeno ne dopustiti razvijanje z l i h – kako za čovjeka, tako i za cijeli zemaljski i svemirski poredak.
Nema mjesta s u m n j i o postojanju primarnoga d u a l i z m a – dobrota i zloća – te je pokušaj nametanja ideje o dualizmu b i j e g oholog krivca od priznanja vlastite krivnje za ono što je sam skrivio, ili je to nerazumijevanje uzroka i posljedica onih pojava koje čovjek još n i j e sposoban shvatiti.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
P E R P E T U U M M O B I L E
Siroče sam ja…
Nemam majke
Nemam oca
Roditelja dva...
Sretna su djeca moja sad
Al' ona to ne znaju…
A kada to spoznaju
Bit će i sama siročad.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Ha-Ka-Pa (Hrvatska Kratka Pjesmica)
Dan jutro skriva
Vlasišta pod snjegom
Mladost bi starost
Ništa vječno u vječnosti
Cvrkut ševe
Lija u kokošinjcu
Ljubav rasplamsani žar
Na pepelu
Ozebla grlica
Gnijezdo bez cvrkuta
Proljeće
Miriše tuga
Ponos, gordost čovjek
Zemaljska rugoba
Plač neutješni
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
| < | srpanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Promišljanja o postojećoj stvarnosti
Kontakti
Cijenit ću svaku kritiku i sugestju.
Adresu dobivate klikom na sličicu.
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.
Živim u Rijeci od 1947. godine.
Statisika posjeta
Free counters