Tragovi u pijesku vremena...
Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.
Alain Bosquet
Salvador Dali me fascinirao i zauvjek uveo u doživljaj metafizike i nadrealizma. Njegova Ruža je u meni probudila vrijeme koje nazivam oluja ruža i kao što Bosquet pjesmom kaže, osjećala sam uteg oko vrata, bol koja smatra sebe blagom i bila skoro sretna... počela sam pisati pjesme...
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..
Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća...
Prevertova pjesma i susreti na trgovima ptica, knjiga i željeza... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine...
Tada on šapatom dotaknu okno srca, skinu uteg s vrata. Nad nama su letjele ptice, nebo je bilo drugačije,
a ozdravljeno sunce je slavilo moj povratak među sretne...
Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987
|
