Ponoćni tango…
Zvona Petrove crkve objaviše ponoć, početak šutnje. Minulo blješti obećanjima. Grad je utonuo u tšinu. Sutra je dan x, moža dan promjena. Priznajem oglušila sam na obećanja. Bilo ih je uvijek do dana x, a onda sunovrat u staro. Gledam gornju sliku i moj dijalog s njom. Neću ovo danas odjevati slutnjama, nada umire zadnja. U sobi tišinu razbija zvuk Argentinskog tanga. Sjetih se davno napisanog.
Bio si sjenka i bio si tu, bio si nada i pozivao me na ponoćni tango.
Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja
nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje
sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu
rijeke vremena u koju se zgusnuo cijeli svijet.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača.
Prebirao je po strunama gitare. Prepoznah uličnog
trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir i
krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga
koji smo davno plesali uranjajući u mirise
svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u
trenutak buđenja opijena zvukovima
prošlosti i melodijom ovog jutrenja.
Ti ulaziš u sobu i daruješ mi ruže.
Dijana Jelčić...
|
