...homo homini homo...
Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine... preminula 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Iako je njezin život bio trnovit, Vesna Parun pronašla je svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
iz nesklada nerazumjevanja izranja suglasje vremena,
svi smo mi od istog tkiva satkani, isti vjetrovi su
odpuhivali naše tuge, u istim burama šaputali
... homo homini homo... u patnjama
zaboravljali Hobesovog vuka,
on je zavijao na padinama
samotnih visova, u muku tišine, u rijeci zaborava...
Tajnoviti su putevi istine, staze ka svijetu budnosti i snovitosti,
usponi i padovi na zaobilaznim drumovima, mi pustolovi
na cestama koje nikamo ne vode, buntovnici na
barikadama trenutka svjesni svoje konačnosti
živimo vječnost u iluzijama…
Tiho u meni odzvanja život, u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna,
u njemosti tišine čujem otkucaje srca, ne mogu u zlu živjeti,
iz podsvjesti izranja, kao govor cvijeća i proljeća, radost
i vjerovanje u pobjedu ljudske dobrote…
Dijana Jelčić
|
