dinajina sjećanja

utorak, 30.04.2024.

Dokazivost…







Nastojim istrpjeti, u tome je smisao, osjećam
bol izranjanja iz kaosa postanka. gubim se
među anđelima na desnoj strani mozga,
u nju je Michelangelo smjestio Boga,
božja ruka blaži bol i stvara čovjeka

Vjerujem u srce čovjeka, ono ljubavlju
gasi žeđ, hrani bliskost, stvara prisnost,
na dverima mjeseca ruža vidokrug se širi,
zaiskrle boje i miirisi, znamenja neumitnog
postojanja u prizmi događanja u viru života.

Na mostu između vjerovanja i znanosti pitam se
mogu li povjerovati u istinitost biblijskog nastajanja
svijeta i osjećam moje duboko neznanje, nedokazivost
istine ne pobija njeno postojanje, ali znanost nam daruje
priču o velikom prasku, priča o pobjedi snažnijih, slikama
u pečinama, tisućljetnim arheološkim pronalascima, novim
iskopinama širom svijeta, od čovjeka neardeltalca do sapiensa.
Zato ostajem homo ludens, pitam prijatelja znanstvenika u što on
vjeruje
& svemir je savršen, sigurno je nastajao sudbonosnim dodirom,
božanska iskra koju desetljećima tražimo se krije u našoj nedjeljivosti
od kozma &

hvala znalcu, dokazivost je nevažna, znanje je još krhko,
a vjerovanje smiruje revoluciju u našim glavama, pomirenje srca i uma.






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.04.2024.

Zbrojene godine...





NE TEŽI, LIDIJA

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru
koji držiš budućim, nit se obećavaj
sutra. Ispuni danas bez čekanja.

Sama si svoje žiće.

Jer nisi buduća, ne namjenjuj se.
Tko zna, možda, između vrča što ga piješ
I vrča opet napunjena, tebi sudba
umeće provaliju?
Fernando Pessoa





Blješti lice vremena, vizija zaustavljena u beskraju sna
ptice slijeću na sunčanu stranu ulice, daruju iluziju slobode,
kap života na dlanu vječnosti, velika rijeka ukročena u ovome
ovdje i ovome sada, u konačnosti beskonačne molitve, u prividu
rajskog perivoja besmrtnosti, u nastojanju razumjeti misao o seobi
duša, dokućiti smisao u besmislu ponavljajućih krivih koraka ka sebi.

Život se događa danima i noćima, vjetrom i oblacima, kišom i suncem,
Zbrajam godine, osjećam količinu proživljenog, okus vrčeva ispitih i
ponovo napunjenih kapima iz potopa stvarnosti. Zaobilazim neke
od sudbine umetnute provalije, živim i ne čekam sutra, sanjam
minula svitanja na moru, osjećam kako se odraz sna slijeva
u budnost.
Kad Ibrica zapjeva tvoju pjesmu budi se sjećanje na
dane prvih susreta, naša nadmetanja izmišljanjem
nadimaka, zvao si me... vreća kostiju, drumski
razbojnik, goropadnica zbilje, noćni bauk...





Fernando Pessoa nas je pjesmama učio ne graditi kule u oblacima, nego živjeti život...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2024.

Zvala se Mir...





Nebom kruže sinovi boga rata i božice ljubavi
vječno ponavljajuća istina rata i mira, s genima
oca bez titraja majčinog utjelovljuju užas i strah.
Užasnuta gromovima i munjama razumjeh izazov
neba, osjetih prazninu.
Praznina ne postoji, rekoše mudraci, ipak ona postoji
stisnuta u strahu, postoji u zovu svijesti nad bezdanom.
U praznini nutrine naslutih mir, u srcu titraj žudnje odvoji
elegiju prošlosti od rapsodije jave, začuh glas iz davnina

Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.

Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.

Tvoja pjesma ubija okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama i proljetnim cvijećem
topi snjegove, tu grobnicu tek naslućenim
pupoljcima neke nove zbilje.Tišinu noći
u sjaju mjesečine su razbijali valovi
drevnog oceana i darivali mir...





Dijana Jelčić

- 10:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 27.04.2024.

Sudbonosni dodir...







Michelangelova slika i sudbonosni dodir prstiju,
sjaj svemira, neba, zemlje i stvaranja čovjeka.
Beztjelesan čovjek je bio samo lepet leptirovih
krila, let nad rajskim cvjetovima, nad prahom
sjemena za osjećanja ljubavi, sreće i spokoja,
stvoritelj je šest dana stvarao život, a sedmi
dan se odmarao i poželio odmor svim bićima.

Sudbonosnim dodirom prstiju čovjek dobi tijelo,
darova rebro, dobi ženu i izazov pod drvom
spoznaje, počini grijeh i izgubi besmrtnost.

Zbog grijeha praroditelja mi se rađamo s
znakom istočnog grijeha u sebi, nestaje
sakramentom krštenja, ali ipak raj i
pakao su nama, sukob anđela i
demona, preobrazbe svijesti i
otkucaja srca, želja za
metamorfozom tijela.




"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Dijana Jelčić

- 10:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 26.04.2024.

Slušamo li?...






Momo, neobična priča o kradljivcima vremena i o djevojčici
koja je ljudima vratila ukradeno vrijeme.
Kradljivci vremena, agenti štedionice vremena,
su ljude nagovarali da ulože slobodno vrijeme i tako ih
prisiljavali na život bez radosti, susreta s prijateljima,
igranje s djecom. Osudili ih na monotoniju i rad.
Pušeći cigare od cvijeta vremena stvorili su
dimnu zavjesu oko kuće darovatelja potrebnog vremena,
gospodina Horu, tako da više nije mogao nadoknaditi
ukradeno vrijeme.
Momo je saznala za to i počela razgovarati s njima,
slušajući njihove priče. Momo je znala šuteći
slušati tako da su ljudima iznenada na um padale vrlo
pametne misli. da su zbunjeni ili neodlučni odjednom
točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili
slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni
postajali puni pouzdanja i radosni. Kradljivci vremena su napustili grad.

roman-bajka Michael Ende





Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti, mirisati.
Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno,
ali ono nije zajedničko.
Što je uistinu vrijeme? Bez pravoga lica, u našem jeziku
okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije
osjećaj kao ljubav kojoj pišemo pjesme ili
sreća kojoj cijeli život hrlimo.
Pogledam li na sat vidim da se kazaljke pokreću,
sjećam se koliko puta je velika prošla preko
brojke 12 i uviđam da već satima sjedim i
pokušavam opisati osjećaj vremena.

A kradljivci vremena nažalost postoje kao u Endeovoj bajci,
trude se uništiti ljudima samopouzdanje, odlučnost, hrabrost,
prisiljavajući ih da postanu radne mašine bez vremena za
obiteljsko druženje, odlaske na izlete, igru s djecom.
Svjesni toga mnogi osjećaju tugu i potištenost, bez osjećaja
spokoja, sreće i radosti. Neki postaju mrzovoljni, bezvoljni,
depresivni.
Zato slijedimo čin djevojčice Momo, osjetimo izgubljenost
i slušajmo ispovjedi prijatelja, poznanika, svih onih koji s
nama žele podijeliti svoje tuge i brige.





“Vrijeme je ono što vidimo na satu.” šaleći se rekao je Albert Einstein,
otac dimenzije našeg trajanja u njoj. Od djetinjstva gledah vrijeme na
ovom malom satiću.

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.04.2024.

Zadovoljstva...







Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...

Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.
Bertolt Brecht






Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem,
koračala sam poznatim ulicama, na trgu cvijeća
prisjećala mladosti, mirisa svježeg kruha, lica
mladih buntovnika, susreta u Maloj kavani i
želje da promjenimo svijet. Bila su to sitne radosti
mladalačkih zanosa, a nismo osjetili da odrastanjem
mijenjamo sebe i odrastajući odlazimo svak u svoj san,
a snovi su nas onda odnosili u Lapidarij na jutra poezije,
u Tingl Tangl da doživimo Tinovu kristalnu kocku vedrine,
pomislih i zaustavih se u Gavellinom hramu, u poznatom
kafiću sjećanja osjetih skoro nestao osjećaj zadovoljstva...

Ti si sjedio u kutu i čitao knigu. Sjela sam pored tebe...
Spuštena pogleda si šapnuo. Osjećao sam da ćeš doći,
imaš još uvijek isti parfem, govorio si glasnije dižući pogled.
Dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.





Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena, uspjela je,
stvorila je parfem koji još uvijek obilježava moj život isto kao
i želja da i svijet što ga iza sebe ostavljamo bude dobar,
bude i ostane jedno pored ostalih zadovoljstava.

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 24.04.2024.

Pepeljuga...






Djetinjstvo i svijet bajki, prva stepenica ka odrastanju, nezaboravan svijet iz kojeg smo morali
izroniti u svijet odraslih i čitanje bajki prepusti zaboravu, ali nije jednostavno zaboravit poruke
koje ostaju zauvijek u našem pamćenju, Učili smo čitati uživajući u oslikanom svijetu naše
tadašnje virtuale, naših lutanja svijetom izmišljenim za nas buduće sakupljače saznanja.
Bajke su nam ucrtale put ka današnjem čitanju svjetskih majstora pisane riječi, naučile
vrednovanju umijeća umjetnika kistom i osjećati napisano i vđeno. Duerova slika
uistinu budi malnkoniju za minulim vremenom bezbrižnosti.





Obgrlio me val neizrecivih i neopisivih osjećanja, pretočenih u polje snovitih iluzija.
slijevaju se prividi bajki, usrećuju, zaboravljam sve prohujale sumnjičavosti,
brišem tragove daljine, pišem nova iskušenja bajkovitim rečenicama,
pružam ruku i osjećam dodir tvoje, ispisujem siluetu uzbuđenja…

Ova nemirna blizina je otrgnuta iz prostranstava dalekih nebeskih stepa,
donešena iz razvalina vremenskih obrisa, utkana u staze razgranate stvarnosti,
ova nježna bliskost je suza neisplakanih tuga, radosnih uzdaha i sretnih osmijeha,
suza odbjela iz leleka sužnjevanja u okovima svsishodnog trajanja u pustinji osjećaja,
ova lakoća nastajanja je otrgnuće iz džungle grada i potonuće u laguni snovitih oceana.

U svijetu bajki osluškujem zov slobodnih ptica i otpijam kapi sanjivosti iz kaleža vječnosti,
koračam liticom osjećanja, pohodim svjedočanstva ljubavi zatomljena u šumi neprohodnoj
za osrednjost čulnih izazova, tamo gdje postoji osjećaj postoji i dobrota, a tamo gdje postoji
dobrota događa se čarolija, u krošnji nad grobom majke pjevaju bijele ptice i daruju snovitost.




i za kraj bajkovita kičasta slika pjevajućih ptica i stih iz bajke Pepeljuga, koji dokazuje
dobrotu i nastajanje čarolije

- Gukni, gukni, o golube,
Krv ne curi iz cipele:
Cipele joj lijepo stoje,
Zaručnica prava to je.


Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 23.04.2024.

Moć knjiga...







Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju. Na obodu jutra
izranjaju sjećanja, maštarije i prošlost, kao miris dolazećeg maja,
mjeseca poezije ruža i ugođaj naše stare sveučilišne knjižnice.
U tišini slušah glasove iz davnina, naslućivah otkrivanje tajni,
odgonetanje mudrosti, osjećah moć muza. Bliske i daleke,
tajanstvene kao rađanje zvijezda, one tisućljećima bdiju
nad nadahnućima, slijevaju ih u riječi, ne dozvoljavaju
zaboravu potapanje davnih osjećanja.

Moć knjiga, neprocjenjivost blaga
skupljenog na policama knjižara,
knjižnica i privatnih biblioteka.





Pročitano, dočitavano, zapamćeno, ponekad zaboravljeno,
stare poredane po autorima i vremenu nastanka, tako mogu
odmah pronaći onu koju trebam, a neke su poslagane pored
radnog stola, tako mi je knjiga koju želim uvijek na dohvat ruke,





Dijana Jelčić
a Jelčić

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.04.2024.

Zemlja je zvijezda...






i pleše na dlanu svemira. Mi plešemo s njom.
Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom.
Nestajanje i nastajanje civilizacija, ostale su
riječi uklesane u mramoru vremena.

Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova. .
Pa neka riječi postanu djela, neka se
tonovi ode radosti sjedine sa ovim
Kaštelanovim stihom

A kad zapjevam složit ću u slova,
i suze zemlje bit će pjesme moje,
svrstat ću ljubav u bunu stihova
kad se u pjesmi sve ljubavi spoje.





Neka se ostvari Kaštelanov stih...

Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.04.2024.

Zagrebu s ljubavlju...






Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.

A.G. Matoš




Podne na Britancu..
.
Svanulo je sunčano nedjeljno jutro, zov ka trgu antikviteta,
ka trenucima u kojima se ništa ne čini, a događa mnogo.
Na tezgama slijed obiteljskih uspomena, svaki djelić
u sebi krije dušu nekog vremena uz romor glasova
znatiželjnih kolekcionara rariteta, pričinjalo mi se
vrijeme je stalo, zaustavilo se u punoći oajećaja
kao replika Rabuzinove slike.






I kao rascvjetana magnolija pokraj Meštrovićeva
paviljona i osjećanje epohe iz Matoševe pjesme
i kad top s Griča prepolovi dan, a Robićevi
golubovi, ti dragi piloti od perja, polete
ka nebu, ovjekovčeni fotografojom
Marije Braut i mojim stihom
Zagrebu s ljubavlju





Dijana Jelčić

- 08:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 20.04.2024.

Živimo život!







Život je vječna igra, na sceni velikog svjetskog teatra igramo sinopsis vremena,
oko nas scenografija stvarnosti, na nama kostimi trenutka, u glavi revolucija
leptira, u tijelu vrenje pjenušca, u srcu mjenjajući ritam dnevnih zbivanja.
Vjerujem u donosioca sreće, ćutim dinamiku svemira, pričinja mi se
neki nevidljivi virtuoz zasanjao d-mol Bachove sonate.
To vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da živim život.
Zaustavljam misao u središtu zbivanja i vidim geometrijske oblike kao
akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča jezicima fizike,
filozofije, muzike i poezije






razumijem poruku, iz postojanja ne proizlazi posjedovanje,
postoji zajedništvo, u pogledima, stisku ruke, plesu struna.
Doživljavam paralelnost svjetova, mi živimo između njih,
Iza nas se prostire svijet nepromjenjivosti, ispred se
širi svijet postojećeg i mogućeg.
Gdje se nalazi to moguće?




Skriveno je u svijetu naših ideja.
ont>

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 19.04.2024.

Misaona Proustiana...







Na obali oceana snova dosanjana mala kavana u Combreyu i razgovor s piscem.
Netko je, u ovalnoj zdjeli, donio slatke Jakobove školjkice. širio se miris čaja.
Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim slovima pisalo
"Misaona Proustiana". Iz maglićastog sjećanja je izronio njegov lik.
Pisac s kojim smo vodili razgovore o traganju za minulim sjede za naš stol,
stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj.
Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica.
Tisuću puta sam pročitala opis osjećaja koji se širio njegovim tjelom.
Gledajući viziju njegovog lica vidjeh emociju,
osjetih ono o čemu sam davno čitala.


"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih.
"Osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da upoznah to anonimno lice u sebi, biće puno usnulih uspomena."
"Tijelo je galija puna skrivena blaga."
"To je ovaj prekrasni trenutak u Maloj kavani na rubu vašeg vremena."

Shvatih, nema istinskih radosti koje dolaze iz čistog razuma,
u misaoni proustiani, u odaji traganja za ljepotom napisanog
bogatimo našu galiju skrivenog blaga.





Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.04.2024.

Slijed svetkovina...







San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u slijedu svetkovina,
nad morem let Jonathana, moćnika plavih daljina, čuvara
minulih i dolazećih sutona i svitanja.
U panorami zbilje vjerovanje u slobodan plov vremenom.
Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca, u tišini iskra
zbilje, u iluziji iscrtanoj na irisu vizija odsanjanog.
Izronio si iz privida, nad žrtvenikm jutra lepet
leptira, osjetih disanje srca. Sunca nestaju
u sunoćju, osjećanja se rastaću plimom,
obmanjuju plahost, odnose u rascvjetani perivoj snova.

Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost
koja ubija znatiželju i čežnju, a ljubav živi u slijedu
svetkovina utkanih u smiraj sutona i zov svitanja,






Dijana Jelčić,

- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 17.04.2024.

Apriorna svijest...






Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.
Gabriel Garcia Marquez rođen je u Kolumbiji 6. ožujka 1927., a preminuo je na današnji dan 2014. u Meksiku.






U noći bez mjeseca postajemo svjesni nemogućnosti vidne
percepcije beskonačnosti prostora, tek mišlju ostvarujemo
privid tog tamnog bespuća. U nemjerljivosti zvjezdanog
neba osjećamo bezgranićje našeg neznanja, tražimo
točku u kojoj se sastaju i minulo i dolazeće.

Apriorna, urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija stvarnost.
U vječnoj mjeni dana i noći, godišnjih doba, u zovu djetinjstva, mladosti,
zrelosti i starosti osjećamo nemoć naših želja za zaustavljanjem slijeda.
A tvrdnja, svijet se događa u glavi promatrača nas osviješćuje i kazuje
svijet ne možemo mijenjati, ali sebe, svoju svijesnu spoznaju možemo.
Pri odlukama smo uvijek sami, krivo donešena je bila samo naš odabir.

Svaki put kada moram odlučiti spoznajem da podsvjest nije đavolje
čudovište nego lumin istine, ne dozvoljavam mislima pobjedu nad
osjećajima, uranjam u odaju sjećanja, osjećam vrhunac samoće,
čujem prvi put ime grada koje je imalo natprirodnu rezonanciju
u Marquezovom snu: Macondo i najstariji krik u povijesti ljudi,
krik ljubavi. Donešena odluka me veseli, čitam davno napisanu pjesmu...




Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 16.04.2024.

Ponoćni tango…






Zvona Petrove crkve objaviše ponoć, početak šutnje. Minulo blješti obećanjima. Grad je utonuo u tšinu. Sutra je dan x, moža dan promjena. Priznajem oglušila sam na obećanja. Bilo ih je uvijek do dana x, a onda sunovrat u staro. Gledam gornju sliku i moj dijalog s njom. Neću ovo danas odjevati slutnjama, nada umire zadnja. U sobi tišinu razbija zvuk Argentinskog tanga. Sjetih se davno napisanog.







Bio si sjenka i bio si tu, bio si nada i pozivao me na ponoćni tango.
Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja
nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje
sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu
rijeke vremena u koju se zgusnuo cijeli svijet.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača.
Prebirao je po strunama gitare. Prepoznah uličnog
trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir i
krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga
koji smo davno plesali uranjajući u mirise
svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u
trenutak buđenja opijena zvukovima
prošlosti i melodijom ovog jutrenja.

Ti ulaziš u sobu i daruješ mi ruže.




Dijana Jelčić...

- 07:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.04.2024.

Postojanost pamćenja...






„Ja slikam slike koje me tjeraju da umrem za sreću, ja stvaram s potpunom prirodnošću, bez ikakve brige o estetici, ja stvaram djela koja me inspiriraju s apsolutnom emocijom i pokušavam ih naslikati iskreno.“ Salvador Dali





Postojanost pamćenja je naziv Dalijeve slike, tri sata se tope, svjedočanstva su njegovai razmišljanja i slikarstva.
Prostor djeluje pustinjski i Dalí uspijeva stvoriti atmosferu u kojoj se vrijeme zaista otopilo. U pozadini je
mirno more, bez ijednog vala, nikakve aktivnosti. Vrijeme je stalo, ostaje upornost sjećanja.
Kritičari slike su povezivali djelo s popularnom i revolucionarnom Einsteinovom teorijom relativnosti.
Sam Dalí negirao je povezanost svoga rada i fizičareve teorije pa je u svom stilu odgovorio,
gledao sam kako se sir Camembert topi na suncu i naslikao mekane satove.





Slon je česti motiv na Dalíevim slikama. Karavana slonova, donosioci sreće u pustinji zbilje.
Naslikani s dugim, isprepletenim skoro nevidljivim nogama s teretom prohujalog vremena
na leđima izazivaju osjećaj žudnje. Značajni po svojoj prevelikoj težini, ovako naslikani
postaju kontrast ideji bestežinskog stanja i stvaraju iluziju fantomske zbilje.


Pitanje je možemo li istovremeno postojati na različitim razinama uma da bi razabrali i percipirali sve što postoji.
Postoje li nama nepojmljivi svjetovi, oni paralelni, svjetovi izvan našeg prostor- vremena, jesu li nam stoga
nedostupni, nepostojeći u našoj svjesnosti, a možda ipak postoje u jednoj višoj sferi spoznaje, u svijetu
nadrealističkog poimanja vremena.
teoretski postoji tvrdnja da sve što možemo zamisliti i postoji, promatram Dalijeve slike
i pitam se je li on uistinu uspio svoj um uzdignuti u multidimenzionalnu stvarnost?
Je li on uistinu istovremeno živio u paralelnim svjetovima'?

Njegova besmrtnost se ogleda u njegovim djelima.




Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.04.2024.

U sretnom srcu...






Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz, 14. travnja 1986.),


Ljubav se događala u rasponu između dva obzora, između svijesti i podsvjesti…
Mozak je svjetlošću spoznaje gradio most između misli i osjetilnosti,
hipofiza je neumorno titrala i stvarala endofin… eliksir ugode,
ostvarivala osjećanje radosti, veselja i sreće…
i to traje već tisućljećima…

u začudnim odajama bliskog zavodništva, u kovitlanju tkiva sreće,
ostali smo vjerni prauzoru, ponavlja se povijest podavanja u
ložnici ljubavnih tajni, na rubu vremena se grle san i java,
na oštrici trenutka žudnja i sram…
ne zaboravimo, mi smo rađani zagrljajem Erosa i Afrodite,
u rascjepu vremena se oduvijek događa alkemijski čin,
vrhunac ljubavi, neporeciva istina postanka, evolucije,
nagost osjetila, privlačenje emotivnih naboja, sreća.

Kada na piedestalu pobožnih uvjerenja zabljeskaju iskre zabrana,
ne gušimo krik sreće, čemu ta lažnost?, strah od osvete neba?
skrivanje nagosti osjećanja?, prodaja ljepote osjećaja na
sajmu prevara.
Tek oslobođeni okova predrasuda mi stvaramo puninu osjećanja,
u sretnom srcu osjećamo moć zagrljaja, poljubaca i ljubavi!






Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 13.04.2024.

Iluzionist se igrao šeširom...







Čitala sam Golobovu pjesmu, stvorena iz sna za san,
nježni zvuci Chopinovog nocturna su ispunjali prostor.
Udisala sam miris proljeća, mirisi, boje i zvukovi klavira
su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta.
Prostor se mijenjao slikama, zrcalile su snagu nezaborava.
Bila sam u središtu tog plesa svjetlosti i sjena, mirisa, dodira
i boja. Stvoren iz sna, miris ljubavnog zanosa, trag u mom srcu
je postao vremenski stroj kojim sam lutala prohujalim trenutcima.

Iluzionist se igrao šeširom, divih se spretnosti magije, njenoj moći,
poželjeh nestati u prividu, upitah se, jesam li postojala u iluziji sijača
zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena
u obećanje ovom trenutku, možda sam umrla suzama neba i rodila se
na latici dalije, mnogo se mojih života slilo u moć ovog ovdje i ovog sada.

iluzionist ne odaje tajne svog umijeća, iz njegova šešira izranja put svile,
nemjerljiva duljina šala boje jantara, magija djeluje, vraćam se u stvarnost






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 12.04.2024.

Čitaj knjigu...






Sada već davne 2018- te godine susreli smo prijatelja, pisca, vizionara Dževada Karahasana. Nakon susreta u Sarajevu, Švicarskoj i Grazu bio je naš posljednji susret. Nažalost napustio nas je zauvijek 2023, ali ostala su njegova djela i njegove misli






Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života.

Čitatelj u moj roman unosi svoja čuvstva, iskustva, sjećanja, svoja pitanja. Tek time knjiga zaista oživi. Upravo zato svaki pripovjedač jako želi da se čitatelj u njegov roman, u njegovu priču, utopi skupa sa svojim osjećajima. Kao da je roman napisan samo za njega.

Dževad Karahasan






Trajno je tek ono pročitano što dobija značenje tijekom vremena.
To je spontani čin svjesti, kad osjećanje izrasta iz napisanih izazova,
pretakanje misli u vizije i slike, njihovo arhiviranje u režnju pamćenja.


Oćutih proces rasta i dozrijevanja pojavnosti nutrine,
njihovo razvijanje u samospoznaju i osjećajnu osjetilnost.
Skupljah poderotine razbacanih uspomena u pisanu riječ.
Još uvijek nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive
težine na libri psihe zaustavljah se na postajama nedorečenih
istina neizrečenih molitvi, nenapisanih elegija, neostvarenih želja.
Shvatih, utihnule su zornice kojima pozdravljah dane rane mladosti.
Bila sam tiha, bešćutna silueta sebe same, oživjela me dobra literatura.

Biblioteke su svjetovi sanjajućih knjiga, one su izlječilišta umu.
U njima žive istinei o ljubavi, mudrostima, traganjima, krajolicima i
svakodnevnim zbivanjima. Vidim poeziju, eseje i utopije vidim bajke,
legende i ljubavne priče ispisane životom i znanjem umrlih i živih autora.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.04.2024.

Sretan grad...






Knjiga Sretan grad Frane Petrića dolazi iz kasne renesanse, ali svojom aktualnošću i danas zaokuplja ne samo proučavatelje Petrićeva djela, nego i svakoga mislećeg čovjeka. Petrićev model organizacije života zasnovan je na platonovskim idejama o idealnoj državi, no posve precizirani praktični aspekti njegova oblikovanja s filozofske, sociološke, upravljačke i arhitektonske strane daleko nadmašuju utopijski karkater platonovskog uzora.

korisno je za grad da ima ljude koji se privatno bave poslovima i trgovinom, pa da od carine i pravednih daća novčano ojača, kako bi kasnije mogao podnijeti izdatke. zbog duševnog zadovoljstva građana neophodne su u gradu osobe koje poučavaju vjeronauk, štuju tajnu vjere i žrtvama čine dobra i bogougodna djela.

Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ u njemu će se moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sípi...


Frane Petrić, 1529. - 1597.






Nad gradom, već danima, navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom
došetamo do parka fra Grge Martića. Dok sutonsko sunce obećaje
smiraj zaustavljamo se na terasi kafića, stotinjak koraka mijena
ritam srca... pupoljci majskh ruža obećaju svibanjsku ljepotu,
krošnje breza bude uspomene. Slovkamo petoslovlje sa
početka priče, bezglasje zanosa u ljepoti našeg kvarta.
izmišljamo inačice Proustovskog Combraya, snaga
nehotićnog sjećanja gradi mostove među srcima,
uramljuje minulo u privid, potvrđuje sreću grada.

U pregibima tmine ushit svjetlosti,
zvučno zrnce tišine i šutljivo svitanje.
dan bojom vjenčanice kruni sreću grada!





Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 10.04.2024.

...homo homini homo...







Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine... preminula 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Iako je njezin život bio trnovit, Vesna Parun pronašla je svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima.


Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.






iz nesklada nerazumjevanja izranja suglasje vremena,
svi smo mi od istog tkiva satkani, isti vjetrovi su
odpuhivali naše tuge, u istim burama šaputali
... homo homini homo... u patnjama
zaboravljali Hobesovog vuka,
on je zavijao na padinama
samotnih visova, u muku tišine, u rijeci zaborava...

Tajnoviti su putevi istine, staze ka svijetu budnosti i snovitosti,
usponi i padovi na zaobilaznim drumovima, mi pustolovi
na cestama koje nikamo ne vode, buntovnici na
barikadama trenutka svjesni svoje konačnosti
živimo vječnost u iluzijama…

Tiho u meni odzvanja život, u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna,
u njemosti tišine čujem otkucaje srca, ne mogu u zlu živjeti,
iz podsvjesti izranja, kao govor cvijeća i proljeća, radost
i vjerovanje u pobjedu ljudske dobrote…





Dijana Jelčić

- 11:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 09.04.2024.

Nutarnji dijalog...







"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''

Jorge Louis Borghes








Čitajući neke osvrte o raspeću čovjeka na stup srama,
osudama majke zbog nestanka djeteta, međusobnom
vrijeđanju pred dan velikih odluka sjetih se ove moćne
Borghesove misli, o moći zabrana koje bi trebali sami
sebi postaviti i upitah se,
smijem li vam u svijetu strahotne stvarnosti ispričati priću
o pobuni i padu anđela, o kušnji koju su odbili vjerujući
u svoju nadmoć?
Pitam se kako u nekima probuditi vjerovanje u moć
poniznosti pred slabijima, kako u njima uskovitlati
zatomljene potencijale dobrote, ljudskosti, milosti,
kako ih naučiti da je prava moć znati vladati sam
sobom, kako ih uvjeriti da je prije osude nekog i
njegova čina najiskreniji dijalog onaj nutarnji,
onaj između misli i osjećanja s najnevinijim
djetinjim pitanjima,
zašto?, zbog čega?, Je li dobro?,
i pronalaženje odgovora u titrajima razuma.

Takav ili sličan dijalog postaje branitelj na bedemima virtualnog svijeta.




Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.04.2024.

Pronalazim...





Antologija života, u prevodu s grčkog znaći branje cvijeća,
je svjedočanstvo naših individualnih opusa. Pišući često
koristim metafore vrta, ružićnjaka, arboretuma, vijenca.
U mojoj se taloži ukus vremena i svijest o prošlosti.

U svakom ljudskom biću titra zrno kreativnosti.
Na poljanama svijesti se, kao miris majske ruže,
šire misaonost, znatiželja, čuđenje, žudnja i čežnja.
U dokovima snova podsvijest tišine dodiruje spavača,
on ustaje iz postelje i mjesečari u zov novih nadahnuća.
Osluškuje glas prohujalih ljeta, crta ih na piktogramu duše.
Na obodu odlazeće noći spavač se budi. Tad sve slike ožive
riječima, postaju ispovjesti, tužne istine, plamteće uspomene,
zaboravljene boli, minijature sreće, ljubavne pjesme i tihi eseji,




Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.04.2024.

Psalm ljubavi...







Psalm ljubavi, prva poslanica Korinćanima

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.








U trenucima budnosti neopozivost prolaznosti
i obrisi iluzija, sjećanja povezuju prohujalo
70 godina susreta, 36 godina braka.
Iz prizme razlomljenih osjećanja
izranjaš ti, prvi u zrcalu zbilje.

Odbacivali smo svrsishodnosti,
za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.

Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha titra molitvu
i mirise minulih proljeća.

Prisutna u zbilji igram se iluzijama,
nad prozorom djelić plavog neba,
tankoćutno sjećanje se ogleda
u željenim daljinama i meni.

Izgovoram hvalospjev ljubavi,
zatvaram oči. Na horizontu
metafizičkog neba titraji
proteklih godina.

Otvaram oči, ti ulaziš u sobu,
miris kave me vraća u zbilju,
u dijaloge naše jutarnje.





Dijana Jelčić





- 10:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 06.04.2024.

Budimo...






povijest je vrijeme pretočeno u štivo i tragove minulih života,
jer mozak djeluje ritmom izazova, određuje svoje vrijeme,
sivu tvar ispunja senzoričkim pamćenjem, u dubini tog
sivila titraju sjene uma, pratilje naših misli, a misao
lovi riječi, slaže rečenice i bilježi tijek vremena,
stvara režanj sjećanja.

Bilo je proljeće, travanjska noć, događalo se nešto bezimeno..
začudnost lica tmine, ljepota na obrazini duge mračne noći,
sjeverno nebo se smiješilo boginji svitanja i bogu vjetra.
Osjetih dodir suprotnosti, Vrijeme je kovitlalo trenutke,
uzburkavalo nutrinu,

Bio si vjetar, bila sam boginja, bio si suton, bila sam zora,
bili smo djeca iznjedrena iz raspuknuća beskonačnosti,
zgusnuta u sazrijevanje konačnosti…

Gdje je minulo vrijeme?... odgovor se krije u nutrini mene,
u dubini tvog pogleda titra zavjetrina sna.

Znam, mozak ne reproducira, mozak stvara unikatna djela,
a sve to se događa u meni, djelovanjem neurona nastaje
slika stvarnosti, a sjene uma bilježe povijest minulog.

Gledajući tebe darujem sebi osjećanje postojanja u snu…
Je li to sebičnost?
Ne, to je istina, bez sebe nebih mogla voljeti tebe, volim te u tebi,
nesvojatam tvoje biće, posesivnost ubija ljubav, činimo sve
bez razloga a budimo ti i ja s razlogom!




Dijana Jelčić

- 09:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 05.04.2024.

Zvjezdana noć...





Mistral, vjetar nazvan desetom Muzom kovitla dolinom Rhone,
dotiče pjesnike, miluje slikare i sklada simfonije privida,
gradi nevidljive mostove među ljudima i obalama.
Naše proljeće u Avignonu, kupljen van Goghov
plakat i uspomena na zvjezdanu noć.

Rhona je pod navalom rasutih zvijezda,
oživjela ljepotu slikareva nadahnuća,
ozrcalila sttari night u punom sjaju.
Na mostu smo dočekali izlazak
neumoljivog sunca, lomilo je
zid tišine, darovalo nam
romor svitanja.
U vrbiku pored rijeke je mistral
kovitlacima krotke tmine i
plamsajima mjesečine
ispraćao noć zvonom
Papske palače,
pozivom na
zornicu. .



Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.04.2024.

Pozdrav suncu...






Slavlje četvrtog dana u četvrtom mjesecu,
dvadeset i četvrte godine, kao četvrta dimenzija,
misaona moć daruje skupljačima znanja osjećanje
sadašnjeg i minulog vremena,. Sjetih se davne ljepote






Bijelo sunce izranja iza otoka, slijeva
tišinu noći u zvuk zornice, u kratku
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
i rađanja ljubavi.

Ponavljajuća predstava, drugačija, a uvijek ista,
obred uskrsnuća svjetlosti i krštenje mladog
dana bojom vjenčanice, Zbilja ili privid?
Možda izmišljaj ili tek iluzija budnosti?

Pod suncem mladog dana, na drugoj
strani kanala ljepota nonićeva grada,
zvuk morskih orgulja, mirisi maraski,
tek rađajućih limuna i bljeskajuće
plavetnilo pozdrava Suncu.

Zadar je to.




Dijana Jelčić


fotografije, Einstein darovao mi Davor Pavuna, svitanje Jasna Marcelič pozdrav suncu prijatelji Zadrani.

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 03.04.2024.

Pod suncem...








Dogodio si se ti, progovorio si tišinom.
Voliš li me? Upitah bezglasno,
očima, srcem, dušom.

Riječi podnose sve, laž, riječi su
kao ptice, dolete, prolete i
odlete bez tragova.

Jučer nad gradom pješčani oblak,
u zraku zrnca Sahare, utihnuo
je cvrkut, zeustavljen let
pilota od perja.

Jutros ispred prozora gugut
kupuj kruh, u krošnju ispod
prozora se vratio cvkut,
na trg se vratili piloti
od perja i čekaju
da top s Griča
prepolovi dan...

Zbrajam godine, osjećam moć sadašnjeg trenutka
i pitam se jesam li uspjela dohvatiti smisao,
zaroniti u podsvjest, dotaknuti lednicu,
pretočiti je u štivo?





Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 02.04.2024.

Vrijeme neznanja…






Boticelliev porod Venere, gimnazijska analiza slike,
biografija školjke i naša zanesenost oslikanom ljepotom.
Tražili smo je, nismo je osjećali, a bila je tu,
pružala je svoje nježne ruke, izgradila dvorac
od pijeska i pjene, hram u kojem smo je sumnjom
nemilosrdno bičevali, često je se odricali, na koncu
na žrtveniku zbilje, kao nedužno janje, žrtvovali. Za šta?
za neki drugi život? za neku veću sreću? za neki novi san?
A ona se uzdigla iz pepela, kao Fenix poletjela našim
razdvojenim tragovima, da brani srca od prevara.

Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana je odjenula novu haljinu
i ljepša nego prije gleda nas
drugim očima, grli drugim
rukama, ljubi drugim
usnama.
Bilo je to vrijeme prolazne zaljubljenosti,
vrijeme mladalačkog neznanja,
nismo osjećali njenu moć,
a.ona, cesarica života,
braniteljica sna je
bila u nama i
čekala






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.04.2024.

Uskrsni ponedjeljak...








Uskrsni ponedjeljak, nad gradom tajanstveno nebo, nema golubova,
u stanu maslinova grana, buket jorgovana i miris proljeća. Uugasli
strahovi, ostalo vrijeme sjećanja i put ka nebeskom svetištu.

Umiru neostvarene želje, znamenja na putu Između
početka i beskraja i tuge, a sjenke življenog života,
uklesane u stijenke srca, patinom sjete, mi odaju
povijest svjetlosti, zajedništva, ljubavi i pitanja,

Jesam li naučila podnositi patnju osjećajući težinu Kristove muke?
Mogu li podnositi muku kao On koji ju je podnosio iz ljubavi?
U obamrlosti čula, ispisah elegiju bez kraja, a Iznad našeg
prozora mlada svjetlost puni praznine, katarzu minulog,
u sjećanju susret na putu u Emaus i kraj elegije.




Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>