Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 15.07.2012.

NA STAZI U NEPOZNATO

Bože moj, kako je to beskrajno davno bilo, ili možda blisko, i najbliže, jučer ili još bliže, a svega mjesec dana prije k r a j a, kad si me uznemireno i zabrinuto zapitala: “A š t o j e t o m e n i ?“
Bila si slaba, nestabilna, željna samo sjesti… Oh, to zabrinuto, a djetinje bezazleno, naivno, začuđenim glasom postavljeno p i t a n j e…
Srce mi se stezalo, riječi su presahnule, prave nisam znao… Da iskažem svoju slutnju? Nisam mogao pa zato samo kazah: „ Sjedni, odmori se (od čega?) pa ćeš uskoro ojačati. Ići ćemo u v r t da vidiš rascvalo ljeto.“ A Tebi su vrtne stepenice bile previše naporne . . .
Sjedili smo bez riječi… Nabacio sam primjedbu – sjećanje na naše zajedničko đačko doba prije više od sedamdeset godina... Tvoj glas postao je malo svježiji, no samo si rekla: „T a k o j e b r z o p r o š l o, a lice Tvoje bez smiješka, ostalo je ozbiljno.
' … a što je to meni?' Jecaj me gušio, bilo je previše bolno ponoviti to iskreno, naivno pitanje…

„p i t i“… „d i ć i… „b o l i“… Iz cijeloga vokabulara hrvatskog jezika preostale su još samo te tri r i j e č i – vapaji, kao znak, manifestacija oslabljenog, no živog organizma – bića – čovjeka – žene – supruge – majke – bake – i prabake…

' PITI '… značilo je samo na slamčicu srknuti koju kap vode, da se smoče gorka usta, a voda bi otišla ' k r i v i m putem' i izazvala gušeći kašalj…

' DIĆI '… značilo je pomoći uspravljanje iz ležećeg ili sjedećeg položaja. Ali za samostalno stajanje nije bilo snage te je na nekoliko sekundi to m o j e –T v o j e drago tijelo naslonjeno i poduprto mojim rukama sve više klonulo u moj zagrljaj, da bih ga potom lagano spustio u naslonjač obložen jastucima…

'BOLI'… bila je treća riječ – j a u k za nedefiniranu lokaciju…
Budući da ti je i samo govorenje bilo tegobno, sporazumjeli smo se da ja postavljam pitanja, a Ti ćeš kimanjem glave ili rukom obznaniti 'da' ili 'ne'. Zato je cijela Tvoja inicijativna konverzacija svedena samo na tri riječi koje bi povremeno prošaptala – zavapila.
Bile su stvarne, skoro šapćuće, no još dovoljno glasne i jasne da obznane i dadu naslutiti nastupajuće stanje te izazovu neizrecivu bol i o č a j zbog moje potpune bespomoćnosti. Bespomoćnosti i nemogućnosti da ma kako pomognem biću za koje sam cijeli život postojao, a kojemu sada ne mogu pomoći, sada kada osjećam i znam da mu pomoć život znači. Sada više nego ikada u cijelome dugom vijeku našega zajedništva – a ja sam b e s p o m o ć a n.
Pa još č u t i taj nesvjesni vapaj – jauk, danas prvi i jedan jedini put u cijelome našem zajedništvu od sedamdeset godina, izrečen bez ikakve emocije, jer je sam bio suštinska –čista emocija, bez primjesa srdžbe, nade, molbe, očekivanja, ljubavi, obećanja: Samo vapaj zadnjih ostataka još tjelesne vitalnosti: „… p o m o g n i… m i!!!“
I n i š t a v i š e…

Samo dvije riječi kojih i sama boja glasa paralizira i najmanji pokret moga tijela u susretu s neopipljivim, apstraktnim o n o z e m a l j s k im pritiskom te se cijela moja nutrina steže i grči u tjelesnoj, fizičkoj i nefizičkoj nemoći, tjeskobi i očaju...
Neizrecivo je, neopisivo je… Suzno se zagrcnem samo pri pokušaju da u mislima ponovim te ' dvije riječi'.
Nemogućnost ostvarenja o v e, dal' velike ili male, svjesne ili nesvjesne, molbe bila je neizdrživa te tjeskobu bespomoćnosti ne mogu niti u sjećanju ublažiti.
Ostaje zauvijek psihička bol, neiskupljen dug i očaj, od kojega me ne može nikakav melem niti j e c a j osloboditi…
Ne vidim ga, ali osjećam i svjestan sam nevidljivog tereta koji to drago biće nesmiljeno pritišću i stežu, te naslućujem, osjećam i emocionalno znam da više nema u tome bliskom mi biću snage za borbu te se, eto, predaje u s u d u na stazi u nepoznato i konačnom s m i r a j u… A ja ostajem s a m, napušten u beznađu…

<	srpanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters