Darovali su mi...
darovali su mi ime i boginju... oplemenili snovima i poezijom u prozi zbilje...
voljela sam plave daljine, pisala pjesme i tragala za izvorištem ljepote.
Rado se prisjećam vremena oluje ruža, samoće i mog drugovanja
sa sjajem mjesečine, rado se vraćam početku mojih lutanja
Dianinim plavim beskrajem i vjerovanjem u čuvaricu
Lunina hrama, vremenu u kojem pisah stihove
Mjesecu, nasmiješenom noćnom pustolovu,
boginjinom i mom drevnom prijatelju...
Budimo noćas u ovom snu sjedinjeni
jer duša tvojim sjajem zagrljena
u snovidu raja izgubljena
obasjava me srećom,
ljepotom me krijepi,
srebrnim sjajem
na zlo slijepim.
Moj drevni sneni prijatelju
svojom moći srce budiš,
ucrtavaš put kojim se
duša u tijelo vraća
plov ponornice
ka vrulji zbilje,
ka pučini
sanja.
Na zvjezdanim putima putokaz,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi.
Kad uhvati me šašavo- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam, ljubav me ljubavlju u snove snubi.
Dijana Jelčić... evo, za subotu, malo kiča u riječi i slici
|
