dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.10.2022.

Sveta školjka...

''MOJA PREOBRAŽENJA - A.B.Šimić

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika''

užgano zlato se pretakalo u kobalt noći,
dodir ruku, stvaranje prvog čovjeka,
slavoluk Sikstinske kapele se
nadvijao nad budnost,

Daleko zvono je uranjalo u okrilje tišine…

Zatitrale su strune nebeske gitare,
riffovi se rasuše užitkom podavanja žudnji.
sveta školjka izrodi miljenicu, darova ljubav Zemlji jecaja,
da čuva sjeme početka, da proklija cvijet svanuća i najavi uskrsnuće…

jeka vjetra objavi oprost grijeha,
očutih uzburkanost krvi u kaležu sna,
vidjeh dim nad žrtvenikom prohujale noći…

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.10.2022.

Isprepletene...

Djevojčica i duga

Pod crvenim nebom crvena staza, zarasla u drač,
Bosim nogama kamenčiće gazim. Je li to moj plač?
A šuma šűmi na sve jačem vjetru, kroz šum je prasnuo grom.
Slap se izlio iz nebeskog jezera, u granju je nastao lom.
Haljina mi je mokra, i kosa, hladno je, posve sam sama!
Urliče vjetar u krošnjama crnim, na stazu se spustila tama.
Pomalo, strašna oluja se smiri i iz potpunog mraka,
u nestvarnom műku, stazu obasja prva sunčeva zraka.
Svjetluca staza pod šarenim nebom moje čežnje i tuge.
I učini mi se, bosa i blatna, prošla sam ispod duge.
Svečanu tišinu u šarenoj šumi ogrebao je smijeh crne vrane
a iza mene, kapi svih boja na stazu padaju s grane.
Probudi se, zlato, sve je u redu, noćna te mučila móra!
Evo, gledaj, crveno je nebo, već je svanula zora.
Nisi me trebala buditi, mama, sanjala sam lijep san!
S tužnim osmijehom na znojnom licu djevojčica je pozdravila dan.
Ivica Smolec

Isprepletene Šimunovićeva priča i Smolecova pjesma
zrcale stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati,
nešto kao senzualna amnezija slićna noćnoj mori.

U tim bljescima užasa spoznajem
više od obićnog trajanja u stvarnosti.
Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv.
prisjećam se djetinjstva, djevojčice Srne,
sna o trčanju ispod duge. želje promijeniti se...
Zvone glasovi izgubljeni u žamoru svakodnevice,
odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli,
a Srna je željela samo imati sretno i bezbrižmo djetinjstvo...

Iza duge astralna dimezija vječnosti, bljesak zvijezde padalice
i ostvarenje želje. Čujem zvukove stvarnosti, događa se svanuće,
odsjaj bijele lune u staklu prozora, boja šipaka i miris dunja me opija,

To je bio proces nestajanja senzualne amnezije,
zajesenilo je, sat odkucava ritmom dolazeće zime,
dogodio se povratak vremena u dimenziju svijesnosti.

Dijana Jelčić

- 09:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 29.10.2022.

Darovali su mi...

darovali su mi ime i boginju... oplemenili snovima i poezijom u prozi zbilje...
voljela sam plave daljine, pisala pjesme i tragala za izvorištem ljepote.
Rado se prisjećam vremena oluje ruža, samoće i mog drugovanja
sa sjajem mjesečine, rado se vraćam početku mojih lutanja
Dianinim plavim beskrajem i vjerovanjem u čuvaricu
Lunina hrama, vremenu u kojem pisah stihove
Mjesecu, nasmiješenom noćnom pustolovu,
boginjinom i mom drevnom prijatelju...

Budimo noćas u ovom snu sjedinjeni
jer duša tvojim sjajem zagrljena
u snovidu raja izgubljena
obasjava me srećom,
ljepotom me krijepi,
srebrnim sjajem
na zlo slijepim.

Moj drevni sneni prijatelju
svojom moći srce budiš,
ucrtavaš put kojim se
duša u tijelo vraća
plov ponornice
ka vrulji zbilje,
ka pučini
sanja.

Na zvjezdanim putima putokaz,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi.
Kad uhvati me šašavo- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam, ljubav me ljubavlju u snove snubi.

Dijana Jelčić... evo, za subotu, malo kiča u riječi i slici

- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 28.10.2022.

Crna maslina...

Jednog dana zavoljet ću čovjeka kojeg nikada prije ne vidjeh.
On će postati moja misao i ruke starjet će nam uporedo.
Tko zna gdje ću ga susresti?
Nije li krenuo s neke puste obale na sporom jedrenjaku,
ili je sjeo na konja u dvorištu neke krčme uz cestu i ne zna kuda da se uputi?
Možda ga muče brige koje nema s kim da podijeli,
ili je bolestan na samrti a nitko ne sjedi pokraj njega i ne grli njegovo uzglavlje.
Da mi je bar znati nešto o njemu!
Je li hrabar?
ili možda oklijeva?
I ročište nepoznato je li nam daleko?
Tko god je on,
i ma gdje je sada?
Tamo drveća, čuvaj ga!
Noći, zaštiti kas njegova konja!
Ceste, budite mu prijatelji.

Čarolija Zadra me pučinom vremena odnosi u prošlost, u dane prvih susreta, u prostranstva prvih ljepota, na početke životnog puta. Ljubav, skiper dobra srca, često našu životnu galiju sidri u luci voljenog grada. Tada lutamo zidinama, pjacom pet bunara, perivojem kraljice Jelene, kroz Fošu preko nove rive do Foruma. Čuvari grada nam se pod suncem i oblacima smiješe, Donat i Stošija nas pozdravljaju kao stare znance, daruju nam moć njihove tišine.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2022.

Odlazeće sunce…

Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...

A.B.Šimić

Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.

Bljesak vječnosti, alkemija početka,
na oltaru srca grumen željene
mudrosti. U ognju strasti
fizika tijela uzburkava
metafiziku uma.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost
ili tananost želje?

ljubav su uspomene, sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća, nedjelje u kojima ne radimo ništa,
ponedeljci koje ne želimo, nekupljeni auto,
nedobijena biserna ogrlica...
Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u urezanim srcima na drvetu,
u soli koja ostavlja snove na usnama.

Ljubav, moja vječna tema, ostaje...

Dijana Jelčić…

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 26.10.2022.

Dašak melise mrvi bol...

Govorio si...

Godinama si govorio
jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
grlio rukama kupljenim
na sajmu poniženja,
a ja sam molila pomolivanje,
tražila oproštaj u sumraku tvog pogleda
preživjela bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna.

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987

Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje, tereti prošlih godina
nestaju raskošem zapamćene ljepote.
U raspuknuću spokoja, u trenucima koji kradu tajne zbilji
odrasli se ritmom srca vraćamo uživanju u prostoru,
u vremenu romantike sa pokrićem.

Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica
na vjetru vremena,
sjeća se ranih
snova.

U iskazivosti pamćenja
sve što se zbilo još se zbiva.
U proumljenjim slikama
igra sjećanja i zaborava.

Prkosno sam odustajala od ljepote,
ostajala u raspuknuću želja,
u bolnoj uspomeni.

U iluziji iscjeljujuće tišine
miris limuna i metvice,
dašak Melise
mrvi bol.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2022.

Moć nadanja...

U plamu svitanja šapat istine,
vatra sudbine sagorjeva
sama u sebi, iz sebe
plamti dolazeće
vrijeme.

Promatram silhuetu starice u
jutrenju tek načetog dana,
ples sjena na zidu kuće
i djecu otrgnutu iz
tople postelje.

Klečimo ponizno na oltaru zbilje,
nemoćni, prevareni, kažnjeni
jer smo vjerovali u slijed
događanja ljepote.

U osvitu mladog dana
vatronoša ubija tminu strahova,
srce ne odustaje, osjeća moć nadanja.

Dijana Jelčić

- 17:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2022.

Stranac u nama...

U slici prepoznajem stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, koji dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini nas kukavicama.

Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na vrata srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći koji još uvijek blješti u sjećanju... i zboga toga mi se još uvijek tuga i sram skuplja u grudima.

Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala vlak koji će me odnijeti u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu, prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.

Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja...

Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom trenu nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2022.

Oprost...

Čitala sam knjigu Orkanski visovi.. gledala film... Emily Brontë, izolirana i sramežljiva žena, napisala je jedan od najosebujnijih romana u književnosti – njezin lik i život jedinstveni su kao i u knjizi.
'Budi uvijek sa mnom, uzmi bilo koji oblik, izludi me! Samo me nemoj ostaviti u bezdanu, gdje te ne mogu pronaći! O Bože! To je neizrecivo! Ne mogu živjeti bez mog života, moje duše'

presudna je bila zadnja rečenica... kako živjeti bez života?... shvatih, odlaskom sam izdala samu sebe... kada oprostim sebi odlazak bit će lakše živjeti sa grijehom mladosti... na promociji zbirke, sada već pradavne 1987, osjetih moć oprosta... vratih se onoj izgubljenoj sebi...

Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Stajao si iza staklenog zida i gledao veliku metalnu pticu koja me je odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Demoni su zaspali umrtvljeni opijumom ljubavi. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za buduće trenutke.
Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.

Ljetni solsticij davne 1987- e godine… promocija zbirke „Odakle dolazi ljepota“ i kraj vremena koje nazivah olujom ruža. Bio je to oproštaj s odlazećim i susret s dolazećim djelićem života. Sjećam se bdijenja u noći nezalazećeg sunca. Razgovarali smo ne dozvolivši snu da ušutka tek rađajuća osjećanja.

Dijana Jelčić...

- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2022.

Beskonačnost...

Uvijek mi bješe drag ovaj brijeg
i ova živica koja tolik dio
Obzorja krajnjeg pogledu mi skriva.
Al sjedeći i motreći, beskrajne
Prostore preko nje i nadzemaljske
Šutnje i mir najdublji zamišljam,
Da od tog srce gotovo se plaši.
I slušajući kako šumi vjetar
Med ovim biljkama, ja onu bezmjernu
Tišinu poređujem s ovim glasom,
I mislim na vječno, i na mrtva doba,
I sadašnje, živo, i njegov jek, pa tako
U tu beskrajnost moja miso tone,
I brodolom je sladak na tom moru.

Giacomo Leopardi

"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja…
Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti. U njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova. On je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu. Njegova fantastika me opijala, zamišljah Aleph života.
Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj. Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazljivost postojane istine i Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, zrcalila kamene ploče u uspomenama, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama.

Doživjesmo pretakanje ničega u sve. Prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja, svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena…
U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana, pamtimo biografiju Jakovljeve školje, osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije,
u vrtloženju zavojnice postojanja pamtimo biografiju Jakovljeve školjke, Venera i Danica, sutonska i jutarnja zvijezda, putanja ljubavi, trnuci pretakanja jedne u drugu, nedjeljivoxt istine, ljubav, vjera, naga i tišina...

Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 21.10.2022.

Kritika ciničkog uma...

Kritika ciničkog uma je knjiga njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, objavljena u dva dijela 1983., pod njemačkim nazivom Kritik der zynischen Vernunft. U knjizi se raspravlja o filozofskom i popularnom cinizmu kao o socijalnom fenomenu u europskoj povijesti.
To je najčitanija i najutjecajnija filozofska studija pisana u 20. stoljeću. Peter Sloterdijk je dijagnostičar razumnog cinizma, a osnova Sloterdijkove kritike prvenstveno se temelji na spoznaji da je prosvjetiteljstvo, koje je htjelo čovjeka osloboditi iz nezrelosti i socijalne nejednakosti, čovječanstvo odvelo u neslobodu i dehumanizaciju svijeta u kojem živi..
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

izvor Wikipedija

U fokusu zbilje izgaraju ideali,
na lomači trenutka iluzije.
Prisila na zaborav
svjedočanstava oslikanih
u licu vatre,
u mirisu svetih smola,
u tinjajućem pepelu porijekla.

Hoće li srce preživjeti
sučeljavanje sa ciničnim umom?

Na zaslonu uma osmijeh
kralja bez krune,
čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine
objavljuje pobjedu srca.

Gledaš me.
Umilnost nagiba
tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san,
kao sjena nježnosti
na mom licu.

Gledam te.

Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti
doseže moje.

Dotiče me nijemost,
zanos obvija nastambu duše,
ište ognjište, zapretenu vatru htijenja.

U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se,
nestaje u žudnji.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014.

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2022.

Jesenje ruho...

ronioc sam kapima dolazećih i odlazećih sjećanja,
U srcu ritam poezije pisane munjama, ognjem i mrazom.
Pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu,
u svitanjima pod ljetnim suncem i jesenjim kišama.

Haiku pokušaji... neuspjeli

Nad ružičnjakom
lahor vremena i mir.
Jesen stoluje!

Nad pučinom
magličasto svitanje.
Zajesenilo!

Buket od voća
jabuka, kesten, šipak.
Jesen u srcu!

Dodiruju me rane prošlosti,
sjaj očiju i težina suza.

Predsokratovsko vrijeme ubija Sokrata,
lutamo trgovima, čujemo obranu istine,
osjećamo omamljujući okus kukute,
izašla iz tkanice sna zlaćana
nit se uvija oko budnosti,
titra neuspjeli haiku

Tih života zov.
Titra titraj vremena
bojom jeseni.

Zlaćan muk iskri
nježno tkanje jutrenja.
Jesenje ruho!

vraćamo se u zbilju.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 19.10.2022.

Sinoć...

Zakoračili smo u doba smiraja. Pehar sa izvora
se nije razbio.

U začahurenoj uspomeni bujaju osjećaji,
iskre sjećanja i radost.
Prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog.
Sve je u nama u riječima kojima darujemo smisao,
u smijehu kojim pečatimo škrinju povjerenja,
u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena,
u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom,
u naklonosti svijeta u kojem živimo.
Usrećuju me osmijesi prijatelja.

U potpalublju pamćenja, vrijeme druženja u Švicarskoj.
Poslije radnog vijeka povratak u Zagreb i susreti umirovljenika,
u režnju uspomena titraji starih vrijednosti.

Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 18.10.2022.

Znanje je tek sjećanje...

Pričinjalo mi se da mogu jednim jedinim
treptajem oka osigurati budućnost.
Ruke, poludjele od žurbe, nemirne od čežnje
oduzimale su jedna drugoj dodir,
sluh se samo do ušiju zapošljavao glasovima iz daljine,
a oči,
oči su vidjele dalje od horizonta
bile su brže od brzine svjetlosti
i vraćale pogled na tajnovitu sjenku
koja me je neumorna pratila.

U treptaju oka nije bilo granice između stvarnosti i sna.
Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku predivnog pejsaža
nekog davno sanjanog svijeta.
Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima,
anđeoski miris jasmina se širio prostorom te zimske idile
drevnog nedosanjanog sna.

Srce prestade otkucavati svoje probne otkucaje,
ponekad preslabo, a onda opet prebrzo.
Zaustavljeno u trenutku srce zaplesa
ritmom sjedinjenja s tonovima
nekog drugog srca.

Dijana Jelčić...

Znanje je tek sjećanje

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.10.2022.

Gornjogradski lapidarij1986...

"To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."
Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo kojim porućuje...
“Život se skuplja ili širi u odnosu na nečiju hrabrost.”

Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja.

Imam dar za tebe, rekao mi je, dodji sutra ujutro u lapidarij na jutro poezije.
A onda je sve počelo u 11 sati i 11 minuta....
Zakoračih sama u lapidarij tog subotnjeg jutra. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena,
je sjedila žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"

"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe.
I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
uz ženu očiju poput srne, je stajao on.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se susreli.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja.
On je čvor linija sreće i sudbine,
čvor koji traže moje misli na putu k tebi" rekoh

"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze
i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"

Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti neznaš s kojeg prozora u noćima
pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru
ili se dogodilo u trenutku kad si rođena,
ali znam da je počelo davno.
Možda među zvjezdama....."

"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"

"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"

"Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista,
donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2022.

Predosjećaj...

..Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih...
Arthur Rimbaud ... Pijani brod

U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna.
Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si daleko, jako daleko…nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja, niti zvuci mojih sonata… živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih privida… misao me nosila… putovala sam Rimbaudovom pijanom lađom… činilo mi se da ne mogu dosegnuti puteve već polako zatamljelog sunca… bila sam tek jadno ljudsko rebro… jauk sebe same… Rimbaudova izjava... "Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim"

Naučila sam napamet ispovjedi tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, gubila se u žudnjama, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.
Upitah se, na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom…
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u moć trenutka.

Znala sam da postojiš, živio si u uspomeni kao duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela osloboditi… bio si silueta ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si u moje grudi, nekom nadanaravnom silom, stavio svoje srce… vidjeh te u Rimbaudovoj pjesmi...

PREDOSJEĆAJ…
“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”

U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime. Izronih iz utrobe neosjećanja i osjećajući sebe osjetih da me čekaš na početku priče…

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2022.

Trošimo li život uzaludno?...

U dubini igra demonske djece, ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota, epitaf sužanjstvu
kao madrigal donešen vjetrom u krošnje starih pinija.

U šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti.
Život je ljubav, jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.

Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreba, 2014.

Misli lutaju, odlaze i vraćaju se, planet se okreće oko sebe i oko sunca,
dvije ekliptike i njihova nedodirljivost, spektar boja i na dnu oceana
školjka koja nas čini čuvarima bisera i spaja s tajnom početka,
veličanstvena vizija iza koje se krije nedosanjanost istine...
mi smo pioniri te ljepote...
iznad nas olujni oblaci i raspuknuće prijetnji...
razumijemo li govor najavljen bljeskom,
sučeljavanjem energije i materije,
prelamanje svjetlosti
u poeziju suza...

Nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine, nema uzaludnosti na putu pokore...
energija se pretače u nove oblike, nedozvoljava gomilanje i prekomjerna sreća bi izazvala entropiju...
ne bi je znali cijeniti... postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje,
bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije...
jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota, postaje nešto tako obično, omamljuje svijest...ne oplemenjuje dušu...
kupka sreće je pjenušavo kovitlanje osjećanja... zbilje i snova... stvarnosti i iluzije...

Život to smo mi sužnji sebe samih... mi suzama, snovima i ljubavlju ispisujemo antologiju življenog života…

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2022.

Jesen je drugo proljeće...

U krošnji vremena tišinu razbija zvuk crkvenog zvona.
Sanjala sam tajnovitost drevnog žrtvenika.
Bili smo pred sklopivim oltarom,
čuvari sunca su bdjeli nad
rađanjem mladoga dana,
trgali paučinu oblaka.

Sanjam li ljepotu ili se odraz sna slijeva u budnost
svjetlost se prelama u prizmi sjećanja,
fotoni plešu ples nepostojećih boja.
Noćas su u snu padale zvijezde,
izgovorila sam psalm ljubavi…

Volim taj ponavljajući san,
volim njegovu lucidnost,
volim našu budnost.

poželjeh progovoriti jezikom sanjajuće trave,
razumjeti cvrkut ptica, šapat neba i šum vjetra,
šuštanje tepiha od lišća, govor tih jesenjih cvjetova...

Jesen je drugo proljeće, da, jesen je moje godišnje doba...

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.10.2022.

Karusel zbilje...

... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina, razbila tišinu,
riječima nahranila pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni pričamo ni o čemu
koje je sve.

Osjećam višestrukost postojanja.
Doživljavam pročišćenje nutrine.
Sjene su nestale, sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.

dio osvrta Enesa Kiševića

U zrcalu svijesti odraz nastajućih ideja, porod nadahnuća,
u misaonom labirintu me dotiču mirisi omamljujućih istina,
čujem šum oceana, romor valova, u glasu vjetra
zov u djetinjstvu sanjanih plavih daljina…
upitah se odakle dolazi ljepota,
napisah pjesmu i
1987 ukorićih u zbirku...

Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.

Darovali su mi ime boginje lova i mjeseca,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.

nad bezdanom ništavila znak, bezdan je nemilosrdan,
zaustavih se na litici spoznaje,
iza mene ostade šuma izgubljenih nadanja.
Osjetih, stigla sam na odmorište za umorno srce,
na hridi zapis početka i kraja lutanja i trag nećijih stopa,
slijedim ih, uranjam u davno odsanjane iluzije,
oslobađaju od straha sužanjstvu opsjenama…

Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta,
priznaje obmanu kojom me je u ime boginje
pozivao na lutanja plavim daljinama.

Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje,
tu su šapati, tišina, milovanja, zagarljaji i poljupci
svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2022.

Smaragdina...

Pater eius est sol, mater eius est luna, prvi je zapis na smaragdini.
Sol i Luna su roditelji zemlje i vode, svjetlosti i tmine.

Ubitačna tišina zaustavlja dah, zatvorih oči
čudesni treptaji razbiše muk to moje
poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad njegovim čelom ne smiju umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u podnožju sna
rijeka vremena se jutrom oblaći, u zenitu
blješti suncem nadanja do sutona
kada iz njene utrobe rikne
vulkan strahova, a ljubav
bdije među zvjezdama
i čeka novo svitanje.

Luna je te noći trgala lazur I bdjela nad snovima.
Zvijezde su titrale poezijom svemira.
Nisu to bile suze svetoga Lovre,
Bili su to osjećaji praiskona,
iskre naše životne svijeće,
disanje dišnice ljubavi
tuga slivena u san,
ljubičasti san
pun snova,
Život…

Mi, djeca Sola i Lune, s genima Erosa i Venere
koračamo pod zvjezdama svjesni konačnosti
i povratka ka zvijezdama...

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2022.

Povratak sebi u sebi...

Teatar djeluje terapeutski. Glumac na sceni osmišljava iluzije,
oslobađa zatomljena osjećanja, oživljava elan vital
često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji i
krležianskim dramama…
U tom svijetu satkanom od riječi i struna umjetnosti
dotakne me život lomljiv i nepredvidiv,
gomilaju se misli, zaboravljeni kaos postaje smisao,
u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice,
izgovorene u pustopljinama nebitnosti,
zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice,
odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaji tuge, vapaji boli.
Prohujala nevažnost postaje bit sjećanja,
prolazna sentimentalnost uranja u srž osjećajnosti,
postaje osjećaj uklesan u pamćenje…
To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti,
skidanje patine sa moždanih vijuga,
nešto kao glancanje starog srebra,
izranjanje iz senzualne amnezije…

Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem ledenog otoka podsvjesti,
oslobađanjem zatomljenih osjećaja, uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka,
u kojem se svjesna svih svojih grijeha vraćam… sebi u sebi...

Dijana Jelčić ...

- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.10.2022.

Zrcalo...

Veliko kristalno zrcalo je preživjelo stoljeća, ratove i selidbe... danas u našoj dnevnoj sobi budi uspomene, slike prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta. Neprekinuta nit kroz cijelo stoljeće. Prvi čvor u klupku vremena je nona, druga je mama, a onda se spleo i moj čvor.

Kraj prvog svjetskog rata, veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je moja nona tajno promatrala balove roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti.
Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati bečki valcer. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana.
Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita:
"Čekate li zaručnika?"
"Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija
"Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić
"Ni on se neće vratiti. " zaplaka Marija
"Tko još nije došao?"
"Moj otac je poginuo"
Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.

U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…

U djetinjstvu kao Alisa iza zrcala lutah bajkama, ulazih u dvorce pune tajni i ljepote, šetah šumama, slušah pjesmu patuljaka, bojah se vuka, bijah sedmi kozlić, čekah princa spavajući na krevetu od ruža.

Kasnije sam čitajući Platonove zapise prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva osjetila.

Sunce se skrivalo i otkrivalo, darovalo nam zlaćani trag svojega bitka, srž topline… pričinjalo mi se da sanjam… a bila je java… jedno obićno listopadsko poslijepodne… i koraci ka sutonu… ka sceni u srcu grada na kojoj ćeš me glasom odnijeti u središte zbivanja… na obronke početaka… u katakombe u kojima slušah poeziju suza… u dane prvih susreta kada djelismo obroke osjećajući glad za poljupcima… u zaton drevnog oceana… na hrid s koje poletjesmo u beskraj ovog divnog sna…

Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.

Naša predvečerja u listopadu… u kafiću pod brezama se igramo riječima... lutamo bajkama, budimo dijete u sebi, promatramo put bijelih oblaka… dolaze s juga... vjetar donosi miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između zbilje i sna…

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2022.

Možemo li...

DAHOM ISPISANO IME

ne znam kuda će
na koju stranu krenuti
ali za sebe znam
sigurno
da dalje ću po svom

sve svoje molitve
vjerovanja
nadanja
svu svoju samoću
ostavit ću duši njegovoj
neka ju nosi sa sobom

s njom neka nahrani ptice

kad pogledi mu
pobjegnu u daljine
neka na staklu okna
gleda
dahom ispisano ime

Verica Kuharić-Vk

Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom,
najavljuje povratak kolone odsutnih. Vidim ih kako
mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.

Starili smo uporedo, na pladnju života dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi rođendana, vjenčanja, rađanja djece.
A onda iznenada, kao osveta neba, dohodile se smrti,
njihove duše su odhodile putem bez povratka.

Na žrtveniku vremena su njihove voštanice prebrzo dogorile.
Nepostavljena pitanja, prešućeni odgovori, epitafi i tuge
titraju nad njihovim humcima.

Gomilaju se godine i prazna mjesta za trpezom zbilje.
U svijesti titraju žalovanja, zbog neučinjenih djela,
koje više, nikada zajedno, ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta kojima smo
i oni mi žigosani.

A Nietzsche nas poziva da zadržimo dijete u sebi...

Dijana Jelčić..

- 08:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2022.

Ručak...

oni... naša tri Mušketira

Vedrana mi poslala fotografije...

u 13 sati sastanak u restoranu Zlatna školjka...

predjelo...

- 06:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2022.

To je knjiga......

U predvorju dana nebo u odori boje ljubičastog sna
poezijom ruža zrcali ljepotu dolazeće zbilje.

Danica izranja iz sedefa neba, smješi se.
Dok sunce ubija svitanje kličem danu,
kličem u vjetar i glas postaje eho
širi plavim daljinama do sutona
kada na nebu zasja venera.
ja kličem sebi, kličem tebi,
to je knjiga iskrenosti
u oluji ruža pisana
suzama školjki,
kapima kiše
i tišinom...
to je knjiga bez završne riječi,
knjiga kojom tihujem...

U svakom slučaju te volim !!!

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.10.2022.

Put iz sna...

Svanulo je. U sjaju jutrenja smiješi mi se anđeo čuvar na prozoru. Na komadiću plavetnila iznad prozora bijeli Mjesec. Listopad, mjesec i ja... nedjeljivost od rođendana.

Pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.

Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja i pokazuje mi da sam tek djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira.

Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama. Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u preriji, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.

Možda, toga se ne sjećam. Ne poznajem sve postaje rodoslovlja, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.

Dijana Jelčić...

- 08:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2022.

Suma godina...

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje

(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)

Osjećala sam se kao Mallarmeov junak koji u igri s nimfama postaje Faun,
titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam...
na dlanu vječnosti šumi stručak vjetra i donosi sjećanje na djetinjstvo...
iz crno bijele fotografije me promatra djevojčica dolutala u ovaj trenutak...
osjećam njenu sreću... u svijesti šumi more i djedov glas...
govorio je misli iz Vergilijeve ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi…

između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza, pjesmama mjesečini i vizijama snovitih obzora...
vedrina i živost se pretaću u radost susreta i suočavanja sa istinama…
kroz prizmu razlomljenih osjećanja izranjaš ti… posljednji u slijedu privida i prvi u zrcalu zbilje…
sjaj tvog pogleda je obasjao oltar snovida… svetištem je odzvanjala jesenja sonata…
zastidio se Mjesec i sakrio lice u ovitak lazurnog neba… jedna zvjezda je padom dotakla tišinu… rodila se ljubav…
i
Redaju se godine, slavili smo rođendane, promovirali knjige, bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima...
iza mene je ostao svijet djetinjstva, mladosti, dozrijevanja…
u ovoj rascvjetanoj zrelosti osjećam snagu svijeta koji nazivam mojim… ćutim njegovu ljepotu…
i ljubav koja oplemenjuje vrijeme starenja… istinu Vesnina stiha...

da nam ruke stare uporedo…

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2022.

Ruža boje lavande...

Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.

Što više ruža! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža! Njih! Što više ruža svih.

Ruže su savršeno utjelovljenje ljubavi, ali njihove boje imaju drugačije značenje. Boja lavande je manje uobičajena boja od ružičaste ili crvene, što je čini savršenom bojom za iskazivanje posebne ljubavi, očaranosti, veličanstva i sjaja.

Na sceni trenutka sučeljavanje maski, osmijeh protiv suza,
nad provalijom besmisla obećnje bijele svjetlosti,
u prizmi uma odsjaj carpaccio jutrenja.

Na obroncima svitanja vizija sudbine,
nad pućinom utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.

Mlado sunce ubija noć utvara,
vjetar raznosi pepeo davnih tuga,
u titraju svitanja uskrsnuće iz mraka
u tvojim očima zaborav ružnog sna.

Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu.
Istina je kći vremena. Vjerovala sam.
Istina se ogleda u tvojim očima.
zasljepljuje kao bjelina breze,
u mjesecima naglog ljeta
opija mirisima jasmina,
u jesensim danima
smiruje bojama.

Slutim dolazeća zima će biti blaga.

Dijana Jelčić

- 06:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2022.

U zrnu srca...

Ako je Svemir božji san onda je anđeoska muzika simfonija univerzuma
i nečujnim zvukom utjelovljuje Mikin san o bezgranićnoj moći ljubavi.

Što će se dogoditi s anđelima i nama kada se Bog probudi?
Teško pitanje…

Postoje li teška pitanja? Postoji li mjera za težinu misli?
Ponekad su preteške za ovu nepodnošljivu lakoću postojanja u enigmi trajanja.
U rebusu svijesti se zrcali misao, clausula rebus sic stantibus,
vjerodostojnost do promjene okolnosti,
apsolutnost ne postoji, mjenjamo se iz trena u tren...

Što učiniti sa nerazumljivim značenjima?
Nijemost svemira krije u sebi tajnu… pokušavaš me izvući iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje…
ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled…odgovori se kriju u zrnu srca…

da, u zrnu srca… u alephu, u točki u koju se zgusnulo sve… i daljina i visina i širina… bez težine, bez ubrzanja, bez trajanja, bez pomaka… na početku prije početka je bila svijest sama u sebi i oko sebe… a onda se dogodilo stanje…
prvi titraj i prva zvijezda… prvi bljesak spoznaje… rodila se ljubav… čovjek u čovjeku… ti u tebi… ja u meni… srž istine…

u svakodnevnom svanuću osjeti moć uskrsnuća
i zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...

odustah od lutanja labirintom mudrosti…

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.10.2022.

Drugolistopadsko jutro miriše suncem...

GERUDIEL
Kad govoriš, oprezno biraj riječi.
Nekad je važnije ono što se prešuti od onoga što se izgovori.
Istraži granicu slobode i odredi pravu mjeru.
U molitvi i razgovoru, u radosti i žalosti,
Između onoga što je previše i premalo, preglasno i pretiho
Zlatna je mjera tvoje duše.

Edit Glavurtić

Sunce nas napušta ranije nego prije, širi se vladavina noći... i bdijenje u lucidnom snu...
svjesna sna prelazim granicu između svijesti i podsvjesti... ulazim u svijet zatomljenih osjećaja...
osjećam čuđenje i znatiželju... ćutim titranje arhetipova... kolektivno podsvjesno izranja iz magle zaborava...
izrasta u sjenkovitu zapreku...

Vrište sjene u paklenom kotlu ponoćnog sunca… podsvjest je nemilosrdna… ćutim sukob sjećanja i zaborava…
prisjećam se Jungove tvrdnje... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesti...
to je ona tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti...
odbaćeni djelić osobnosti... to je ono autodestruktivno u čovjeku...

uranjam u nutrinu...... u lednicu prohujalog vremena... tragam za odgovorima... znam oni su tu... u meni...
u bljesku nutarnje svjetlosti ozrcaljena vizija osjetila ... vid, njuh, sluh, okus i dodir...
vidim nas pod duginim sjajem, opija me miris svitanja, čujem tvoj glas, kušam nježnost usana i dodira.

Sjena je nestala... budim se, iz lucidnog sna izranja drugolistopadsko jutro... miriše suncem...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2022.

Prvolistopadsko jutro...

Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena…
kao da se moj san nastavlja, od danas su i vrećice za otpad plave boje.
a jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta.

Čitam Enesov osvrt na zbirku "Nestvarno stvarni"... zadnji pasus otkiva moć poezije... prisjećam se vremena oluje ruža... traganja za izvorom ljepote... pjesmama sam molila pomilovanje za prognanicu koju osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.
U mimohodu vremena vidjeh sve bitke, uspone i padove svijesti. Trenutak otpusta i oprosta je ostao. Na kraju pustoši napisah pjesmu...

Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.

Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.

Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.

Da, poezija je vatra u venama i voda na dlanovima, pali želje i gasi strahove.
Odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
blaga je moćnica u ljudskim životima.

Darovao si mi let u plave daljine. Bilo je kao u snu

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>