Bože moj, kako je to beskrajno davno bilo, ili možda blisko, i najbliže, jučer ili još bliže, a svega mjesec dana prije k r a j a, kad si me uznemireno i zabrinuto zapitala: “A š t o j e t o m e n i ?“
Bila si slaba, nestabilna, željna samo sjesti… Oh, to zabrinuto, a djetinje bezazleno, naivno, začuđenim glasom postavljeno p i t a n j e…
Srce mi se stezalo, riječi su presahnule, prave nisam znao… Da iskažem svoju slutnju? Nisam mogao pa zato samo kazah: „ Sjedni, odmori se (od čega?) pa ćeš uskoro ojačati. Ići ćemo u v r t da vidiš rascvalo ljeto.“ A Tebi su vrtne stepenice bile previše naporne . . .
Sjedili smo bez riječi… Nabacio sam primjedbu – sjećanje na naše zajedničko đačko doba prije više od sedamdeset godina... Tvoj glas postao je malo svježiji, no samo si rekla: „T a k o j e b r z o p r o š l o, a lice Tvoje bez smiješka, ostalo je ozbiljno.
' … a što je to meni?' Jecaj me gušio, bilo je previše bolno ponoviti to iskreno, naivno pitanje…
„p i t i“… „d i ć i… „b o l i“… Iz cijeloga vokabulara hrvatskog jezika preostale su još samo te tri r i j e č i – vapaji, kao znak, manifestacija oslabljenog, no živog organizma – bića – čovjeka – žene – supruge – majke – bake – i prabake…
' PITI '… značilo je samo na slamčicu srknuti koju kap vode, da se smoče gorka usta, a voda bi otišla ' k r i v i m putem' i izazvala gušeći kašalj…
' DIĆI '… značilo je pomoći uspravljanje iz ležećeg ili sjedećeg položaja. Ali za samostalno stajanje nije bilo snage te je na nekoliko sekundi to m o j e –T v o j e drago tijelo naslonjeno i poduprto mojim rukama sve više klonulo u moj zagrljaj, da bih ga potom lagano spustio u naslonjač obložen jastucima…
'BOLI'… bila je treća riječ – j a u k za nedefiniranu lokaciju…
Budući da ti je i samo govorenje bilo tegobno, sporazumjeli smo se da ja postavljam pitanja, a Ti ćeš kimanjem glave ili rukom obznaniti 'da' ili 'ne'. Zato je cijela Tvoja inicijativna konverzacija svedena samo na tri riječi koje bi povremeno prošaptala – zavapila.
Bile su stvarne, skoro šapćuće, no još dovoljno glasne i jasne da obznane i dadu naslutiti nastupajuće stanje te izazovu neizrecivu bol i o č a j zbog moje potpune bespomoćnosti. Bespomoćnosti i nemogućnosti da ma kako pomognem biću za koje sam cijeli život postojao, a kojemu sada ne mogu pomoći, sada kada osjećam i znam da mu pomoć život znači. Sada više nego ikada u cijelome dugom vijeku našega zajedništva – a ja sam b e s p o m o ć a n.
Pa još č u t i taj nesvjesni vapaj – jauk, danas prvi i jedan jedini put u cijelome našem zajedništvu od sedamdeset godina, izrečen bez ikakve emocije, jer je sam bio suštinska –čista emocija, bez primjesa srdžbe, nade, molbe, očekivanja, ljubavi, obećanja: Samo vapaj zadnjih ostataka još tjelesne vitalnosti: „… p o m o g n i… m i!!!“
I n i š t a v i š e…
Samo dvije riječi kojih i sama boja glasa paralizira i najmanji pokret moga tijela u susretu s neopipljivim, apstraktnim o n o z e m a l j s k im pritiskom te se cijela moja nutrina steže i grči u tjelesnoj, fizičkoj i nefizičkoj nemoći, tjeskobi i očaju...
Neizrecivo je, neopisivo je… Suzno se zagrcnem samo pri pokušaju da u mislima ponovim te ' dvije riječi'.
Nemogućnost ostvarenja o v e, dal' velike ili male, svjesne ili nesvjesne, molbe bila je neizdrživa te tjeskobu bespomoćnosti ne mogu niti u sjećanju ublažiti.
Ostaje zauvijek psihička bol, neiskupljen dug i očaj, od kojega me ne može nikakav melem niti j e c a j osloboditi…
Ne vidim ga, ali osjećam i svjestan sam nevidljivog tereta koji to drago biće nesmiljeno pritišću i stežu, te naslućujem, osjećam i emocionalno znam da više nema u tome bliskom mi biću snage za borbu te se, eto, predaje u s u d u na stazi u nepoznato i konačnom s m i r a j u… A ja ostajem s a m, napušten u beznađu…
Post je objavljen 15.07.2012. u 15:58 sati.