dinajina sjećanja

Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života.

Čitatelj u moj roman unosi svoja čuvstva, iskustva, sjećanja, svoja pitanja. Tek time knjiga zaista oživi. Upravo zato svaki pripovjedač jako želi da se čitatelj u njegov roman, u njegovu priču, utopi skupa sa svojim osjećajima. Kao da je roman napisan samo za njega.

Dževad Karahasan

„
Knjiga Sretan grad Frane Petrića dolazi iz kasne renesanse, ali svojom aktualnošću i danas zaokuplja ne samo proučavatelje Petrićeva djela, nego i svakoga mislećeg čovjeka. Petrićev model organizacije života zasnovan je na platonovskim idejama o idealnoj državi, no posve precizirani praktični aspekti njegova oblikovanja s filozofske, sociološke, upravljačke i arhitektonske strane daleko nadmašuju utopijski karkater platonovskog uzora.

korisno je za grad da ima ljude koji se privatno bave poslovima i trgovinom, pa da od carine i pravednih daća novčano ojača, kako bi kasnije mogao podnijeti izdatke. zbog duševnog zadovoljstva građana neophodne su u gradu osobe koje poučavaju vjeronauk, štuju tajnu vjere i žrtvama čine dobra i bogougodna djela.

Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ u njemu će se moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sípi...

Frane Petrić, 1529. - 1597.

"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''

Jorge Louis Borghes

Psalm ljubavi, prva poslanica Korinćanima

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.