Marketing
U vremenu...
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta.
Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Njena osjećanja su se zrcalila kao slike Lovre Artukovića.
Bila je u središtu te predstave svijetlosti i sjena, dodira i boja.
Zatvorila je oči i postajala miris, a onda zvjezdani prah, Dijana u kupki s nimfama.
Bila je osjećaj u toj začudnoj igri osjetila, bila je sama svoja duša.
Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi,
osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku.
Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujućeg, uzbuđujućeg mirisa.
Osjetila je vrijeme kao mirisni cvijet, zrnce pijeska, boju sna i trenutak,
beskonačnost skrivenu u konačnosti tijela, moć nutarnje svjetlosti...
i glas majke...
Želim ti vrijeme, želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, želim ti vrijeme veselja i sreće,vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje, u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Shvatila je, vrijeme ne prolazi, ono je postojano i tu,
uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom trajanju.
Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado
kao trenutak koji mi spoznajemo.
prestala je tragati za prohujalim vremenom...
pomislila je, za sada se sjećam i osjećam, dakle postojim...
Dijana Jelčić…"Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb 2006
Post je objavljen 13.09.2022. u 09:29 sati.