Školj. Kamen. Usamljen rt, zapljuskivan valićima, podalje od vreve, gužve, plićaka, plaže... grmljem i stijenom zaklonjen.
Osunčana hrid za osamoljubce... sunce bez zaklona. Mirni mamac: ležaj, sunce, voda, zrak. Položaj slobodnog pristupa preko grota i kroz grmlje blago tegoban, zato rijetkima poznat i dostupan...
Školj – rt u moru: galebovo odmorište, gdjekad barci starog ribara pristanište i praznoj, mokroj mreži sušilište...Zimi često pust, a ljeti ponekomu otkriveno zaklonjeno kupalište – sunčalište...
A upravo ljetni su dani... sunčani, vedri, topli. Valići uz školj igraju, kao da se o radostima dogovaraju, nestašno se kao djeca zapljuskuju, sitnim kapljicama morskim vragijaju, toplinu prskanjem osvježuju, pritajeno mrmore.
A danas: došla je sama... i jučer je bila tu sama.Sama, na suncu, na kamenu, u vodi... pa opet na kamenu, u vodi, na suncu... tako već neko vrijeme...Dođe (odakle li?) sama, ode (kamo?) sama...Gleda more, osluhuje valiće, mjerka galeba let...
Voda, kamen, sunce zrak jedini su joj drug...A sad, ne vidim je!
Nema je. Gdje je? Zar ne mari više za zov mora, toplinu kamena, sunca smiješak? Ne, eto je! Pomalja se iz vode, kao iz pjene valova Afrodita-Božica s iskričavim kapima bisera na preplanuloj puti i onih što iskaču iz mokre kose na žedni kamen po kojemu se upravo pruža grleći zadovoljstvo opstanka i hladeći suhu toplinu ležišta.Ostavljajući na kamenu tamni otisak mekih oblina suncu na milovanje i poljubac.
A obris i otisak u ljubavnom žaru sunca blijedi, predaje se sav, još malo blijedi i nema ga više.Nema ga kao da nije nikada ni postojao, kao da nije ni Ona-božica tu bila, ovdje dragost svog života uživala.
Sama došla, prošla, kao vrijeme, kao galeb, kojega let upravo prati; bijaše blizu, a sad je daleko, još ga malo nejasno vidi i... nema ga više.Odletio je u daleko nevidljivo sjećanje... Bio je...Nema ga na čistom nebu ...A Ona je ostala ovdje...Možda snatri odletjeti s galebom u daljinu, poželjnu milinu, njene čežnje sudbinu?A možda samo čeka da joj sunce toplinom osuši leđa, pa kamo došla tuda će i otići, i ne hajući da je tu bila i za letećim galebom snatrila ili samo gledala.
Ah, ljeto, ljeto, topli sunčani, vedri dani od Stvoritelja darovani! Dani darovani svim živim stvorovima i onima ostalim, pa ljudima, djeci, mladima i starima.Darovani za postojanje, kojemu jezik ime „život“ dade...
Dani snatrenja, ljubavi, pa i tegoba, kao spomen da radost, kao najveću vrijednost, treba uživati i svima omogućiti, i neživi školj može biti prigodni sudionik čovjekove dragosti u zajedništvu postojanja, a sam čovjek zahvalni korisnik prirodnih ponuda svih datosti.I danas, baš gledam školj, nije pust...
Da li privid ili sjena, no Ona-Božica je tu.Mazno prostire šal, širi ogrtač i predaje se suncu, suncu da je poljubi i miluje.Diže visoko čelo, zabacuje kosu, širi ruke da zagrli sretno posto-janje života...Života, toga dara ljubavi... obogaćenoga slut-njom, nadom skoroga ostvarenja čeznutljive bliskosti, kad na ovome toplome školju ne bude više sama...
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Post je objavljen 03.06.2012. u 16:33 sati.