U maloj pećici vatrica mrmori, guguće, šumi, nešto zbori.
Zbori li to davni život u njoj, koji sada gori?Plameni jezičci žuti, sjajni, zlatni i još neopisivih boja plešući, skačući, iskreći nude nam toplinu...Mačka stara i njene mace mlađe, svojeglave lutalice, nepozvane prišuljale se toplini uz vatricu.Leže u kutiji i pokraj kutije, s ogrjevom sklupčane, ali se uskoro protežu... toplina im u bezbrizi godi...
Kada već početkom zime šumu snijeg zaveje, kad sve šumsko blago nema kamo, a nema sunčane topline da ih grije, oni se skutre ispod mladih, gustih smreka, kojih niske grane snijeg svine i s tlom spoji,pa tu kao u ledenom „iglu“ k'o Eskimi, pronađu zaklon za svoj opstanak zimi.
Tek ugljenar stari još zadnju „kopu-ugljenicu“ pali.Pali pa se i sam u bajtu od balvana, korom smreke pokrivenu, sklanja i uz otvorenu vatricu, na kamenu ognjištu usred prostora na ležaju punom suhog lišća zguri, dok na žaru cvrči tanka kvrga slanini-ca, a u pepelu krumpir u kori polako crni, te pod korom posta-je topao, „pravi“, upravo pečeni kruh bijeli i kolač najslađi.
Tad i piće mu od „snježnice“ otopljenih siga, možda obogaće-no zrncem soli ili žlicom crne kavovine-divke... bi slatko kre-posno.
Takvo bijaše u šumi zimsko preživljavanje, nekad davno, od davnina, još i prije sjećanja, kad snijeg, inje, sige, ledeni prirodni najnakid i bijele pahulje – smrzle zvjezdice – snježne leptirice prostiru radost i veselost u srdačnom okruženju prirodnih datosti i svih dobre volje stvorova Božjih.
Danas je to samo poneko prisjećanje i bajkovita priča za najmlađe... kad navečer pod uličnom lampom pahulje i pahuljice nestašluke „čarobijaju“, na gole grane krošanja drvoreda sjedaju, krajolik cijeli u nevinost bjeline oblače, fantazije ostvaruju.
Te malene snježne leptirice i leptirići igrajući se, sve u tišini tajnog trajanja, pa tko ne spava, eto mu, vidi neviđeno dragaštvo toplo, a ledeno čudo, koje pred dnevnim suncem bježi i neuspješno se skriva.No zaljubljena toplina ga i u skrovištu poljubi te doskorašnje čudo, bjelkasta čarolija, nestaje kao nepostojani „veo“ mjesečeve prikaze...
Dobra, makar skromna vatrica, njena živahnost i toplina kao znak živosti u osami večernjeg smiraja i danas, kao nekad, tako i u buduće, Božji je dar i blagodat starim kostima u hladnoći...
Dar srcu i duši, koji ti obznani da uz vatru, makar samotan, nisi sam nego s prijateljem u samoći...
Domoljubac - Zvonimir Tomac iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Post je objavljen 17.06.2012. u 17:08 sati.