Commedia dell arte...
Upletena u mrežu didaskalija, u radnju bez izvornog značenja,
na sceni zbilje umnažah samu sebe u istosti bez pomaka.
Presvlačih odore, bez stila, bez epohe.
U misaonom režnju klupko tlapnje,
nagomilavanje besmisla,
horror vacui,
neriješiv rebus vremena.
Bilo je to zatočeništvo u razumu,
u sumanutosti zbilje,
u sukobu ljudskog instinkta i duhovnosti.
Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli, tkalca osjećanja.
Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
U tvojim očima Sunce, u pogledu Aleksandrov mač.
Klupko tlapnje se razmotalo u govor srca.
U kolažu smisla svjetlost, neuništivost prve istine, uzdanost u
neokaljanost zanosa, u mislima ljepota, u osjećjima ljubav,
na licima trag godina.
Dijana Jelčić... ulomak neukoričene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987 2007
|
