dinajina sjećanja

nedjelja, 28.04.2024.

Zvala se Mir...





Nebom kruže sinovi boga rata i božice ljubavi
vječno ponavljajuća istina rata i mira, s genima
oca bez titraja majčinog utjelovljuju užas i strah.
Užasnuta gromovima i munjama razumjeh izazov
neba, osjetih prazninu.
Praznina ne postoji, rekoše mudraci, ipak ona postoji
stisnuta u strahu, postoji u zovu svijesti nad bezdanom.
U praznini nutrine naslutih mir, u srcu titraj žudnje odvoji
elegiju prošlosti od rapsodije jave, začuh glas iz davnina

Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.

Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.

Tvoja pjesma ubija okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama i proljetnim cvijećem
topi snjegove, tu grobnicu tek naslućenim
pupoljcima neke nove zbilje.Tišinu noći
u sjaju mjesečine su razbijali valovi
drevnog oceana i darivali mir...





Dijana Jelčić

- 10:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>