dinajina sjećanja

petak, 30.09.2022.

Osmijeh dolazećem...



Smješili se Mona Lisa ili ne?
Promatram sliku i čini mi se osmjeh je tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Da li je ona tužna ili prestrašena? Možda suosjeća sa uzbuđenjima njenih promatrača.





Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan.





Bježali smo od stvarnosti. Željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, sudjelovati na gozbi anđela, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.
Promatram stare fotografije, uspoređujem s novima. Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...

Ritam srca, načelo našeg vremena, naša promjenjivost je ubrizgana u tišinu. Ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje. Nezaustavljiv nepovrat njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.

U očima nema znakova prolaznosti… u osmijehu nema njenih tragova… na usnama uvijek isti okus trenutka, na dlanovima ista moć zagrljaja… misteriozna snaga krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… mi u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.09.2022.

Privid putokaza...







Misaone slike, oslikana apstrakcija znakova na rondou sudbine… bila sam neodlučna pred smjernicama koje su vodile ka plavim daljinama… onima koje oduvjek sanjah…
Put je cilj… začuh glas mudrosti…
Skupih poderotine tugaljivih uspomena i zakoračih u jedno veliko ništa. Nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive težine na libri psihe, lutah bespućem… zaustavljah se na postajama obasjanim nedorečenim istinama… neizrečenim molitvama… neotpjevanim elegijama… slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja u ostvarenje nedosanjanog sna… osluškivala šum pješčanih oluja… njihovo kovitlanje u mislima… utihnule su zornice kojima pozdravljah svitanja prve mladosti… ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe same.







A ti?... izronio si iz maglovite budućnosti… iz sanjanih daljina.
Na prozor je sletila ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.
To je ljubav pomislih. Nasmiješio si se.
Proustova knjiga je ležala otvorena na radnom stolu.

Ne tragaj za izgubljenim vremenom, to smanjuje bitnost zbilje.
Ptice pjevaju u krošnji drveća.. šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Tko se oprosti od prošlosti taj spoznaje ljepotu sadašnjeg trenutka… zaustavih vrtlog sjećanja...
osjetih otapanje lednice podsvjesti i osjećajući sebe osjetih tebe...






ozrcalio se ljepši privid putokaza...

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.
- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 28.09.2022.

U kutku uspomena...






probudila me moć želje... nemoguće učiniti mogućim...
osluškujem šum jeseni u krošnji ispred prozora,
utihnule su gugutke koje su nas budile
u zlatnim zorama ljeta...
na monitoru svitanja iscrtavam sunce,
stvarnost pretačem u piktogram uspomena,
slikovnim pismom ispisujem privide sjećanja...







Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu.
Bio si vuk samotnjak. Bila sam pripitomiteljica vučice u sebi.
Mi tragači za istinom upletosmo misli u mrežu osjećanja.







U pijesku vremena muk pjene… tvoj lik na obzoru svitanja…
Iz lazura noći izranja sunce i tvoj šapat...

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

U kutku uspomena utiha mora,
približavamo se suncu.
Tvoj glas plijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 27.09.2022.

Ne odustajemo...





Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…

...Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…

Violeta Parra (1917 - 1967)






Odrastanjem živjeli apsurde,
svjesni postojanja
u iluziji svijeta.

Godine zgusnute u stare slike
zrcale prostor trajanja,
bez sjećanja
ne bih osjećala vrijeme.

Tereti prošlih godina
nestaju rasapom tišine
u raskoš zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja
za tuge i boli,
bile su.

U zjenici vremena ples privida i jave,
u nabojima beskraja igrivost
istina i zabluda,
svjetlost pobjeduje tminu,
sjene nestaju.

Korakom svladavamo razdaljine,
padom probudih ludensa
i pad je let ... letjela sam,
osjetila moć budne
snovitosti.
Promatrao me pesek
došao ni od kuda...

U buketu godina još uvijek, pod ponoćnim suncem,
plešemo tango i ne odustajemo od igrivosti...

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2022.

Kušnja...







o povezanost poezije, proze i teatra Lorca je rekao:

«Teatarska predstava je poezija koja nastaje iz knjige i postaje čovjekom. A kad je gotovo, govori i vrišti, plače i očajava. Teatar očekuje od likova koji se pojave na sceni poetsku kostimografiju, ali da se stovremeno vide njihove kosti, krv ... ».





Venera tka mir sutona,
psi laju na bijelu Lunu,
tišina noći oslikava preobrazbu
večernje u zvjezdu jutrenja.

Sanjala sam konjanika na cesti
ka Cordobi, polja daleke Andaluzije,
ruralno seoce, dom Bernarde Albe,
zatočeništvo u žalovanju,
puteve pitanja i staze odgovora.

Bio je to lucidan san, kušnja bdijenja,
bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći.
U svjesti godine tugovanja, misaoni muk,
slika uspomene i njegov glas
na obali rijeke jedna vrba na me čeka,
čekat ću te u dolini moje mladosti.







Dijana Jelčić... (jedna iz arhive... naše naglo ljeto1987. )
- 06:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.09.2022.

Commedia dell arte...






Upletena u mrežu didaskalija, u radnju bez izvornog značenja,
na sceni zbilje umnažah samu sebe u istosti bez pomaka.
Presvlačih odore, bez stila, bez epohe.
U misaonom režnju klupko tlapnje,
nagomilavanje besmisla,
horror vacui,
neriješiv rebus vremena.
Bilo je to zatočeništvo u razumu,
u sumanutosti zbilje,
u sukobu ljudskog instinkta i duhovnosti.







Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli, tkalca osjećanja.

Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
U tvojim očima Sunce, u pogledu Aleksandrov mač.
Klupko tlapnje se razmotalo u govor srca.

U kolažu smisla svjetlost, neuništivost prve istine, uzdanost u
neokaljanost zanosa, u mislima ljepota, u osjećjima ljubav,
na licima trag godina.




Dijana Jelčić... ulomak neukoričene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987 2007

- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2022.

Stvorena od sna...







Jednom je rekao: "Ja sam samo čovjek koji piše o onome što vidi i čuje....moje pjesme su moja duša"
Njegova duša se vinula u nebo 01. lipnja, 1997. a njegova zbirka Gorki med obogaćuje našu kućnu biblioteku...






Probudio me zvuk telefona i njegov glas. Govorio je pjesmu Zvonimira Goloba i pitao
kada dolaziš?
Doći ću nošena vjetrom sna i pjesmom ću ti reči koliko te volim...






Došao si očiju boje snova
i vidio moja godinama
skrivana žalovanja, .
a ništa nisi znao o meni

Odveo si me u dolinu zelene rijeke,
naučio slušati muk kamenjara,
tišinu močvare i šapat vrba
na obali tvoje mladosti.

Došao si šireći ljubav nad umornim srcem
naučio me voljeti dan u kojem se budim,
voljeti misli i sjećanja,
dozvoliti srcu da
osjeća.





- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2022.

Jesenji ekvinocij..




Splet jesenjih boja i moć svjetlosti
fotoni vrtlože sonatu jeseni
i zornicu ekvinociju.




Jesen, zrelo grožđe,
u zraku miris mladog vina.
Umire ljeto, u krošnji kestena,
ševa objavljuje vrijeme spokoja.





Upleteni u zemaljska zbivanja
onozemaljskim metaforama
kukićamo trenutke jave
i strune vremena.





Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2022.

Jesen budi nostalgiju...


























kaže narod... kad pop nema šta raditi i jariće krsti... tako se i ja poigrah arhivom...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
- 06:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 21.09.2022.

Trinaest crnih bisera...

.




Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka.
U pukotini željenog zaborava jecaj nepostojanja…





Iz bljeska svjetlosti izranjaju lijepe uspomene.
Bila je jesen 1986. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem…
koračala sam poznatim ulicama i promtrala lica prolaznika,
prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, poezije u
Tingl Tanglu, hramu pjesnika, glumaca i filozofa,
revolucije cvijeća i kruga mladih buntovika.
Da, tada smo željeli promijeniti svijet...
sjetih se proljeća 1986 i promocije
mojih Osamnaest crvenih ruža...





Na plakatu ispred teatra vidjeh njegov lik...
Uđoh u Talijin hram… u svetište davnih uspomena...
Sjedio je i čitao moju zbirku "osamnaest crvenih ruža"
spuštena pogleda je šapnuo… darovala mi tvoja mama
i rekla da dolaziš... zanijemila sam.
Imaš još uvijek isti parfem, kao onda u vlaku.
govorio je dižući pogled…
u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira,
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…

nekoliko godina kasnije dobih bijeli biser i suzu školjke na dar.
Danas imam nisku bijelih bisera...

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2022.

Pjesma o biseru...




U Sloterdijkovoj antologij i gnoze piše... Grom: Savršeni um je religijski spis, odnosno poema pronađena u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi, jedinstvena po tome što govori iz ženskog lica. Posrijedi je otkrivenje dano od ženske osobe, nazvane Grom.

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."





Jeka njenog imena me poziva na putovanje pejsažima duše, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma.

Da, to je bio ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji u beskraju postojanja, uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice.
Zaustavljam se u koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za nisku koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle.





Čitam Tinovu pjesmu i osjećam, nisam uzaludno skrivala srce od tek znatieljnih ronioca za perlama u oceanu snova.

Vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana. Krije se u bajci Trnoružica. Uspavana ljepotica je metafora o duši zaspaloj u materijalnom svijetu, a poljupcem vraćenoj u svijet ljubavi.





Kad odvrtim film sjećanja osjećam budna sam spavala u vremenu oluje ruža...


Dijana Jelčić...


- 10:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.09.2022.

Tragovi u pijesku vremena...





Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.

Alain Bosquet





Salvador Dali me fascinirao i zauvjek uveo u doživljaj metafizike i nadrealizma. Njegova Ruža je u meni probudila vrijeme koje nazivam oluja ruža i kao što Bosquet pjesmom kaže, osjećala sam uteg oko vrata, bol koja smatra sebe blagom i bila skoro sretna... počela sam pisati pjesme...





Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..





Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća...





Prevertova pjesma i susreti na trgovima ptica, knjiga i željeza... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine...
Tada on šapatom dotaknu okno srca, skinu uteg s vrata. Nad nama su letjele ptice, nebo je bilo drugačije,
a ozdravljeno sunce je slavilo moj povratak među sretne...

Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987
- 10:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.09.2022.

Bio je to dan...




Bio je to dan ispunjen ljepotom, prijateljstvom, ljubavi i umjetnošću...
Šetali smo Zadrom, posjetili muzej stakla, doživjeli zalaz sunca,
slušali zvuk morskih orgulja, u gradskoj loži prisustvovali
otvorenju izložbe Ivana Meštrovića.
u kaleidoskopu slika, u očima neba, u velovima oblaka,
u osmijesima, u razgovorima se zrcali lice ljubavi...





Plov pučinom vremena, život u ruci nutarnjeg lađara.
U tjesnacu vreba proždrljivost, u vjetru urlik mora,
sudbinska igra života i smrti.





Caravaggio je oslikao... Amor vincet omnia!

Na žalu zbilje u sedefu suza školjke.
Umire darujući ljubav.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2022.

Paradoks...





Alain de Botton... Kako vam Proust može promijeniti život (1997.)
Na temelju Proustova romana 'U traganju za izgubljenim vremenom' Alain de Botton napisao je duhovitu i neobičnu knjigu praktičnih životnih savjeta, u kojoj usput saznajemo o Proustu sve ono što smo oduvijek željeli znati, ali se nikad nismo usudili pitati.





"Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oči sklapahu tako brzo, tek što bi se svijeća ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi rečem da tonem u san. I nakon kakvih pola sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim."





Misao ponekad izaziva uragan svijesti. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u kolažu trenutka
i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti.
Neka neslušana muzika se kao nezaustavljiva bujica provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij uspomena.
Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena.
Misao u odori čujne čulnosti, lagana kao perce, lebdi u režnju osjećanja.

Upitah se, može li mi Proust promijeniti život Sjetih se njegovog traganja za izgubljenim vremenom.
Sinestezija osjećaja me vrati u onaj daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i
pokušavala osjetiti onog anonimnog pripovjedača koji se dugo, dugo budio.
Osjećam ga u sebi, osjećam snagu njegovih traganja za mišlju koja postaje vidljiva silueta ljepote njegova izričaja.
U pejsažu pamćenja zamka lijepih uspomena... U svemiru svijesti rapsodija procvijetalog jutra.
Prisjećam se tišine satkane u obrise davnih snova. Neka nestvarna svjetlost buja praskozorjem,
počiva u biserju razasutim pješčanim žalom sjećanja.

Igram se tkivom sna, zaobljujem djeliće tri desetljeća naše zbilje.
Uspinjanje Jakovljevim ljestvama, obnavljajuća iluzija.
Sazrijavnje pod Platonovim nebom, vječna utopija.
U romoru rijeke tvog djetinjstva izvor istine.

Sjećanja kvadriraju krug vremena. U osjećajnom režnju gomilanje glasova i osmijeha.
Reci mi osmijehom.
Šta?
Jesmo li odrasli?
Nismo!
To je paradoks našeg
vremena.

Dijana Jelčić ...
- 09:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 16.09.2022.

Od gnijezda do zvijezda....




"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.Smrću je samo obasjana.
Staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar






Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama,
mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama,
u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.

u trenutku spoznaje lakoće nastajanja, postojanja i nestajanja
čujem zov daljina, jesen života mi daruje put ka tišini smiraja
popločan djelićima prohujalog vremena.





Priroda je spoznatljiva trodimenzionalno, a Pitagorejska molitva
četvorostrukosti, tetrakisu mi kazuje

O Tetraktise, ti sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja...


Četiri godišnja doba, četiri strane svijeta, četiri elementa i četiri evanđelja...
To je mistični princip harmonije i ljubavi, od gnijezda do zvijezda.
iz srca prostora izranja vrijeme i stvara četvrtu dimenziju.

Udaracima klatna o bronzu crkvenog zvona odzvanja prošlost.
Povorka zvuka nestaje u tmini. Tmina nema izvor,
tek je šutnja prostora i muk vremena.





Bijela ruža pored fotografije iz mladosti je svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći njoj ne znači ništa,
ali naše vrijeme će jednoga dana stati,
svjetlost će zaokružiti prostor.

Na stazi budnosti će zatitrati requiem
odlazećih koraka, uranjati u lahor
dolazećeg smiraja.

Dijana Jelčić...
- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.09.2022.

Memorija srca...





Smjenjuju se stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvlače odore, ljudsko srce titra tonovima simfonije nutarnjeg univerzuma, srce se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi.

Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste
Tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje
Tamo gdje močvara tišinom
snatri uspomenu
Tamo ćemo
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.





Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u kupki pjenušave zbilje susrela uzbuđenje… u pijesku tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala tvoje ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnika sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…

Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna… vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorljivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…

Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…
Ona mi kazuje, zatvori vrijeme u srce, tu ćeš ga osjećati jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti nestajemo u vječnosti vremena i svatko u svojoj istini o životu.

Dijana Jelčić... kolaž satkan od tekstova iz arhive...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25111
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244
- 17:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2022.

Uspomene i tišina...





Na današnji dan 2013 smo osjetili moć prijateljstva... bilo je divno...
hvala ti draga @Moja moda na ovoj divnoj uspomeni...
da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji...







Svanulo je rujansko jutro… svitanje živi utihom vremena…
u kovitlacu misli vidim puteve kojima smo koračali…
svijet je lijep, globus u svom vrtloženju
svjedoći početak bez kraja…
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja premošćuju razvaline,
obnavljaju se davne ludosti.
U prostoru uma gomilaju
okusi, mirisi i glasovi.
Iz uspomene dozivam
naša mahnitanja.
Za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.
Pod sjajem sunca smo slušali zov rijeke,
bdjeli u carstvu noćnog pustolova,
zore dočekivali na trgu cvijeća.

Miris svježeg kruha obnavlja molitvu i prohujala proljeća.

Je li postojao početak ljepote, zagrljaj čovjeka i svemira?... Što je bilo prije stvarnosti?...
zar je važno što je bilo prije?... odgovaraš mi pitanjem…
Ne dragi, ništa nije tako važno kao ovaj trenutak,
miris kruha, uspomene i tišina…

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2022.

U vremenu...





U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta.

Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Njena osjećanja su se zrcalila kao slike Lovre Artukovića.
Bila je u središtu te predstave svijetlosti i sjena, dodira i boja.

Zatvorila je oči i postajala miris, a onda zvjezdani prah, Dijana u kupki s nimfama.
Bila je osjećaj u toj začudnoj igri osjetila, bila je sama svoja duša.

Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi,
osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku.
Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujućeg, uzbuđujućeg mirisa.
Osjetila je vrijeme kao mirisni cvijet, zrnce pijeska, boju sna i trenutak,
beskonačnost skrivenu u konačnosti tijela, moć nutarnje svjetlosti...
i glas majke...

Želim ti vrijeme, želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, želim ti vrijeme veselja i sreće,vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje, u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Shvatila je, vrijeme ne prolazi, ono je postojano i tu,
uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom trajanju.
Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado
kao trenutak koji mi spoznajemo.

prestala je tragati za prohujalim vremenom...
pomislila je, za sada se sjećam i osjećam, dakle postojim...

Dijana Jelčić…"Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb 2006


- 09:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.09.2022.

U plamenu...




MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

Tin Ujević







Čitam Tinovu pjesmu i sjećajući se Bachelarda osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?
Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno svoju samoću?
Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje.





U njihaljci vatre duša se njiše,
sjena njena zrcali sliku novu,
nad ognjem sna srce diše
himnom ljubavnom zovu.

Plamti vječna vatra u dubini duše,
plamenom iskri od ljubavi sjeme,
širi ga vjetrom koji s juga puše
oplođuje rastopljeno vrijeme.


Promatram plamteće nebo, uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.

Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Dijana Jelčić...



- 11:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2022.

Čarolija…






Kelnsko platno, 1470… nepoznati nemački (ili franko-flamanski) majstor. „Ljubavna čarolija“.
Muzej primjenjene umjetnosti, Leipzig, Njemačka.






Divan je govor cvijeća u srcu grada, dijalozi cvijeća i leptira
daruju snagu njihovoj nejakosti...
a mi, pod suncem slušamo žamor na trgovima,
pjev ptica u parkovima, zov srca u grudima.
kao Kaštelanovo prizivanje sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...


a ponekad u lazuru noći, kao negromanti,
prizivamo duhove, tugujemo za otišlima,
molimo nebo da im ne bude krletka,
nego cvjetna livada za let u snu.

U zoru ti šapućeš mirisom sna
probudi se draga krenimo zajedno
do kraja vremena.
Iz rukom umjetnika oslikana
čarolija ljubavi izranja uspomena,
mi u srcu ruže sa početka priče o nama ...

Dijana Jelčić
- 12:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 10.09.2022.

Veselim se...






U svome nastojanju da pronikne "u sam um Boga", prof. Hawking je stigao do "svijeta-sjena".

"SVEMIR U ORAHOVOJ LJUSCI"
"Možda se u njemu nalaze ljudi-sjene kojima glavobolju također zadaje nedostajuća masa u njihovom svijetu, bez koje ne mogu objasniti staze zvijezda-sjena oko središta galaktike-sjene."
Stephen Hawking

reljef polutki naše sive tvari je slićan orahovom... to je osjećao i Shakespeareov Hamlet
“O Bože, mogao bih biti zatvoren
u orahovoj ljusci i držati da sam
kralj beskrajnog prostora…”






u nutarnjem svemiru postoje sjene uma... ponekad pokušavaju promjeniti tijek misli tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti... tako skrivene u podsvjesti mogu biti i pritajeni izvor kreativnosti.

Život u pomaku od ljudskoga, izvanzemaljska iluzija,
u onostranom zrcaljenje apsoutne svijesti,
tišina otrgnuta žamoru zbilje.
Ushit istine, postadoh putujuća misao kroz sjećanja,
a sutra mogu postati prah, a ti pijesak...
to su naša prirodna stanja...
Preobrazba zaboravljenih otkucaja srca...
tragovi u pamćenju, u ritmu klatna vremena...

Klatno vremena otkucava prolaznost… smjena godišnjih doba… jesen, mirisom kestenja i dunja, objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage…
od ekvinocija do solsticija... od ravnodnevice do najdulje noć...
volim bablje ljeto, maglovita svitanja, sjetu sutona,
poeziju kiše i rapsodiju boja...

Veselim se jesenjim sutonima… naše povratke iz stvarnosti u snovitost… dočekuje nas čuvar našeg doma i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić


- 10:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 09.09.2022.

Uspijevam li?...





Sjećam se… ova ruža je svjedočanstvo jednog davnog svitanja… onih trenutaka koji nikad nisu odlutali u podsvjest… ostali su kao slika početka… kao start nezaustavljivog kotorljanja na stazi sudbine…
Oči pamte… oči umiru zadnje… u njima do zadnjeg treptaja blješti slika ljepote… tada se umire s osmijehom na licu… u zadnjoj sekundi se zgusne cijela vječnost… vremeplov tvoga postojanja u srcu… bio si mistik, skitnica, mudrac, bezimeni pjesnik i ljubav… i...

Sjećanje na budućnost… i onda ću te voljeti… jutros osjetih miris bijele ruže… i lavande… uspomena na naša lutanja ljubičastim poljima Hvara… i naše naglo ljeto pretočeno u desetljeća osjećanja…

Rame uz rame na cesti života savladasmo prepone… preživjesmo kamenovanja… neodustajući koračamo još uvijek…
Bili smo uvijek u pravom trenutku na pravom mjestu… sreća nam je bila zvjezda vodilja… ljubav braniteljica…
Sjećanje na budućnost… ne znam…možda smo već jednom bili… možda ćemo još jednom biti…
pitagorijanska misao utkana u vjerovanje… u geometriju misli kojima često odlutam u nedohvatno sutra…

Ima li to smisla?...
sunce je uvijek tu, carpe diem… šapuće mi svijest…
nastojim… uspijevam li?...

Dijana Jelčić
- 09:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.09.2022.

Njoj...





Riječima sam odgajana... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...

... danas je Mala Gospa... danas bi mami bio imendan...




Njoj...

Nestareće lice,
pieta u očima,
i nečujni vapaj
bogomajke.


U sjećanju na njih iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… u njihovom lepetu naslućujem prohujale i dolazeće oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u blaženstvo spoznaje…

U katedrali uspomena nedovršena ikona vremena, mjenja se, širi prostor nezaustavljive prolaznosti.
Govorom razotkrivamo ranjivost istine, razbijamo gral tajni, a onda skupljamo krhotine srca.

Život je put pokore i raspuknuće tišine.
Iz utrobe svemira izronja začetak skladne zadanosti, ovitak pripadanja.

Danas slavim njeno rođenje, imendan moje majke i osjećam njihovo bdijenje. .
U košmarnoj zbilji nedokazivost početka i istina o prijeklu sunca.

Njima s ljubavlju tihujem jedno veliko hvala.

Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 07.09.2022.

Škrinja tajni...






BAUN BABE ŠIME...... (jedna iz arhive Zdenka Jelčića)
Smucajući se neki dan po staroj kući dede Andrije, nekad najvećoj u selu, kuća na lakat, a sada maloj i stisnutoj između novonapravljenih kuća mojih rođaka u Jelčića mahali, u selu Grabovina, naiđoh u spavaćoj sobi, u kutu iza ormara, na crni baun babe Šime.
Prođe me šuva. Sjetih se kako je baba iz džepa vadila veliki ključ, otvarala baun da bi za me izvadila dvi suhe smokve ili kocku šećera, jedino slatko u kući. Ključ je od dedine smrti, baba je umrla prva, stajao obješen na zidu iznad bauna, škrinje za koju se u Dubrovniku kaže bauo, a u Dalmaciji baul. U baunu su mlade, kad bi dolazile, po udaji, u novu kuću nosile ruho, pratež, zapravo, ono malo sirotinje, rublja, ručnika i po koju košulju što bi je same izvezle. Kasnije bi se pod ključem u njem držale sve vrjednije stvari i pokoja rijetka slika sina u uniformi ili kćeri kod udaje.
Stajao sam dugo pred tom svetom stvari, stideći se što mi je napamet, odmah, palo da uzmem ključ i da ga otvorim. Otkud mi ta ideja, pomislih, skrnavit oltar koji je bio samo babin. Na baunu se i sjedilo, u nedostatku stolica, ali ga je otvarala samo baba. U magnovenju se ruka maši za ključ i već sljedećeg trenutka sam gurao ključ u bravu.
Vragu i znatiželja. Okrenuh se svetom Vici, dakle, Biokovu,i promrmljah: «Samo ću malo», izmolih očenaš i okrenuh ključ. Pričekah trenutak oće li grom u me. Ništa se ne desi. Dakle, može se dalje. Anđeli su sa mnom ili ih je baba gore na nebu podmitila suhim smokvam ko što je mitila mene.
Škripnuše šarke, zapuhnu me miris prošlosti...








Škrinja tajni...

Iza vrata zatišja, u carstvu tišine, postoji škrinja u koju arhiviramo svoje i od prijatelja povjerene nam tajne. Ponekad je otvorim. Tajnovita svjetlost izranja iz nje, a prah sjećanja se širi prostranstvima uma i sve pohranjeno postaje blisko i istinski moje. Tada se pitam...

Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?...
izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice… u ovom sasvim običnom praskozorju se događa neobićnost osjećanja…
smanjuju se sjenke… koračamo zenitom vremena… sjene nestaju…

iz škrinje tajni izanja svjetlost... obasjva moje i lica prijatelja... vidim zagrljaje kojima smo se tješili... čujem naša šaputanja o tajnom obavijenim događanjima... zatvaram škrinju i osjećam... prijateljstvo je najuzvišeniji oblik ljubavi...

Dijana Jelčić
- 17:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2022.

Utopije i distopije...







"Utopija" i "distopija" su dvije strane istog novčića. Oni prikazuju znanstvenu fantastiku dviju ekstremnih točaka. Književnost također objašnjava dvoje na dublji način. Ali po definiciji, "utopija" je društvo ili zajednica u kojoj ljudi doživljavaju idealni i najsavršeniji život moguć. Nasuprot tome...
Distopija, prikazuje društvo koje je dospjelo u socio-moralni, ekonomski, politički ili tehnološki ćorsokak zbog niza pogrešnih odluka čovječanstva. Nehumani totalitarizam, diktat, nesloboda, strah, denuncijacija, beznađe borbe - teme su koje obrađuje ovaj žanr. Radnja se često gradi na suprotstavljanju pojedinca ili male skupine pojedinaca vladajućem diktatu, najčešće završavajući porazom likova
Morson 1991






Kada sam iz znatiželje čitala distopijske romane nisam slutila dolazak literaturom naslućivanog vremena. Nažalost upravo to vrijeme se nadvilo nad epohu. Ipak vjerujem u vječno mjenjajuću sliku zbilje...

Iz neumitnosti svemira izranja svjetlost,
tajnovita otkrivačica daljina.
Neiskustvena, poljupcem ovjenčana
kap prve istine,
poezija ubrizgana u kod čovjeka.

Nad gradom sunca miris limuna i mente,
izlječujuća opojnost Melisse,
dah sna za tugu samotnjaka,
titraj dobra, usihit sreće
i ljubav, tješiteljica
u sebi izgubljenih
pustolova.

U vrtlogu svijesti strogost nježnosti, glazba misli,
obred mudrosti, dar vječnosti smrtnicima.
Posložena sjećanja, jučer zgusnuto
u želju za radosnim sutra.

Misli bliske i daleke, sve ispisane i oslikane utopije i distopije
odmakom u vremenu postaju razumljive.
Osmijeh, utjelovljena radost, čuđenje, znatiželja,
i nedohvatnost dolazećeg.

“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe.
A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.” (Tin Ujević)

U raskoši ovog trenutka iskri utopijsko vrelo,
kristalna kocka vedrine,
i san u očima.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2022.

Vjerujem...




…Ako Stavrogin vjeruje
on ne vjeruje da vjeruje.
Ako ne vjeruje
on ne vjeruje da ne vjeruje…
Dostojevski








U gluho doba noći gledasmo put ka Siriusu, ka Orionovom carstvu, ka osmijehu neba..
i tako prolaziše trenuci, dani, mjeseci godine... svaki put isto, a drugačije... moć neponovljivosti.







Lutah gradovima, na trgovima ptica, knjiga i cvijeća susretah ljude... uranjah u njihove poglede...odgovori su stizali osmijesima... slučajni susreti na obodu životnog kruga odlaze u zaborav... u muzeju pamćenja ostadoše tek siluete prohujalog.
U magli zaborava, s astrolabom u ruci, zaziva osmijeh prohujale mladosti.
U sjetnim jutrima, kada se ne događa ništa, odvijam film... vremeplov odživljenog života...
osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj...
ritam usklađen sa smislom življenja...
vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet...
novi susreti sa starim prijateljima... deja vu...
utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti...
i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Klupko vremena nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove zajedničkih koraka u kutku mladosti...
divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti...
vjerujem da vjerujem u neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...

Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.09.2022.

Pjesnik osmijeha...




U svijetu bez iluzija, čovjek je stranac!

Albert Camus






Ne želim ostati stranac u svijetu bez iluzija i svijesno, slično ptici iznjedrenoj iz pepela praotaca, lebdim oslikanim vizijama… ronim oceanom… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… osluškujem kantate dubine i izranjam na pučinu trenutka oplemenjena glazbom i slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…
U odaji budne svijesti, u potpunoj nagosti razotkrivam sve uzaludnosti… spoznajem apsurde… raskrinkavam demone… sukobljavam se s njima… nastojim smanjiti njihovu moć…
Ne, lažno je vjerovanje da se demona možemo zauvijek riješti… ali svijesni njihove čudi možemo s njima voditi dijaloge… u samoći s njima sklapati mir… razumjeti Sizifov besmisao, Prometejevu žrtvu... apsurde u strancu...
počinjem sav besmisao zbilje pretakati u iluzije... mirim se s prohujalim, s pjesnikom osmijeha se, kao u snu, prisjećam zvuka frule kojom je uspavljivao mačka iz balade o velikom i malom mačku...





Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....
Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...
Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.






Pjesnik osmijeha, u odori vjetra u tišini trajanja,
u izmišljaju prisutnosti, u domišljaju novog sutra
dalekog, a tako bliskog, kao Oskar i on je
odlučio neodrasti...
tek za razliku od Oskara pjesnik osmijeha
priča priču o ljubavi, o toj zlatnoj niti
koja zakonom zlatnog reza,
slično laticama ruža drži
cijeli svijet na okupu...

Dijana Jelčić
- 17:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 03.09.2022.

Vrata pakla...



Edmund Turquet, podtajnik Ministarstva likovnih umjetnosti, je zamolio jednog od najznačajnijih francuskih skulptora Augusta Rodina da stvori brončana vrata za Muzej dekorativne umjetnosti koji trebao biti otvoren 1880. godine.

Iako Muzej dekorativne umjetnosti nikada nije dovršen i njegov je rad ostao do kraja nedovršen, projekt je postao jedno od najvažnijih djela njegovog života. Monumentalna skulptura, na kraju poznata i kao "Vrata pakla", Rodinu je to darovala financijsku sigurnost u potrazi za umjetničkom slobodom.

"Vrata pakla" sastojala su se od 186 figura i postala su monumentalna baza ili okvir za veći dio Rodinovih kasnijih djela. Iz toga je Rodin stvorio neovisne skulpture, figurice i grupe. Neki od njegovih najpoznatijih neovisnih djela su: 'Mislioc', 'Poljubac', 'Tri sjene', 'Ugolino', 'Fugit Amor''.





Mislioc... misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… fotografija skulpture se često koristi za predstavljanje filozofije.





Poljubac... Dantea i Beatriće izaziva titraje zrna nutrine... budi lijepe uspomene.





Ugolino i njegova djeca... je lik iz Božanstvene komedije, koji je pojeo leševe svoje djeca nakon što su umrla od gladi.




Uzaludna ljubav... figura ljubavnika u paklu koji se bezuspješno žele dotaknuti





Tri sjenke skupinu figura s vrha vrata koje pokazuju na natpis iznad vrata: "Napustite svaku nadu, vi koji ulazite"





Jedan od odljeva vrata se nalazi u Zürichu ispred muzeja Kunsthaus... često sam stajala pred tim vratima i
upijala djeliće skulptorovog umijeća... skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... Danas u vremenu širenja straha i nevjerice, u buktinji besmisla i nestašice i poskupljenja goriva prićinja mi se... nalazimo se na vratima pakla... a pred nama jesenje kiše i zimske hladnoće... ždralovi, vjerni glasnici proljeća, odlaze ka toplini...






Noćas oživjeh pod zvijezdama,
svitanje mi šapnu
budi strpljiva do zvijezda,
pričekaj povratak ždralova.

Vapaj srca u mreži vjetra,
zrno zlata na sjenovitoj obali dana,
vir straha u dubini noći.

Bjelina svitanja pretače horizont
u ocean želja,
sunce sakriva korijenje noći,
pokreće oblake.

U krošnji jutrenja romor
nebeskog suzvučja,
poezije obećanja
i disonanci
tišine.

i vizija povratka ždralova...

Dijana Jelčić


- 18:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.09.2022.

Tvoj glas plijeni tišinu...




Dok nismo dementni, ne bolujemo od Alzheimera, pitam se,
postoji li sadašnjost bez sjećanja?
Leopold Sengor nam poručuje...

Slušaj češće stvari nego bića,
Glas vatre se čuje,
Slušaj kako jeca list na vjetru,
To glas je praotaca...







Osluškujem titraje klasja, šum valova, tišinu močvare, govor rijeke, glas vjetra.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti u bolu i sreći.
Poezija uspomena daruje snovitost zbilji... utjelovljujem sjećanja...
atelje slikara... na platnu Clown s osmijehom u suznom oku.


...da je znao clown stari
da na svijetu osim scene
postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom...


Tvoj glas pijeni tišinu, stara pjesma
donosi radost nebesku.





A ova pjesma je stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje, ogleda na pučini sanja,
utapa u podsvjesti i kao jeka vraća u svijest.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014...




- 17:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.09.2022.

Na trpezi dolazeće jeseni...





Herman Hesse
"Igra staklenim perlama".
Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život… on kaže...
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija...
magistar Ludu sjedi za katedrom života… zadnji igrač kristalnim perlama nas uvodi u okružje stvarnosti…







Prvi dan u nizu dolazećeg mjeseca i jesenjeg ekvinocija… sanjive ravnodnevice koja objavljuje smiraj prirode…
Utiha u zraku odbrojava tišinu… tek miris odlazećeg ljeta budi sjetu… u sobu uranja jutro… širi se plimom misli…
Otkotrljale se godine… kaže se u nepovrat… prosijalo se vrijeme kroz sito vječnosti… skliznuli su trenuci u nisku blještećeg biserja…
sjaji ta kolajna u škrinji uspomena…

Promatram sliku jesenjeg pejsaža, djeca se igraju i glasom Majstora Ludu nas dozivaju u igru…

Promatram izlazak Sunca… zlatna hostija na purpuru neba uranja u vidokrug… misao titra… lepršaju neuroni… crtaju viđeno…
arhiviraju je u pamćenje… zatvaram oči… iza spuštenih trepavica vidim sliku ljubičastog svitanja…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika se slijeva u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?

U kutku događanja ikonografija stvarnosti… odlazimo u nedohvatno sutra… koračamo stazom neodređenosti… vječno se vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi u glavi... ostaje začahuren u tkivu pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to potsvjesno tinja na ognjištu vremena...

Na trpezi dolazeće jeseni mirišu plodovi dozrijevani pod suncem odlazećeg ljeta… laste odlaze,
a mi ostajemo i slijedimo misao posljednjeg igrača i uranjamo u okružje zbilje… bogatiji, moćniji, sretniji…?

Dijana Jelčić
- 17:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>