Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

Marketing

GRADU K O P R I V N I C I


Mojemu rodnomu gradu
Gradu moje mladosti
Mojega nezaborava gradu
Gradu mojega konačnog počivališta

Izblijedjele s l i č i c e sjećanja

Kad osta malo sjećanja, a mnogo maštanja, što je ostalo negdje daleko postaje blisko i uz za-tvorene oči tu je najbliže, kraj mene,uz mene u mom snatrenju.
Naravno to su mladi dani bezbrige i jedva propupale mladenačke emocije, stidljive, nepokazive naklonosti kao slutnja 'tajne' zaljubljenosti . . .
T a d a ,sve ONE (cure) su ' koze' /kako one nas nazivaju neznam, pitaj njih !/, ali jedna, samo jedna to nije, jer ona je, . . ona je . . . hm . ...ni prošaptati neću, tek samo u primislima, bojažljivo si obznaniti ... moja ...ljubav ....
A što je ljubav uopće niti ne slutim, tek samo znam da ima najljepše oči, nos, stas, da postajem' bezrazložno' (?) zbunjen, bez riječi,žude-ći blizinu, a strahujući od nje. Zašto ? zato jer je to slutnja iznenadnog nailaženja, rođenja onoga nepoznatoga nejasnoga životnoga stremljenja......
ljubavi. Ljubavi, koja će uskoro postati životni smi-sao !
Eto naviru sličice, kao u kaleidoskopu bez reda, zbrkane, a to su krhotine davnašnje životne stvarnosti pa tko voli : ' t a k o v a m j e n e k o č b i l o ' . . . . .
Tu značajnu obznanu 'posuđujem' od naslova malih izdanja pričica i bajki šro ih je po-četkom dvadesetog stoljeća,te nakon prvoga svjetskoga rata izdavala tiskara,knjigovežnica i papirnica „Vinko Vošicki“ u Koprivnici. . .
Te pričice i bajke rado su kupovali mnogi građani i seljani da bi ih čitali pa djeci prepričavali.
Bile su to pričice i bajke bez očite surove zl o b e, agresije, krvoprolića, tek sa šaljivom naivnošću, poučne i moralno odgojne . „ Pa ako to nije baš tako bilo ugodno i umirujuće je čitati. Nikoga ne upućuje na zlo i razaranje,već uvijek nagrađuje dobrotu i moral. Zato ih rado čitam na dječje i moje zadovoljstvo ..“
A stvarnost je , kako za djecu, tako i za roditelje imala bodlje s brigom za obiteljski op-stanak i dječje školske obaveze . .
Ipak bilo je ...kako je bilo . . .nekako je bilo..
Preživjeli smo i odrastali smo ...uz razbijanje lopti i susjedovih prozora, deranja hlaća i sa raskrvarenim

koljenima.. Mali đaci - male brige, veliki đaci –brige
veće , iz godine u godinu, iz razreda u razred. Zaključno u Koprivnici s 'velikom maturom',a potom
' a k a d e m i č a r i ' u „ KLUBU AKADEMIČARA' angažirani u održavanju tadašnje k n j i ž n i c e i posudbene biblioteke, te jednom godišnje (u vrije-me poklada) priredbom ' gala p l e s a akademičara' . . . .u dvorani 'DOMOLJUB' s gosto-vanjem nekog značajnog imena iz umjetničke zbirke (na pr. jednom tada poznate uspješne zagre-bačke glumice V e r e M i s i t e ) . A Koncert-Ples akademičara bijaše koprivnički kulturni dogođaj s izložbom- smotrom samo novih toaleta i posebnih kreacija najčuvenijih švelja za koprivničke dame i tek čarobno ispupale djevojke , te je svaki ples u dvorani bio ' v j e n č i ć najljepšeg mirisavog cvijeća ' oduševljeno pozdravljen pljeskom !

>>>><<<<

Naravno s godinamai grad se mijenjao.
Na pr. u Starogradskoj ulici p u t s debelom ljetnom prašinom postao jei makadamska c e s t a urba-nistički definirana sa zavaljanim tucanikom ( još bez asfaltnog sloja) oslobođena debelog sloja prašine -ili poslije kiše debelog blata . . . na žalost nas ulične dečurlije, koja bi jurcajući po prašini --

(isto kao rijetko prolazeći kamion) uspješno podizali oblake prašine, odnosno ostvarivali pravo zamagljivanje da se kroz taj oblak samo čula krika, a nije se vidjelo niti kuda juri dječji izvor krike i galame
Tada se ulica smirivala i skoro opustjela tek po zalazu sunca u prvom mraku kad bi ostala bez djece ,te samo još s rijetkim prolaznicima . . .

oooOooo

T a r a š ć i c e .. od 'baždarske vage' do kolodvora
samo staza- putić kroz prostrano polje – oranice kukuruza, jećma , djeteline --- sve u obruču grada, a eto u 'prirodi' za predvečernu šetnju bez asfalta
Tako je to bilo valjda zato da bi stari nostalgičari mogli raspravljati kako je urbanizacija i presitna parcelacija s izgradnjom taj u gradu pri- rodni zeleni prostor zauvijek prenamijenila , te i proširena gradska jezgra postala adekvatno zagušena . . . .

xxxxxXxxxx

Nisam ga tada smatrao značajnim, bio je mjesto skraćenog prolaza, šetnje dokonih kojih nije bilo (!) i 'ponekog susreta' . Staze i aleje s drvećem i ponešto grmlja tek toliko da se prekine vizura indiskretnog pogleda,a omogući poneki za-gled i možda bojažljivi pozdrav ..
To je u najstrožem centru grada , gradski ponos koprivnički p a r k .
A taj park bio je u 'ono' vrijeme jedan od ljepših,dobro uređenih zelenih prostora sa lijepim paviljonom, cvjetnim 'rondelon' i vodoskokom, pros-tran i kao takav u r e s grada.
O parku se brinuo i uređivao ga gradski vrtlar m a j s t o r FLATZ.
Održavao je i manji 'glas-haus' (staklenik) gdje je uzgajao cvjetnice i sadnice, te se moglo uvijek tu naći- naručiti prigodni buket i vijenac....
Sjećam se jednog njegovog duhovitog aranžmana,velikog buketa,ljeti za imendan jednoj gospođi od samog povrća : dominantne stabljike s crvenim plodovima paradajza (rajčice) uz stabljike sa zelenim paprikama, duge žute mahune graha, plavi patliđan,naranđasti šiljati korjen mrkve,kratke mahune graška i možda još 'što, sve uklopljeno velikim listovima hrena, sa nekoliko grančica poluzrelih boba višanja i metlicama kopra pa još sa mnogo lišća peršina ...!
Duhovito za prepričavanje u 'ono' doba kad još građani nisu bili 'otuđeni' svaki sa svojim autom i televizorom . . !

<<>>
Pa automobili i televizori, postupično i nenapadno, skoro tiho i tajno preuzimaju dominaciju, te je baš pomoću njih u brzom tijeku godina,umotana kao u nenapadnu ambalažu, jurila i naša stvarnost da bi dospjela danas dovde gdje upravo jesmo, jedva svjesni novonastalog stanja na koje nas upozorava savinuta kičma i pomanjkanje poznatih lica . . .
Doduše, njihove tragove : imena s gdje kojom slikom može se još sresti samo kod Svetoga Duha u šepkavoj, mirnoj šetnji i samo u mašti ponovno oživotvorenih davnašnjih susreta i događaja. .
A kod Sv.Duha možda se najasnije vidi promjena, budući da je od nekad dosta skromno narijetko rasutih kamenih-betonskig gromada, danas rastlinje uz mramor dojam mirnog, urednog pa i p o ž e l j n o g počivališta ...
Počivališta, gdje se sve nostalgije ,želje i čežnje smiruju ponovno u maštanom društvu, nakon proteka godina bliskih mi Mirkeca, Štefeka, Krune, Frante, Slavka, Iveka, pa isto tako i onih kojih ni imena ni slike ne nalazim,a negdje tu ili na sličnom su mjestu.
Naravno tu je i ljepša polovica ondašnje stvarnosti Beba, Zlatika, Pava, Slavica, Ljerka,Zdenka ,Mira ,
Nevenka, Vlatka, Dragica, Verica i još, još mnogih ruža, cvijeća, tulipana i trnova davnašnjeg glasnog mladenačkog ukrasa graskog, koprivničkog 'korza' u predvečernjim satima , prije nego što se oglasi ' Zdravomarija ', te ulice opuste. Neprimjereno je bilo sresti djevojku u večernjem mraku. Dopušteno je još samo pod prozorom diskretno poželjeti ' laku noć '

<<<<
Eto kaleidoskopskih sličica iz sadržaja „ t a k o v a m j e n e k o č b i l o “ , a danas se još samo rijetki toga sjećaju, pa i samo sjećanje odlazi u z a b o r a v , te kako nema svjedoka tako vjerojatno nije ništa niti bilo !!

Xxxx
Oo
V

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Post je objavljen 20.05.2012. u 16:11 sati.