Zbrojene godine...
NE TEŽI, LIDIJA
Ne teži, Lidija, gradit u prostoru
koji držiš budućim, nit se obećavaj
sutra. Ispuni danas bez čekanja.
Sama si svoje žiće.
Jer nisi buduća, ne namjenjuj se.
Tko zna, možda, između vrča što ga piješ
I vrča opet napunjena, tebi sudba
umeće provaliju?
Fernando Pessoa
Blješti lice vremena, vizija zaustavljena u beskraju sna
ptice slijeću na sunčanu stranu ulice, daruju iluziju slobode,
kap života na dlanu vječnosti, velika rijeka ukročena u ovome
ovdje i ovome sada, u konačnosti beskonačne molitve, u prividu
rajskog perivoja besmrtnosti, u nastojanju razumjeti misao o seobi
duša, dokućiti smisao u besmislu ponavljajućih krivih koraka ka sebi.
Život se događa danima i noćima, vjetrom i oblacima, kišom i suncem,
Zbrajam godine, osjećam količinu proživljenog, okus vrčeva ispitih i
ponovo napunjenih kapima iz potopa stvarnosti. Zaobilazim neke
od sudbine umetnute provalije, živim i ne čekam sutra, sanjam
minula svitanja na moru, osjećam kako se odraz sna slijeva
u budnost.
Kad Ibrica zapjeva tvoju pjesmu budi se sjećanje na
dane prvih susreta, naša nadmetanja izmišljanjem
nadimaka, zvao si me... vreća kostiju, drumski
razbojnik, goropadnica zbilje, noćni bauk...
Fernando Pessoa nas je pjesmama učio ne graditi kule u oblacima, nego živjeti život...
Dijana Jelčić
|
