Tvoj glas plijeni tišinu...
Dok nismo dementni, ne bolujemo od Alzheimera, pitam se,
postoji li sadašnjost bez sjećanja?
Leopold Sengor nam poručuje...
Slušaj češće stvari nego bića,
Glas vatre se čuje,
Slušaj kako jeca list na vjetru,
To glas je praotaca...
Osluškujem titraje klasja, šum valova, tišinu močvare, govor rijeke, glas vjetra.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti u bolu i sreći.
Poezija uspomena daruje snovitost zbilji... utjelovljujem sjećanja...
atelje slikara... na platnu Clown s osmijehom u suznom oku.
...da je znao clown stari
da na svijetu osim scene
postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom...
Tvoj glas pijeni tišinu, stara pjesma
donosi radost nebesku.
A ova pjesma je stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.
Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.
Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće u prazninu svijeta.
Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.
Bježi iz zbilje, ogleda na pučini sanja,
utapa u podsvjesti i kao jeka vraća u svijest.
Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
cvijet.
Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.
Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014...
|
