Budimo...
povijest je vrijeme pretočeno u štivo i tragove minulih života,
jer mozak djeluje ritmom izazova, određuje svoje vrijeme,
sivu tvar ispunja senzoričkim pamćenjem, u dubini tog
sivila titraju sjene uma, pratilje naših misli, a misao
lovi riječi, slaže rečenice i bilježi tijek vremena,
stvara režanj sjećanja.
Bilo je proljeće, travanjska noć, događalo se nešto bezimeno..
začudnost lica tmine, ljepota na obrazini duge mračne noći,
sjeverno nebo se smiješilo boginji svitanja i bogu vjetra.
Osjetih dodir suprotnosti, Vrijeme je kovitlalo trenutke,
uzburkavalo nutrinu,
Bio si vjetar, bila sam boginja, bio si suton, bila sam zora,
bili smo djeca iznjedrena iz raspuknuća beskonačnosti,
zgusnuta u sazrijevanje konačnosti…
Gdje je minulo vrijeme?... odgovor se krije u nutrini mene,
u dubini tvog pogleda titra zavjetrina sna.
Znam, mozak ne reproducira, mozak stvara unikatna djela,
a sve to se događa u meni, djelovanjem neurona nastaje
slika stvarnosti, a sjene uma bilježe povijest minulog.
Gledajući tebe darujem sebi osjećanje postojanja u snu…
Je li to sebičnost?
Ne, to je istina, bez sebe nebih mogla voljeti tebe, volim te u tebi,
nesvojatam tvoje biće, posesivnost ubija ljubav, činimo sve
bez razloga a budimo ti i ja s razlogom!
Dijana Jelčić
|
