Nutarnji dijalog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
Čitajući neke osvrte o raspeću čovjeka na stup srama,
osudama majke zbog nestanka djeteta, međusobnom
vrijeđanju pred dan velikih odluka sjetih se ove moćne
Borghesove misli, o moći zabrana koje bi trebali sami
sebi postaviti i upitah se,
smijem li vam u svijetu strahotne stvarnosti ispričati priću
o pobuni i padu anđela, o kušnji koju su odbili vjerujući
u svoju nadmoć?
Pitam se kako u nekima probuditi vjerovanje u moć
poniznosti pred slabijima, kako u njima uskovitlati
zatomljene potencijale dobrote, ljudskosti, milosti,
kako ih naučiti da je prava moć znati vladati sam
sobom, kako ih uvjeriti da je prije osude nekog i
njegova čina najiskreniji dijalog onaj nutarnji,
onaj između misli i osjećanja s najnevinijim
djetinjim pitanjima,
zašto?, zbog čega?, Je li dobro?,
i pronalaženje odgovora u titrajima razuma.
Takav ili sličan dijalog postaje branitelj na bedemima virtualnog svijeta.
Dijana Jelčić
|
