Vjerujem...
…Ako Stavrogin vjeruje
on ne vjeruje da vjeruje.
Ako ne vjeruje
on ne vjeruje da ne vjeruje…
Dostojevski
U gluho doba noći gledasmo put ka Siriusu, ka Orionovom carstvu, ka osmijehu neba..
i tako prolaziše trenuci, dani, mjeseci godine... svaki put isto, a drugačije... moć neponovljivosti.
Lutah gradovima, na trgovima ptica, knjiga i cvijeća susretah ljude... uranjah u njihove poglede...odgovori su stizali osmijesima... slučajni susreti na obodu životnog kruga odlaze u zaborav... u muzeju pamćenja ostadoše tek siluete prohujalog.
U magli zaborava, s astrolabom u ruci, zaziva osmijeh prohujale mladosti.
U sjetnim jutrima, kada se ne događa ništa, odvijam film... vremeplov odživljenog života...
osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj...
ritam usklađen sa smislom življenja...
vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet...
novi susreti sa starim prijateljima... deja vu...
utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti...
i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...
Klupko vremena nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove zajedničkih koraka u kutku mladosti...
divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti...
vjerujem da vjerujem u neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...
Dijana Jelčić
|
